Malo je tko u povijesti postavljao toliko pitanja o anđelima koliko pjesnici – toliko da nisu mimoišli ni pitanje povezanosti pjesnika i anđela. S izjavom kineskoga pjesnika Li-Younga Leeja da su pjesnici »anđeli koji švercaju ideale« složilo se troje čileanskih pjesnika – Teresa Calderón, Erick Pohlhammer i Eugenio Dávalos Pomareda. A tvrdnjom da su »svi anđeli pjesnici« Belgijanac Michel de Ghelderode sažeo je uvid Amerikanke Emily Dickinson da anđeli zarad čovjeka »rasipaju svoja čudesa napjeva«. Gotovo je nevjerojatno da Biblija potkrjepljuje oba uvida. Ako su »proročki dusi prorocima podložni«, nije čudno što su biblijski pjesnici i sami postajali Božjim glasnicima po rukama i riječima anđela. No i psalmist koji pjeva »pred licem anđela« učestalim »dirigiranjem« vojsci nebeskoj otkriva što nagoviještaju Job i Luka: anđeoski je govor, kliktaj i uzvik vazda pjesma. Jednu je od tih pjesama u Otkrivenju zabilježio Ivan.
»Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast, i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova«, pjevaju anđeli s bićima i starješinama tek jednu od novozavjetnih pjesama koje je prešle i u liturgijsku realnost Crkve.
Prikladno je stoga što je njezin slikarski odjek djelo njemačkoga realista čije se ilustracije ušle u brojna izdanja Biblije. Ime Gebharda Fugela u povijesti je umjetnosti znamenito ponajprije po jednoj od rijetkih preživjelih panoramskih slika, »Panorami raspeća« u Altöttingu. No povijest pobožnosti drukčije bi izgledala da nakanu »kraljevskoga profesora« da Otkrivenje prikaže fresko-ciklusom nije osujetila smrt. Među 25 Fugelovih pastelnih skica za freske, koje su postale omiljenim apokaliptičnim ilustracijama, kompozicijskim se obiljem ističe »Veliko mnoštvo«. Vijenac anđeoskih likova povrh Gospodnjega prijestolja slikar je ekspresionistički sveo na oganj lica, prigib tijela i krvavu auru bjeline.
Kada su mučitelji logora u Buchenwaldu u oganj odnijeli mrtvački bijelo tijelo svećenika Otta Neururera, na njemu nije bilo tragova krvarenja. Razlog nije to što je austrijski blaženik 1940. – u godini smrti Gebharda Fugela – preminuo od službeno navedene »akutne srčane slabosti«, nego to što je prva svećenička žrtva nacističkih logora umrla viseći o gležnjevima 34 sata. No nebeskom bjelinom Neururer se zaodjenuo i prije smrti. Iako je znao da će ga socijalni angažman dovesti u nemilost poglavara, propovijedao je ljubav prema Židovima; iako je znao da ga otpor vlastima može odvesti u logor, nije se libio župljanki savjetovati da razvrgne zaruke s rastavljenim nacističkim simpatizerom; iako je pretpostavljao da je poziv na tajno krštenje jednoga logoraša prilaz u smrtonosnu zamku, krštenje mu nije htio uskratiti; iako je viseći naglavce u bunkeru slutio da će ubrzo prijeći anđelima, i zadnjim je snagama mumljao svoj hvalospjev.
