JESU LI NAM POTREBNI I »TUMAČI ZA ČUJUĆE« U kutu ekrana ili na sredini?

Foto: Shutterstock

Ej, što radi onaj striček dolje u kutu? Zašto stalno maše rukama? – naš Jurica, školarac za život, počinje doživljavati televizijske vijesti. – Vruće mu je pa se hladi? Tjera muhe?… Baš je smiješan!

– Što to govoriš? Rugaš se?! Pa to ti je tumač za gluhe osobe! – strogo ga ukori starija sestrica osmašica, usput mu pokazavši tko je tu najpametniji. – Nije moguće da to ne znaš?! Tupavac mali!

– A što, pa dijete raste, dijete uči… – zaštitnički ga zagrli djed i imenjak, punac Jura. – Kakvo čudo da ne zna za tumače za gluhe kad ni mnogi odrasli ne znaju da imamo mi na TV i tumače za čujuće!

– Kakve sad tumače za »čujuće«?!? Što ti je to, što to pričaš, tata? – dokaže moja ženica Jelica da ni odrasli to ne znaju.

– Pa »čujući«, to smo mi koji čujemo! Zvali su me tako moji gluhi Stanko i Božo iz tiskare, još dok sam radio… – jedva dočeka punac da nas prosvijetli. – A »tumač za čujuće« to je obično netko iz politike, najčešće premijer, kako novinari tepaju predsjedniku Vlade.

– Ha…? Štoooo?? – iz drijemeža, lijeno, s kauča, u čuđenju zinu i njegov sin, ujedno »Sin Oluje« i moj najbolji šuro. – Što tumač?! Što premijer??

– Pa zar niste čuli kako nam je lijepo protumačio što nam je, zapravo, rekao i kako nam se za sve uvrjede, koje smo dobro čuli svi s opranim ušima, sad »ispričao« zastupnik manjinaca? Niste čuli?? Lijepo nam je protumačio, svima nama s »potumplanim vuhima«, ono što sami u svojoj ograničenosti nismo mogli razumjeti. Lijepo nam je rekao kako je taj manjinac »na svoj način povukao kritike«, koje je ranije izrekao…

– »On to čini na svoj način…« – »prepjeva« učas moja punica »vječnozelenu« pjesmu.

– A fakat čini! – skočih i ja na dvije noge. – Tako da učas od onoga koji vrijeđa postane »nasmrt« uvrijeđen pa se onda, odjednom, opet svi njemu moraju ispričavati!? Sve bez isprike i pardona! Stvarno je to samo njegov način…

– Aaa… to! To si mislio pod tumačem za čujuće – sasvim razbuđeni »Sin Oluje« nastavi razgovor s ocem (i samim sobom). – To, to je stvarno »too much«, tu-mač, tumač, previše! Previše i za čujuće, i za gluhe! Prvo su nas kod »istanbulke« uvjeravali da ne znamo čitati, pa kod referenduma da ne znamo pisati i potpisati se, a sad… Sad nam tumače da ono što smo sami na svoje uši čuli nije i ono što je zapravo bilo rečeno?! Ni čuti ne znamo??

– Što s’ se uzbudio?? – stari punac sad primiruje. – Pa i inače, u ovim »državnim« vijestima, često nam premijer sve »tumači«. Započnu novinari jednu vijest pa onda puste njegovu izjavu o tome, pa načnu drugu vijest i temu pa opet njegova izjava i o tome, prikupljena opet, kao i ona prva, na istom festivalu na koji je otišao, a koji nema veze ni s prvom ni s drugom vijesti…

– Pa što ga onda ne stave na ekranu u kut, da tumači, kao i ovaj tumač za gluhe? – djetinje naivno će osmašica Marta.

– U kut?!? Možda jedino da ga stave nasred ekrana, a u kut zbivanje koje se događa! Ipak su rijetki, da ne velim samo jedan, koji razumiju i tumače sve onako »kako to zaista je«!