Dok gledaju kako biva opljačkan i razoren Jeruzalemski hram 587. (586.) godine prije Krista, vjerni Židovi počinju promišljati o važnosti svojega svetoga mjesta. Ne da to do tada nije bilo tako, no kao da ih tada počinju istinski patiti teška pitanja kao što je važnost njihova mjesta za kult, odnosno savez s Bogom. Hram nestaje, nestaje li i sam Bog? Mnogi su koji su se tada to pitali. Vjerni židovski teolozi tada su rekli: ne – to je nemoguće jer Bog je puno više od mjesta, od kamena i rukotvorenoga zdanja. Bog se ne da svesti na materiju jer bi se to kosilo s onim što on jest. A ono što uvijek jest i nikada se ne mijenja ne može biti manipulirano ljudskim pokušajima zatiranja svetoga.
Živo kamenje
Kršćanska je tradicija katoličke provenijencije, naslijedivši od izabranoga naroda posebni pijetet prema svetim mjestima, vodila brigu o objektima za bogoštovlje. Kršćani posvećuju ili blagoslivljaju crkve i vjeruju da su ta mjesta drukčija od drugih te da na njima stupaju u posebniji odnos s Bogom. Osim toga kršćani, vođeni ponajviše svetopisamskim tekstovima sv. Pavla, i o svojem duhovnom životu promišljaju kao o građevini u kojoj prebiva sam Bog. I tu kao da se krije smisao govora o posvećivanju svetih mjesta u kršćanstvu.
Naime, u posvećivanju objekata za kult vodi se prije svega računa o tome da ta mjesta trebaju služiti vjernicima da uspostave svoj osobni odnos s Bogom u snazi Božjega Duha. Tek tada će im i građevine koje posvećuju istinski imati smisao. Jer dok se posvećuje crkva u snazi posvetne molitve i pomazanja zidova koje čini biskup, vjernici se na tome ne zaustavljaju. Oni idu korak dalje. Počinju promišljati o sebi i svojem pomazanju. Misle o Duhu koji i u njima prebiva kao što prebiva u objektima za bogoštovlje. Takvim načinom promišljanja ne padaju u napast i samu Crkvu poimati tek kao instituciju ili građevinu, nego prije svega kao mistični odnos s Kristom koji je glava tijela, odnosno Crkve. Baš zato biva i posvećena bazilika sv. Ivana Krstitelja na Lateranu u gradu Rimu te nazvana majkom svih crkava grada Rima i cijeloga svijeta. Jer papina je to katedrala. Mjesto odakle započinje upravljati Kristovom lađom i biti pastir Kristova stada koji je raširen po svem svijetu.
Upravlja tako sveti otac svojim stadom, od kojega traži prije svega da svoj osobni život u vjeri percipira kao živi i realni odnos s Bogom u svojem tijelu koje, ako su ikada ozbiljno promišljali svoje kršćanstvo, doista promatraju kao hram Duha Svetoga. Oni su živo kamenje koje se svakodnevno treba ugrađivati u istinski Božji hram koji je nerukotvoren – tijelo Kristovo (usp. 2 Kor 4-5; 1 Pet 2, 5). Tako pak vjernički život poima Prva Petrova poslanica kada vjernike potiče da dok promatraju crkve, uvijek istodobno promatraju i sebe i svoj odnos prema Crkvi, i to ne tek građevini, nego Crkvi koja je veliko otajstvo u koje je svaki vjernik po krštenju uronjen.
Hrvatski je narod u jeku Domovinskoga rata i poraća mogao u svojem tijelu osjetiti što znači istinski graditi crkve. Nakon što je nemali broj bio porušen, a veći dio nikada obnovljen do kraja, uvidjeli su da su one koje su uspjeli obnoviti bile obnovljene u snazi žive zajednice vjernika. U snazi istinske vjere u Crkvu koju ne može porušiti ljudska ruka. Brojne su crkve bile obnovljene, a neke ponovno izgrađene jer obnavljale su ih srca vjernika. Onih kojima je većma bilo stalo do krsnoga identiteta nego do svoje osobne komocije. Mnoge su obitelji čak dizale i manje ili veće kredite te iz čiste i istinske vjere ulagali sebe u obnovu svojih vjerničkih zajednica.
U krilu Crkve
Isus u snažnoj kritici vjerskih poglavara svojega vremena tvrdi da će osobno razrušiti hram te ga obnoviti za tri dana. Jasno, govorio je o svojem tijelu. To je i učinio te ostavio tako putokaz svakomu vjerniku koji i danas želi graditi i doziđivati Kristovu Crkvu. Na to je pozvan, no kako to činiti? Prije svega svojim osobnim trudom i zauzimanjem za dobro i istinske vrijednosti te svojim osobnim izgaranjem u vjeri i za vjeru u uskrsnuloga Krista. Tada mu i crkvene građevine imaju smisla jer on u njima vidi mnogo više od cigle. One su za njega mjesto gdje prebiva živi Bog u snazi svojega uskrsnuća. Tko tako promišlja crkvenu stvarnost, čini se da ne griješi te svoju vjeru živi uvijek nanovo na sve snažniji i dublji način.
Ona za njega nije statični odnos s kamenjem, nego prije svega rad na sebi i svojem osobnom posvećenju. Jer zna takav vjernik da u krilu Crkve istinski vrijedi Krist i osobno izručenje njemu u vjeri. To biva ujedno jamstvo spasenja svakoga vjernika.
Razrušeni međuljudski odnosi, napuknuti brakovi te brojne druge pukotine na životnom putu mogu biti nadvladane ako čovjek sebe i život u krilu crkvene stvarnosti počne promatrati na živi način, a ne tek nešto što je izvan njega. Zidovi crkve ne mogu ga ugrijati, ali mostovi koje će izgrađivati između sebe i svojih najbližih čini se da mogu. Jer oni su nečiji istinski trud da čovjeku bude brat, a ne vuk. Vrijedi stoga promišljati o gradnji i posvećenju Crkve, ali čini se prije svega one žive od krvi i mesa te prodahnute vjetrom Duha Božjega. Tada i same građevine koje su posvećene da bi se u njima čovjek približio istinskomu cilju svojega života kao da dobivaju na mnogo većem značenju.
