Položaj čovjeka pojedinca u organiziranom društvu treba biti mjerilo postignutoga ostvarenja socijalne pravde jer samo je čovjek mjerilo pravednosti. U današnjem političkom trenutku svi koji se bore za vlast ili za ugledni položaj premalo govore o čovjeku pojedincu i stvarnim nepravdama. Zato radije rabe izraze »ljudi«, »narod«, »građani«, »pučanstvo« ili druga uopćavanja kojima se problemi uvijek pomalo zamagljuju.
Kao da su zaboravili na postojanje deklaracije Ujedinjenih naroda koja je donesena 1948., a nazvana je Opća deklaracija o pravima čovjeka (dakle ne ljudi). Slijedi Konvencija o pravu djeteta iz 1989. (govori o djetetu, a ne o djeci). Te jezične nijanse upućuju na to da se uvijek misli na čovjeka pojedinca ili na svako dijete posebno. U daljnjem izbjegavanju indiferentnoga poopćavanja trebalo bi se to odnositi i na ženu, majku, starca, osobu s invaliditetom, korisnika mirovine ili socijalne skrbi i slično.
Dakle, svako poopćavanje krije u sebi opasnost neuočavanja nepravde, patnje ili stradavanja pojedinca. Najbolje to objašnjava poslovica: »Od šume se ne vidi stablo.«
Slično se događa i s izvješćima s ratišta Palestine i Ukrajine, ali i iz ostalih krajeva svijeta. Primamo slike i statističke podatke o broju pobijene djece ili drugih civilnih žrtava i osuđujemo to, ali usput pijemo pivo ili nešto grickamo. Odmah nakon toga mediji nam nude razne proslave i veselja zbog neke športske pobjede ili kakvo natjecanje, narodski rečeno, »u iću i piću«. Nedostaje nam suosjećanja i sućuti, novohrvatski rečeno – empatije. Mnogi pristaju biti dio mase, gomile, pa i rulje. Ti izrazi potvrđuju da jezik ima različite izraze kojima se mogu nijansirati kolektivna ponašanja u određenim prigodama.
Svijet nudi pravnu sigurnost i zaštitu, kao da je pravna država rješenje za sve nepravde, što nije točno. Treba se boriti za izgradnju ne samo pravne države, nego i pravedne. Treba imati na umu da su pravne države bile i sve ostale bivše fašističke i boljševičke države, uključujući i današnje imperijalističke države. Sjetimo se samo Hitlerove Njemačke, Staljinove Rusije, Ceauşescuove Rumunjske. Sve su one imale svoje zakone i pravne sustave, a zna se kako je sve to djelovalo u određenju položaja čovjeka pojedinca. Samo jezično određivanje pripadnosti države nekoj političkoj osobi dokazuje da se ne smatraju državama njihovih stanovnika. Malo se toga ostvaruje međunarodnim deklaracijama i konvencijama.
Najbolje se to vidi kada se govori o pojedinim državama nazivajući ih imenima njihovih vlastodržaca, pa se govori o Trumpovoj Americi, Putinovoj Rusiji, Xiovoj Kini i slično. Nitko ne govori na taj način o primjerice Švicarskoj, Belgiji, Luksemburgu, Švedskoj i drugim državama razvijenije demokracije. Većina ljudi i ne zna za imena čelnih ljudi tih država. Dakle, iako su sve te države pravne države, ipak nisu jednako demokratske ni pravedne, i u tome je bitna razlika između njih.
Zato u današnje vrijeme općih obećavanja svega i svačega te naglašavanja borbe za izgradnju pravne države treba reći i čega se moramo odreći, a to se zbog nekoga opreza ne želi govoriti. Moglo bi se to nazvati politikom nezamjeranja nikomu – a obećanja svakomu. Zaboravlja se da naša domovina nije tako bogata, kako nas se uvjerava. Stvarno su bogatstvo naši ljudi, odnosno čovjek pojedinac i njegova volja za rad odnosno njegova želja za pravdu i pravednost, a ne samo pravnu državu. Budući da materijalna bogatstva nisu velika, a gospodarstvo se još uvijek može smatrati nedovoljno razvijenim, potrebno je danas ipak više paziti na ublažavanje siromaštva, a manje grabiti bogatstva.
Još uvijek je prevelik broj umirovljenika socijalno ugrožen u odnosu na mali broj sretnika s dobrom zaradom, sigurnom budućnošću i većom mirovinom. Zato takvo stanje nameće potrebu preispitivanja mnogih povlaštenih prava, povlastica neutemeljenih na sadašnjim materijalnim mogućnostima gospodarstva ili neosnovanih na moralu, jer su protivne općemu dobru. Strah za gubitak dostojnoga življenja ili želja za sitnim pogodnostima okuplja pojedine skupine da za sebe organizirano traže razne povlastice i pogodnosti. Neke skupine uspiju to izboriti, a neke ne uspiju, drugima se nešto nudi, a onda se to ne ostvaruje jer nema materijalnih mogućnosti.
Početne niske mirovine većine ne mogu pratiti rast plaća ni troškova života (inflaciju). To se donekle prikriva »akrobatskom« statistikom, u kojoj se velik broj umirovljenika uprosječuje s brojem umirovljenika s višim mirovinama, prema pravilu: »Ako jedni jedu zelje, a drugi meso, u prosjeku svi jedu zelje s mesom.«
Nitko ne osporava potrebu reforma mirovinskoga sustava, ali se uvijek može postaviti pitanje načina i prihvaćanja načela pravednosti sa stajališta čovjeka pojedinca.
Nuđenje socijalnih programa nužno je zlo koje treba biti samo privremeno rješenje. Razni parasocijalni dodatci, oslobađanje od poreza, besplatne vožnje i sl. nisu trajna ni prava rješenja. Solidarnost kao jedno od temeljnih načela katoličkoga socijalnoga nauka treba biti usmjerena prema čovjeku i ne smije biti iskorištena u političko-promidžbene svrhe, koje mogu izazivati nove podjele i osjećaje nepravednosti.
Stvarno rješavanje problema jest u oživljavanju gospodarstva i stvaranju šansi za posao svakomu pojedincu uz sigurnu zaradu, primjerenu njegovu radu.
Svaka kolektivno dana nada ili obećanje koje se ne ostvari ugrožava pojedinca, koji s tim računa i planira.
