To da se posljednjih godina urušava povjerenje građana u institucije nije nikakva tajna, no iznenađuje intenzitet s kojim se to događa u posljednje vrijeme. Taj je fenomen djelomično zahvatio i povjerenje prema Katoličkoj Crkvi, i to čak u dijelu hrvatske javnosti koja se deklarativno svrstava u tzv. »konzervativnu struju blisku Crkvi«. To se, primjerice, nedavno očitovalo kada su membrane medija i društvenih mreža bridjele od komentara grupa i pojedinaca koji su nakanu jedne redovničke zajednice da zaštiti dostojanstvo jedne svoje članice čiji je slučaj punio medijske stupce u domovini i inozemstvu etiketirali kao zataškavanje migrantskoga napada koje se tobože događa u sprezi s vlastima. Mnoge su ocjene pale i na račun crkvene komunikativnosti – čija se posvemašnja transparentnost zazivala u gotovo nemogućim okolnostima, kad je bilo nužno očuvati dostojanstvo svih osoba. Ničija komunikacija nije savršena, i uvijek se može popraviti, ali uvijek je teže boriti se s količinom zluradosti koja ima nepopravljiv karakter. Osim što se Crkvi i vjernicima izvana rugaju nakazni projekti poput »Spolnoćke« u zagrebačkoj Močvari iza koje stoje udruge bliske rodnoj ideologiji i vrjednotama koje se ni u mašti ne mogu nazvati kršćanskima ili se pokreću peticije protiv muškaraca koji dostojanstveno mole na javnim mjestima – što je donekle i očekivano – posebno boli kada se unutar same zajednice vjernika neki jedni drugima rugaju s optužbama da ili nisu dovoljno progresivni ili nisu dovoljno konzervativni – ili su previše »Hrvati i katolici« ili su premalo… Našlo bi se dosta primjera, ali ključno je to da time mnogi više ili manje svjesno sudjeluju u manipuliranju, kojemu je posljedica nagrizanje narodnoga i crkvenoga zajedništva.
Mnogo toga što se zbiva u posljednje vrijeme, od svjetske i domaće politike pa do događanja u društvenim, kulturnim i medijskim zajednicama, moglo bi se objasniti teorijom o »teroru autentičnosti«. Nju je posebno uspješno razvio katolički teolog i filozof južnokorejskih korijena Byung-Chul Han, profesor u Njemačkoj čiji utjecaj među misliocima diljem svijeta sve više raste. Pod vidom njegove teorije može se zapaziti da danas i političari, i glumci, i pjevači i športaši, i novinari i komentatori… svi žele biti autentični – jer »autentičnost« je kod publike na cijeni, za razliku od bezličnosti. No nije problem u autentičnosti, dobrodošloj izvornosti određene ideje, osobe ili nauka. Problem je ako netko gradi sliku autentične javne osobe ili autentičnoga vođe preko grubosti i bezobrazluka, verbalnoga ili neverbalnoga. Riječ je o posvemašnoj sebičnosti, narcizmu koji se, kako tumači filozof Han, razlikuje od zdrave ljubavi prema sebi, koja u sebi nema ništa patološko, ljubavi koja ne isključuje ljubav prema drugomu. Narcis je osoba koja ne samo da je slijepa za drugoga, nego drugoga, bližnjega, čovjeka koji ne misli kao i on, toliko vrijeđa, ponižava i iskrivljava s ciljem da – nestane. Toga verbalnoga terora suvremeni se čovjek može nažalost posebno nagledati i u svjetskoj i u domaćoj politici, uz taj se bezobrazluk i izbori mogu dobiti, uz taj se bezobrazluk može godinama vladati u politici i kulturi, a toga su bezobrazluka često žrtve katolički vjernici. Nažalost, to se »poništavanje drugoga« prelilo i na društvene mreže.
No svatko može provjeriti je li netko doista autentičan. Dovoljno je ako se pita koliko taj ili ta istinski ljubi, to jest koliko su »autentični« u svojim nastupima bezobrazni i grubi. Stoga bi se na kraju ovogodišnjega došašća moglo moliti: Svemogući vječni Bože, koji si jedini autentičan, koji si jedini ljubav, ovoga Božića oslobodi nas pogubnoga utjecaja onih koji se nazivaju autentičnima, a ne ljube ni Tebe ni druge – da bismo istinski mogli ljubiti Tebe i druge.
