– Ne razumijem kako te osviještene i slobodnomisleće žene, da ne velim feministice, takve poput naše pučke pravobraniteljice, uopće prihvaćaju takve izbore i takve titule kakva je »Žena godine«?! – zbog nestanka dnevnonoćnoga TV nogometanja prisiljen sam mijenjati teme naklapanja na penzionerskim subotnjim kavama. – Pa zar nije to za njih ponižavajuće?! Kakav je to uopće izbor »žene godine« u doba koje »briše« razlike između spolova, kao nešto natražno i zatucano? Zar na izboru »osobe godine« žene nikad ne bi mogle pobijediti? Ne razumijem… Nije to čak ni izbor najbolje glumice, poduzetnice, frizerke, ekonomistice ili makar »nogometašice godine«, nešto specifično, već naprosto izbor najbolje »žene godine«… Pih! Ne razumijem što je to, osobito za lijevu inteligenciju ili nevjernike, tako veličanstveno u tome »biti žena«? Jedan od dva spola, koje ionako više ne priznaju… U svakom slučaju jako je lijepo ona zahvalila preuzimajući titulu i nagradu, rekavši kako će zato još više i još bolje raditi svoj posao… Živi bili pa vidjeli, možda i bude tako, kad je pristala na tako lijepu, nekako tradicionalnu i konzervativnu titulu, iza koje bih ja, priznajem, očekivao neku majčicu petero djece, suprugu koja tiho živi za svoga muža i obitelj…
– Jooj, Vilko moj, vidi se da te žena informira sa svojih portala, prava si papučarska bu… – prekida me Željac bespogovorno i besprigovorno, kako samo kulturnjaci znaju. – No ti se tu sad iščuđavaš nad nevinim novinskim izborom i nagradom, a istodobno ne pratiš kako se dijele ozbiljne proračunske svote za ozbiljne stvari! Pa nisi popratio kako čak ni pokojni redateljski velikan Zrinko, da živa Jakova i ne spominjem, nije mogao dobiti društvene »novčeke« za hrvatske filmove, ali za filmske pulske »svadbe« s istočnom »braćom« našlo se zlatnika i za trubače i za harmonikaše! »Ima se para« za »regionskog drugara«! Nemaš pojma ni da se za znanstveni skup Matice hrvatske o Zvonku i Julienne Bušić izdvojilo »čak« 500 eura, dok se, vidi čuda, za »Vidu TV« našlo »tek« milijun i po’! Jedva pola milijuna više nego za Centar za Domovinski rat… Tomu se ti čudi, nad time se snebivaj! Kako to da hrvatska slova na hrvatskoj pipi sahnu, a izdašno se natapaju novosti ćirilice, koje same sebe i pišu i čitaju… I sredstva i nagrade si dodjeljuju, u zaokruženom »sebehranećem« ljevičarskom sustavu povjerenstava i natječaja. To se pitaj, kako nikoga da istraži komu i za što se naši novci dijele? Kako nikog’ da »pričepi«, stane na kraj tomu da »isti daju, a isti i primaju«… Zahvalno, nego kako!
– Čuj, kad se dijeli… što ne bismo i uzeli!? – prekinu ga Debeli, pripaljujući valjda već desetu cigaretu otkako smo sjeli na kavicu za razbuđivanje. – I ja bi’ sa zahvalnošću primil nagradu za »nepušača godine«, kad bi mi ju neko htel dati…
– Ma, primio bi ti i za »ženu godine«, samo da je nagrade… – veselo (a kiselo) zaključih priču iz Hrvatske.
