KAD SE LJUBAV TROJSTVA SPUSTI MEĐU LJUDE Čega je »sveti cjelov« znak?

Presveto Trojstvo

Izl 34, 4b-6.8-9; 2 Kor 13, 11-13; Iv 3, 16-18

Prema pripovijedanju Knjige Izlaska, Izraelci su prekršili Savez izradom zlatnoga teleta dok je Mojsije bio na Sinaju. Mojsije tada spašava narod svojim zagovorom i pozivanjem na praotce, Abrahama, Izaka i Jakova, kojima je Bog obećao brojno potomstvo i zemlju u baštinu. Tako je Bog, zbog svojega obećanja, odlučio poštedjeti narod i s njime obnoviti Savez. Stoga je Mojsije, umjesto prethodno razbijenih ploča Saveza, izradio nove, te se s njima ponovno uputio na Sinaj da ondje susretne Boga. Ondje je Bog prisutan »u obliku oblaka«. Riječ je o uobičajenu zamišljanju Božje prisutnosti. Oblak je Božja slava koja je vodila narod kroz Crveno more i koja će ga voditi četrdeset godina kroz pustinju. To je ona ista Božja slava koja će kasnije nastaniti hram u Jeruzalemu i onaj isti oblak o kojem se govori u Djelima apostolskim kod Isusova uzašašća: »Kada to reče, bi uzdignut njima na očigled i oblak ga ote njihovim očima«. Mojsije pred tom Božjom slavom izriče »Ime«, ime koje mu je objavio sam Bog iz gorućega grma, ime koje označava upravo Božju prisutnost i stalnost. Bog mu sada odgovara objavljujući se kao »Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću«. To je njegova narav. On je iz milosrđa i iz ljubavi izbavio svoj narod iz Egipta. Po svojoj milosti on oprašta prijestupe, a po vjernosti obećanjima danim praotcima, ne može napustiti svoj narod. Zato je i Mojsijeva molitva puna pouzdanja. Ona zapravo proizlazi iz Božje samoobjave iz koje je jasno da Bog oprašta grijehe i opačine, te i one koji su jednostrano raskinuli Savez ponovno prima za svoju baštinu. Temeljna je Mojsijeva molba sadržana u riječima: »Onda, o Gospode, pođi s nama!« Čovjekova je potreba da Bog bude uz njega na svim njegovim putovima i u svim životnim situacijama.

Briše svaki strah i tjeskobu
Pouzdana ljubav briše svaki strah i tjeskobu, jer se uzda u ljubav Božju. Iz uzajamne ljubavi Boga i čovjeka proizlazi i međusobna ljubav ljudi. Bog koji je ljubav, počelo je na kojem se izgrađuje novi i bolji svijet ispunjen ljubavlju.

Odlomak iz Evanđelja po Ivanu preuzet je iz Isusova noćnoga razgovora s Nikodemom, u kojem Isus ističe da se valja nanovo roditi odozgor želi li se vidjeti kraljevstvo Božje. To novo rođenje događa se snagom Božje ljubavi: »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.« Tako je u Bogu sjedinjena ljubav i žrtva, a plod je život vječni. Svijet toga Sina nije upoznao, nije ga primio, kao što to kaže Proslov Evanđelja. Pa ipak, ljubav nagoni Boga da za svijet dade Sina. Tako on odlučuje ne suditi svijetu, nego mu ponuditi spasenje. Jedini je uvjet vjera: »Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se«. To su oni koji su nanovo rođeni odozgor, »koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.« Njima je Sin dao moć »da postanu djeca Božja«, jer »vjeruju u njegovo ime«. I današnji odlomak spominje »ime«, jer kaže: »Tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.« »Ime« označava osobu Sina, pa se svaki čovjek određuje u odnosu na Isusa Krista. U tom svojem osobnom odnosu sa Sinom Božjim, čovjek određuje svoj odnos s Otcem, a time i samu svoju sudbinu. Spasenje čovjekovo bitno ovisi o vjeri u Isusa Krista kao očitovanje Božje ljubavi i brige za svijet i za spasenje svega čovječanstva. »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu«, ponavlja Prva Ivanova poslanica. Takva pouzdana ljubav briše svaki strah i tjeskobu, jer se uzda u ljubav Božju. Iz uzajamne ljubavi Boga i čovjeka proizlazi i međusobna ljubav ljudi. Bog koji je ljubav, počelo je na kojem se izgrađuje novi i bolji svijet ispunjen ljubavlju.

Sluge jedni drugima

Apostol Pavao zaključuje Drugu poslanicu Korinćanima trojstvenim pozdravom: »Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!« Taj se pozdrav razlikuje od uobičajenih pozdrava kojima su završavala pisma toga doba. Pretpostavlja se da je njegovo izvorište u prvom kršćanskom bogoslužju. Uz svaku božansku osobu navedena je i imenica koja je s njom u osobitoj vezi. Uz Isusa Krista navedena je milost (grč. haris) koja se očitovala kao dar »po otkupljenju u Kristu Isusu.« Čovjek živi od te milost koja je suprotnost grijehu, smrti i svakomu ropstvu. Po milosti je nastala i Crkva kao zajedništvo izabranih. Uz Boga Otca navedena je ljubav (grč. agape). On se sâm u Knjizi Izlaska objavljuje kao ljubav i vjernost i to je počelo svega njegova djelovanja. Bog je Bog ljubavi i mira koji je uz svoje vjernike. Vjernici, imajući tu ljubav, prestaju biti sluge grijeha, oholosti i zavisti, a postaju sluge jedni drugima. Uz Duha Svetoga spominje se zajedništvo (grč. koinonia). To je ponajprije zajedništvo s Isusom Kristom u koje Bog poziva čovjeka, a ono se osobito očituje u zajedništvu tijela i krvi Kristove, to jest u euharistiji. To je potom i zajedništvo koje postoji među samim vjernicima, a osobito se očituje u velikodušnom davanju i brizi jednih za druge. Tako se bitne značajke Trojstva preslikavaju i na zajednicu vjernika. Zbog toga ta zajednica i može živjeti u radosti i međusobnom usavršavanju i tješenju, u slozi i miru. Sveti cjelov znak je sloge koja izvire iz Presvetoga Trojstva i hrani zajednicu Crkve.

IZVORGlas Koncila br. 23/2017.
Prethodni članakIZ KNJIGE »TEOLOGIJA ZEMLJE NA TEMELJU MATAFORIKE PROROKA HOŠEE« Zaborav zemlje je zaborav identiteta
Sljedeći članakNAKON PRADJEDOVE TRAUME PATI I PRAUNUK Pomirba ne može započeti ako se jasno ne odrede počinitelji