Svakodnevne životne aktivnosti u dubokoj starosti, poput kuhanja i pripremanja obroka, pospremanja stana, odlaska u kupnju i nabavu namirnica te odlaska u šetnju, starijim ljudima koji su još mentalno zdravi, ali fizički su zbog svoje duboke dobi oslabjeli, mogu biti velik izazov. Zbog činjenice da raste udio stanovništva starijega od 85 godina u zemljama EU-a kada fizičke i funkcionalne sposobnosti organizma rapidno padaju, sve se više u sklopu programa dugotrajne skrbi govori o programima pružanja pomoći, skrbi i njege u domu korisnika kojima je često potrebna potpora za instrumentalne aktivnosti svakodnevnoga života kao što su npr. priprema obroka, upravljanje novcem ili kupnja namirnica i slično, ili uslugama skrbi, tj. aktivnostima brige o sebi koje ljudi moraju obavljati svaki dan (npr. kupanje, odijevanje, jedenje, ustajanje iz kreveta ili sa stolca, kretanje). Dugotrajna se skrb stoga shvaća kao socijalna skrb koja pruža te instrumentalne aktivnosti svakodnevnoga života i skrbi se oko svakodnevnih životnih aktivnosti (ADL/IADL) i medicinska njegovateljska skrb koja je potrebna dulje vrijeme korisniku zbog zdravstvenoga stanja, čime se iz usluge dugotrajne njege/skrbi isključuje, na primjer, kratkoročni oporavak/rehabilitacija nakon operacija.
(Pre)više zakona
Sustav dugotrajne skrbi u Hrvatskoj je fragmentiran i ovlasti za dugotrajnu skrb podijeljene su između sustava socijalne skrbi i zdravstvene skrbi. To izaziva izvjesne teškoće jer sustavi zdravstva i socijalne skrbi nisu dovoljno dobro međusobno koordinirani. U Hrvatskoj su dakle prava korisnika na dugotrajnu skrb kao socijalne i zdravstvene usluge pokrivena s više zakona iz područja zdravstva i socijalne skrbi te još ne postoji zasebno zakonodavstvo u obliku krovnoga zakona o dugotrajnoj skrbi u Hrvatskoj. Prema Zakonu o socijalnoj skrbi (ZSS) dugotrajna skrb sastoji se od naknada i usluga propisanih Zakonom koje se pružaju korisniku s narušenim zdravljem i smanjenim funkcionalnim sposobnostima koje traju dulje od jedne godine.
Domovi za starije
Formalno institucionalno pružanje dugotrajne skrbi velikim je dijelom organizirano kao skrb u domovima za starije osobe koja se pruža kao socijalna usluga pod nadzorom Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike u sklopu decentraliziranih domova čiji su osnivači najčešće županije i gradovi. Uz javne domove kojima su osnivači jedinice lokalne i područne samouprave u Hrvatskoj zbog nedovoljnih ulaganja države u to područje i vrlo visoke potražnje za tim uslugama posljednjih je godina velika ekspanzija domova za smještaj i skrb o starijima privatnih osnivača. Privatni pružatelji usluga osnivaju domove s ciljem ostvarenja profita te neki od njih također pružaju usluge dugotrajne skrbi. Javni pružatelji usluga financiraju se iz državnoga proračuna decentraliziranim sredstvima i doprinosima iz proračuna županija i gradova uz izvjesnu participaciju korisnika u ukupnoj cijeni smještaja te su zbog proračunskih subvencija cijene u javnim domovima za korisnike bitno niže od onih u privatnim domovima, no problem su nedostatni kapaciteti i duge liste čekanja te neki korisnici čekaju na smještaj i dulje od 10 godina. Važno je istaknuti da još ne postoje javno dostupni podatci o listama čekanja u javnim decentraliziranim domovima iako se napredovalo s izradom registra pružatelja socijalnih usluga pa se valja nadati da će uskoro i liste čekanja na smještaj u javne domove za starije biti javno dostupne.
S druge strane pružanje usluga smještaja i skrbi u domovima privatnih pružatelja usluga koji ostvaruju profit uglavnom financiraju korisnici, iako su usluge za neke ranjive korisnike i one s niskim primanjima koji su smješteni kod privatnih osnivača koji su u mreži i koji imaju sklopljen ugovor s Ministarstvom također pokrivene iz državnoga proračuna.
Specijalizirane bolnice
Dio pružanja usluga dugotrajne skrbi koji je u nadležnosti Ministarstva zdravstva uključuje spomenute usluge u sklopu ustanova kao što su specijalne bolnice, prirodna lječilišta i hospiciji. U tom su dijelu troškovi usluga pokriveni zdravstvenim osiguranjem uz participaciju korisnika, što ponovno ovisi o tipu usluge i individualnim okolnostima korisnika. Ustanove/bolnice specijalizirane za dugotrajnu skrb pružaju usluge skrbi za osobe kojima je potrebna visoka razina medicinske skrbi dok se oporavljaju od medicinski složenoga stanja (npr. dekubitusi, teški moždani udari ili stanja nakon traume ili operacije). Postoji nekoliko regionalnih bolnica koje pružaju takve usluge kao primjerice bolnica u Novom Marofu koja dodatno pruža i usluge palijativne skrbi. Hospiciji su specijalizirane ustanove koje nude palijativnu skrb tijekom posljednjih tjedana/dana života, no problem je što je njih u Hrvatskoj vrlo malo. Jedan takav hospicij s kapacitetom za 20-ak pacijenata vodi Caritas Riječke nadbiskupije. Hospicij u Puli s kapacitetom od 200 pacijenata prošao je fazu osnivanja i trebao bi uskoro početi pružati usluge, a neke organizacije civilnoga društva pružaju određene usluge iz domene palijativne skrbi, ali su potrebe za uslugama hospicija i palijativne skrbi u Hrvatskoj puno veće od minimalne razine kapaciteta koja je trenutačno prisutna. Liječnici koji se bave palijativnom skrblju zbog sve veće učestalosti pobolijevanja od raznih onkoloških bolesti, ali i neuroloških bolesti poput Parkinsona i Alzheimerove demencije, apeliraju na osnivanje mreže centara palijativne skrbi jer će potrebe u budućnosti nažalost samo rasti, a u Hrvatskoj je to područje vrlo podrazvijeno i nedostatno kapacitetima i ljudskim resursima. Kompetentni liječnici naime procjenjuju da će usluge sustava palijativne skrbi trebati oko 46 000 ljudi.
Za pomoć u kući – prihodi
Programi i usluge skrbi i njege u kući mogu se pružati starijim osobama kojima je, prema procjeni centra za socijalnu skrb, potrebna pomoć ili skrb koju ne mogu pružiti roditelj, supružnik ili djeca. Pristup tim uslugama uglavnom se temelji na provjeri prihoda. Usluge kućne njege također su djelomično organizirane u sustavu zdravstvene zaštite sustavom mobilnih palijativnih timova i patronažnih sestara. Usluge kućne njege financiraju se kombinacijom izvora, iz državnoga i lokalnih proračuna te osobnih sredstava korisnika kada te usluge pružaju organizacije civilnoga društva koje ih onda ponekad djelomično, a ponegdje i u cijelosti naplaćuju od korisnika, no ako nemaju drugoga izbora, a imaju platežne mogućnosti, korisnici posežu i za uslugama organizacija koje ih u cijelosti naplaćuju. Usluge kućne njege mogu pružati centri za socijalnu skrb, domovi za starije osobe, udruge civilnoga društva, Crveni križ, Caritas, druge pravne osobe i osobe koje pružaju socijalne usluge kao profesionalnu djelatnost. Mobilni palijativni timovi pružaju njegu kao dio zdravstvene skrbi. Usluge kućne njege pružaju ustanove registrirane i ovlaštene za kućnu njegu na primarnoj razini zdravstvene skrbi, a njihovi troškovi pokriveni su obveznim doprinosom za zdravstveno osiguranje.
Kad zatreba obiteljski dom
Od izvaninstitucionalnih oblika skrbi u Hrvatskoj postoje obiteljski domovi, udomiteljske obitelji koje pružaju usluge skrbi za starije osobe te usluge skrbi u zajednici u sklopu dnevnih centara ili drugačijih ustanova. Obiteljski domovi kao oblik skrbi pružaju usluge smještaja i boravka za pet do 20 starijih korisnika. Usluge obiteljskoga doma pružaju se u objektu u kojem živi predstavnik obitelji osnivača s članovima njegove obitelji. Obiteljski dom koji pruža usluge skrbi izvan vlastite obitelji za starije i nemoćne osobe može pružati usluge poput stalnoga, tjednoga i privremenoga smještaja, kao i cjelodnevnoga i poludnevnoga boravka, a u sklopu smještaja ili boravka i usluge poput prehrane, njege i zdravstvene zaštite, radnih aktivnosti i provođenja slobodnoga vremena. Zbog velike potražnje i lakšega i jeftinijega postupka osnivanja obiteljski domovi kao jedan od deinstitucionaliziranih oblika skrbi za starije osobe u velikoj su ekspanziji u posljednjih 10 do 15 godina u Hrvatskoj. Problemi s navedenim ustanovama relativno su niža razina standarda kvalitete potrebnih za njihovo osnivanje (u usporedbi s domovima za starije osobe) i nedovoljna kontrola kvalitete mjerodavnih institucija te je zabilježen i određeni broj nesretnih događaja sa smrtno stradalim korisnicima u takvim tipovima ustanova, koje bi svakako trebalo adekvatnije regulirati i nadzirati.
»Zaželi« je dobar projekt
Prema Izvješću o provedbi Strategije socijalne skrbi za starije osobe 2017. – 2020. za 2020. godinu program pomoći u kući imalo je samo 0,5 posto starijih osoba, a potrebu za pomoću u kući izrazilo je čak 51 posto starijih osoba koje su kontaktirale s centrima za socijalnu skrb u 2020. godini.Dnevni centri
Usluge skrbi u zajednici starijim osobama pružaju se i uključuju organiziranje rekreacijskoga ili društvenoga centra za aktivnosti u slobodno vrijeme za starije osobe u športu, rekreaciji i radno-kreativnim aktivnostima usmjerenim na poticanje smislenoga svakodnevnoga života starijih osoba. Time se održava neovisnost starijih osoba, a razne aktivnosti potiču fizičku i mentalnu aktivnost te se pridonosi funkcionalnosti i kvaliteti života starijih osoba. Dnevne centre organiziraju uglavnom javni domovi za starije osobe nudeći određene radne aktivnosti i prehranu, no glavni je problem što ih je vrlo malo u Hrvatskoj, i to isključivo u velikim gradovima. Kapaciteti usluga skrbi u zajednici mogli bi se proširiti u suradnji jedinica lokalne i područne samouprave i organizacija civilnoga društva koje djeluju na njihovu području, a imaju kapacitet pružati takve usluge za starije.
Osjećaj da su zaboravljeni
Glavni izazov sa svim navedenim tipovima i kategorijama ustanova za dugotrajnu skrb poput javnih domova za starije, usluga skrbi njege i pomoći u kući te usluga skrbi u zajednici u Hrvatskoj su prije svega nedostatni kapaciteti (osim domova privatnih osnivača). Stoga je u Hrvatskoj i dalje najveći teret dugotrajne skrbi za starije osobe na neformalnim skrbnicima, to jest članovima obitelji, koji nerijetko pod teretom skrbi i pobolijevaju od raznih mentalnih teškoća, ali i fizički posustaju zbog prevelike opterećenosti skrbeći se o nemoćnim članovima obitelji te su često ostavljeni da se sami nose sa skrblju o nemoćnim članovima svojih obitelji i osjećaju se zaboravljeno od svoje lokalne zajednice, ali i države.
Ukupni rashodi za dugotrajnu skrb u Hrvatskoj mjereni udjelom u BDP-u iznosili su 0,5 posto u 2022. godini, što je daleko manje od prosjeka EU-a od 1,7 posto BDP-a. Udio javnih rashoda za dugotrajnu skrb po oblicima usluga prema Eurostatu u Hrvatskoj je sljedeći: na usluge skrbi i njege i pomoći u kući otpada 4,7 posto ukupnih izdataka, na troškove smještaja i skrbi u ustanovama 53,7 posto i na novčane naknade 41,6 posto u 2022. godini. No prosjek u EU27 bitno je veći za usluge skrbi, njege i pomoći u kući na koje otpada 28,8 posto ukupnih izdataka, na troškove smještaja i skrbi u ustanovama 46,2 posto i na novčane naknade 25 posto ukupnih izdataka. Kada se promatraju podatci o izdatcima za dugotrajnu skrb, razvidno je da se u Hrvatskoj veći naglasak stavlja na osiguravanje novčanih naknada (koje su uglavnom nedostatne) i na pružanje usluga institucionalnoga smještaja (koje su također nedostatne) nego na usluge pomoći i njege u kući te programe skrbi u zajednici.
Preporuke za nove starije
Iz svega navedenoga može se iznijeti nekoliko preporuka. Treba razviti mrežu svih vrsta usluga dugotrajne skrbi u Hrvatskoj, uzimajući u obzir uravnotežen razvoj usluga na cijelom teritoriju Hrvatske. To zahtijeva ozbiljna javna financijska ulaganja u sektore dugotrajne skrbi u budućnosti. Budući razvoj dugotrajne skrbi trebao bi ići u smjeru širenja i poboljšanja usluga u kući i programa skrbi u zajednici poput dnevnih centara, ključnih za sprječavanje institucionalizacije, iako se ne smije zanemariti razvoj i širenje kapaciteta institucionalne skrbi u domovima za starije.
Starije osobe navode da im najviše trebaju usluge pomoći u kući, a zatim usluge smještaja. Trebalo bi poboljšati proces procjene potreba za one koji traže mjesto u javnim domovima kako bi se dao prioritet ovisnim starijim osobama s najtežim potrebama te procedure smještaja i liste čekanja učiniti javno dostupnim. Osim toga vrijedilo bi otvoriti raspravu o potencijalnom uvođenju vaučera za usluge smještaja u domovima privatnih osnivača ako se ne će ići u znatnije proširenje kapaciteta javnih domova. To znači da bi svaka starija osoba na temelju procjene potreba i provjere imovinskoga stanja imala pravo na određeni iznos javne subvencije bez diskriminacije, kojom bi mogla kupiti institucionalnu skrb koju pružaju javni ili privatni pružatelji usluga ili organizacije civilnoga društva koje pružaju programe skrbi u kući, po vlastitom izboru. Uz sve navedeno činjenica je da se o starijim osobama u Hrvatskoj najviše skrbe neformalni skrbnici, tj. bliži članovi obitelji, i da će to tako vjerojatno ostati i u skoroj budućnosti te bi stoga trebalo proširiti mogućnost dobivanja statusa njegovatelja na one koji se skrbe za ovisne starije osobe (do sada je to pravo dostupno samo onima koji se skrbe za djecu s teškoćama u razvoju ili za osobe s invaliditetom) te uzeti u obzir njihove potrebe za fleksibilnijim radnim aranžmanima, potrebe za odmorom od skrbi nudeći im zamjenu programima profesionalnih njegovatelja za period odmora i slične mjere rasterećenja. Posebno bi bilo važno povećati ulaganja u hospicije i palijativnu skrb te proširiti njihove kapacitete.
