Kroz koje etape razvoja treba proći da bi se do kraja duhovno izraslo odnosno da bi se dosegnula punina duhovnoga života, tj. svetost odnosno ono što mistici nazivaju preobražajno sjedinjenje s Bogom? Klasična postavka koja je prevladavala sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća promatrala je razvoj duhovnoga života u tri momenta: a) faza čišćenja, koja je svojstvena početnicima; b) faza prosvjetljenja odnosila se na uznapredovane i c) faza sjedinjenja kod savršenih.
Zamjerka toj postavci, zbog čega se smatra nadiđenom, jest u tome što se pretpostavljalo da jedna faza slijedi nakon druge, no praksa pokazuje da se zna dogoditi da faza čišćenja bude prisutna i u fazi sjedinjenja, što zapravo govori da su te faze isprepletene.
Uz taj klasični postoje i drugi, manje poznati itinerari. A jedan od novijih je španjolskoga karmelićanina Federica Ruiza Salvadora iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća koji se sastoji od pet etapa utemeljenih na Pavlovu nauku duhovnoga života. Te etape su sljedeće:
1) Kršćanska inicijacija. Početak duhovnoga života počinje s krštenjem i ono je uz ostala dva sakramenta – potvrdu i euharistiju – temelj duhovnoga života;
2) Poosobljenje i pounutrašnjenje vjere. Ta faza počinje kad ispovijedanje vjere postaje osobnim stajalištem. Može ju se nazvati i »drugim obraćenjem«. Riječ je o živoj i odrasloj vjeri koja se hrani i jača molitvom, čitanjem Svetoga pisma, moralnom dosljednošću, sakramentima, zajedništvom s braćom u vjeri;
3) Tamna noć. Očituje se kao kušnja vjere i kriza identiteta. To je odlučujuća faza u procesu duhovnoga izrastanja. Iskusili su je mnoge duhovne osobe i svetci u većem ili manjem intenzitetu, u jednom ili drugom obliku kroz suhoće, napuštenosti, očaj, kušnje svake vrste. Riječ je o temeljnom kršćanskom zakonu smrti – uskrsnuća Kristova, otajstvu prisutnom u svim fazama, koje se ovdje živi s osobitim intenzitetom. To samo potvrđuje riječ Pisma »da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje«, odnosno da nitko ne dolazi do stanja savršenih, tj. do svetosti a da prije ne prođe kroz mnoge kušnje i trpljenja;
4) Savršenost i zrelost u hodu prema punini ljubavi. Riječ je o relativnoj punini i provizornoj zrelosti koju obilježava smirenost bića, ali ne bez problema i križeva;
5) Smrt i proslava: iskustvo krštenja i preobražajne snage Božje u vlastitom biću.
