
Malo je danas mjesta na kojima poezija ne životari: nije pretjerano reći da odlaskom svakoga čitatelja kojemu je uzalud bila namijenjena i sama odumire. No mjesto na kojem poezija i danas nesumnjivo uživa počasni su crkveni naslovi: jer odlaskom svakoga svetca koji ih je zaslužio oživljava poezija u svojoj iskonskoj zadaći. U riječ(i) sažeti čovjeka, a da on ipak ostane čitav. Primjerice, Marijinu služinsku poniznost i kraljevsku čast sliti u »Prijestolje mudrosti«.
Ipak, zbog minijaturističke naravi takva zadatka ni svestranost pjesnika ni svetost njegova predmeta ne jamče ispravno shvaćanje. Takav je slučaj s jednim od najvećih filozofa u povijesti čovječanstva kojega – možda baš zbog reputacije »anđeoskoga naučitelja« – današnji mislioci odbacuju kao suviše uznosita, a premalo iskustvena. No ako svetoga Tomu Akvinskoga – kojemu se prošle godine navršila 750. obljetnica rođenja, a ove godine 800. godišnjica smrti – zanemaruje suvremena teologija i filozofija, nikada ga nije mogao zanemariti Božji narod. Ne zbog njegove teologije ili filozofije, nego zbog – njegove poezije.
»Lažne« pjesme svetoga Tome
Od klanjanja do Tijelova
»Anđeoski naučitelj« autor je, naime, pet najpoznatijih crkvenih himana posvećenih otajstvu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove: »Usta moja uzdižite«, »Veselo svetkujmo svečani blagdan taj«, »Riječ Svevišnja se pojavi«, »Hvali, Sion, Spasitelja« i »Klanjam ti se smjerno«. Samo po začetnim stihovima rijetki će prepoznati više od dviju pjesama: »Klanjam ti se smjerno« odjekuje gotovo svakim klanjanjem, a posljednje dvije kitice prvoga himna – »Divnoj, dakle, tajni ovoj« – obvezatno zaključuju euharistijsku pobožnost. No i ostale su pjesme u puku toliko uvriježene da se o njihovu autoru i ne razmišlja. Koga su mimoišle česte koncertne izvedbe zaključnih kitica drugoga spomenutoga himna (poznatijih kao »Panis angelicus«), teško da ga je zaobišao i pučkim zborovima omiljen napjev iz trećega himna, »O hostijo spasonosna«. Ipak, tek posljednica »Hvali, Sion, Spasitelja« do danas čuva euharistijsku vezu sa svetkovinom Tijelova, za koju su sve pjesme – uz iznimku Tomine privatne »Klanjam ti se smjerno« – 1264. izvorno i skladane.
Od legende do povijesti
Legenda o toj prigodi očuvana je u »Svetom Parnasu«, jednoj od euharistijskih drama (»autos sacramentales«) Pedra Calderóna de la Barce: poganske proročice Sibile sazivaju najveće crkvene naučitelje Zapada na natjecanje u opjevavanju Presvetoga Sakramenta, pri čemu pobjedu nad Jeronimom, Ambrozijem, Augustinom i Grgurom odnosi – Toma. No neki su u toj legendi prepoznavali i povijesni siže, pri čemu bi uloga Sibilâ dopala papi Urbanu IV., a uloga Tomina suparnika svetomu Bonaventuri, koji je, očaran zvukom dominikančeva himna, navodno razderao vlastiti sastavak. Povijesna mogućnost da su se dvojica pjesničkih suvremenika u Rimu srela i takmila doista postoji. No vjerojatnije je da je dužnost pjesmotvorca tijelovskoga oficija – dijela brevijara koji valja izmoliti u jednom danu – papa unaprijed povjerio Tomi. Jer upravo ga je Akvinac i privolio da bulom »Transiturus« 1264. utemelji svetkovinu Tijela i Krvi Kristove.
Dominikanac kojega su prevodili isusovci


Od teologije do poezije
Duhovno ozračje iz kojega je ponikla nakana »euharistijskoga naučitelja« umnogome je poznata. Osim svježih vijesti o euharistijskom čudu u Bolseni, u svijesti svih teologâ te je godine još odjekivala izjava Četvrtoga lateranskoga sabora kojom je 1215. nauk o stvarnoj Kristovoj prisutnosti pod prilikama kruha i vina potvrđen riječju »transupstancijacija«. Pa i sam je Toma odlučno tvrdio da je vrhunaravni učinak oltarskoga sakramenta »preobrazba čovjeka u Boga«. No korijene njegovim tijelovskim himnima valja potražiti i onkraj teologije. Nisu to tek napjevi himnografa Venancija Fortunata, Rabana Maura i Adama od svetoga Viktora, na koje se Toma metrički i motivski oslonio: ni svetac ne bi mogao ostati gluh na novi pjev tadašnjih pjesničkih škola. Posljednji trubadur Guiraut de Riquier i prvi dolčestilnovist Guido Guinizzeli Tomini su vršnjaci, rođeni u doba kada se glas o truveru Teobaldu od Navare i minnesingeru Ulrichu od Lichtensteina već proširio po čitavoj Europi. A teško je vidjeti puki slučaj i u činjenici da je sveti Franjo Asiški »Pjesmu stvorova« dovršio u doba Tomina rođenja, kao i u svjedočanstvu da je Dante svoju Beatrice ugledao baš u godini Tomine smrti.
Od Franje do Dantea
Štoviše, treba li pronaći »zlatnu kopču« srednjovjekovnoga asketizma s novovjekovnim humanizmom, bit će to upravo Toma: teolog koji je poput Dantea čitao »bajkovitu teologiju« Hesioda i Homera i doktrinarno citirao Vergilija i Horacija, ali je nalik Franji sumnjičio pjesnike koji uzburkani »žamorom svjetine« brojnim lažima »burkaju strasti« slušatelja; estetičar koji je Ljepotu vidio u jedinstvu, skladu i jasnoći, ali je u ljepoti pjesama koje služe »samo tomu da znače« razviđao »nedostatak istine«; poetičar koji je u pjesničkoj poredbi motrio naravnu radost duše, ali je poeziju smatrao »najmanjom od sviju znanosti«; pjesnik koji bi ljubavne pjesnike protjerao iz grada zbog kršenja devete Božje zapovijedi, ali bi u trima svojim knjigama suosjećajno branio ljubav pjesnika prema vlastitim pjesmama. »Iz svih njegovih misli isijava temeljna i prvobitna poezija; osobito iz misli kojom sve njegovo razmišljanje započinje. To je snažna ispravnost njegova osjećaja za odnos između uma i stvarnoga predmeta izvan uma«, zaključit će njegov biograf Gilbert Keith Chesterton.
Prvi »limerick« napisao je – crkveni naučitelj?
Od tišine do ispovijesti
No iz Tominih tijelovskih – ujedno jedinih – pjesama izvire i drukčija vrsta poetičnosti; treba samo pred njima zastati u tišini, jer »umetak tišine sladi pjesmu«, veli Akvinac. Tako se, primjerice, razaznaje egzegetska slojevitost koja u distihu »I on prođe sijuć tlima / zrnje riječi Božijih« prispodobu o sijaču Božje riječi sjedinjuje s navještajem plodonosne smrti zrna božanske Riječi. Tako se, primjerice, razaznaje i estetska osjetljivost koja prepoznaje »čudesnu stvar« u odstupanju uzvišenih slika »Kruha anđeoskoga« pred blagovanjem ubogara. Ima kristološke tankoćutnosti u pjesnikovu supostavljanju Velikoga svećenika koji se predaje učenicima »zaodjev se u jela lik« s krvožednom svećeničkom četom kojoj ga u istom trenu predaje učenik. Ima i sakramentološke širokogrudnosti u naizgled rigidnoj postavci da »Jeo jedan, jelo trista, / svaki prima svega Krista / nit ga jelom nestaje«. No sva je ta razigrano ritmizirana i slikovno napeta teologija ipak iskustvo jednoga prizemljenoga, vjernoga Tome: »Rana kao Toma ja ti ne vidim, / ipak Bogom svojim priznajem te s njim.«
Od anđela do čovjeka
Stih gdje najjasnije autoreferencijalno zveči Akvinčev glas nije tek mjesto sentimentalnoga susreta s transcendentnom stvarnošću. On je i upozorenje: sveti Toma svoje himne pjeva s nama! Štoviše, on pjesmi i podučava. Tomu je namijenio opsežni komentar čitava Psaltira, iz kojega se može iščitati i kako razumjeti, pjevati i živjeti himne. Himan je, naime, »pohvala Bogu pjesmom«, a pjesma »zanos uma koji u razmatranju vječnih stvari izbija naglas«. Četiri su svrhe toga zanosa: »divljenje visini Božje moći«, »protezanje do izvrsnosti vječnoga blaženstva«, »prianjanje uz božansku dobrotu i svetost«, »nasljedovanje božanske pravde na djelu«. Pjevanje, dakle, nije puko glasanje: hvala se daje »srcem, riječju i djelom«, pa mora biti nakanom nepokolebljiva, glasom neporočna, činom nenadglasna. »Kada glas ne dolazi iz srca, nije moj«, otkrit će Toma svakomu čovjeku anđeosku lozinku: jer ako glas nije moj, tada se pjesmom ne mogu suobličiti onomu koji me za svoju vječnu glazbu stvorio. Nije čudno što su »anđeoskomu naučitelju« pjesničke duše svetih otaca nadjenule i naslove »sveopćega naučitelja« i »naučitelja čovječnosti«: on je sav Božji narod učio pjevati poput anđela da bi postao više – čovjekom.