Cijelomu je svijetu jasno da je u većoj ili manjoj mjeri taj isti svijet pogođen pandemijom koronavirusa. Svaka se zemlja pokušava boriti na svoj način protiv nje ovisno o organiziranosti zdravstvenoga sustava, higijenskim navikama i pridržavanju preporuka za njezino suzbijanje; znanstvenici nastoje što prije pronaći lijek i započeti njegovu proizvodnju i široku uporabu. No u jednom se svi slažu: bolest je utjecala ne samo na svjetsko gospodarstvo, nego i na svagdašnji život ljudi, njihove dosadašnje navike, odnos prema bližnjima i prirodi, pa i prema Stvoritelju i duhovnim vrijednostima, te više ništa nakon nje ne će biti isto. Odgovor na pomalo neuobičajeno pitanje koliko je koronavirus utjecao i na redovnički život daju primjeri iz Europe, Azije, Afrike, Južne i Sjeverne Amerike koji govore o nekim novim pastoralnim uvjetima i izazovima.
»’Prava dobrotvorna ljubav zahtijeva hrabrost; prevladajmo strah od prljanja ruku kako bismo pomogli onima koji su u potrebi’, riječi su našega pape Franje na koje trebamo obratiti posebnu pozornost dok čitav svijet pati zbog koronavirusa. U toj se situaciji brzo i lako zanemaruju siromašni zbog svojevrsnoga zatvaranja u sebe skupina i pojedinaca. Oni najčešće nemaju posla i načina da zarade«, ističe viceprovincijal pakistanske dominikanske viceprovincije o. Younas Shahzad slijedeći tradiciju i duh sv. Dominika. On je s redovničkom subraćom, redovnicama, trećoredcima i prijateljima organizirao humanitarnu pomoć u hrani za brojne obitelji u gradskoj četvrti Asifu tamošnjega glavnoga grada Lahorea. Unatoč pandemiji i mogućnosti zaraze dobrotvorni paketi redovito se dijele zahvaljujući i o. Patricku Peteru, koji je zadužen za kupnju namirnica, te o. Nasiru Emmanuelu, o. Perkašu Dominiku, dominikanki s. Shaneeli Rafique, voditeljici asifske škole sv. Dominika, i dominikanskim bogoslovima. Svagdašnja dobrotvorna raspodjela započinje molitvom o. Shahzada za svijet koji pati i sve one koji su umrli od smrtonosne zaraze. Mnogi su, ne samo malobrojni katolici i kršćani, nego i muslimani, bili u prvi tren zbunjeni, ali i uzbuđeni nakon što su primili konkretni znak ljubavi u njihovoj oskudici.
Zavjeti u Togu po strogim epidemiološkim mjerama
Prvi poznati dominikanac stigao je na Indijski potkontinent 1291., dakle samo 70 godina nakon smrti sv. Dominika, a do 17. stoljeća indijska dominikanska zajednica sa sjedištem u portugalskom naselju Goi imala je oko 350 redovnika, no stjecajem povijesnih okolnosti nestala je u 19. stoljeću. U 20. st. došlo je do oživljavanja dominikanske prisutnosti i u Indiji i u sadašnjem Pakistanu. Naime, talijanski dominikanci rimske provincije g. 1931. pod vodstvom o. Benedikta Franje Cialea odazvali su se pozivu da dođu pastoralno djelovati u biskupiju Lahore.
Nakon toga od g. 1956. dolaze i na ispomoć američki dominikanci, što je ubrzo urodilo i konkretnim plodovima – već g. 1966. prva je skupina pakistanskih mladića odlučila pristupiti dominikancima, a prvi su redovnički svećenici zaređeni g. 1973. Pakistanska je viceprovincija osnovana 1982., a danas imaju samostane u Bahawalpuru, Faisalabadu, Lahoreu, gdje im je i sjedište, Multanu i Sahiwalu. Uz redoviti pastoral imaju i nekoliko osnovnih i srednjih škola, kao i koledže za dječake i djevojčice.
»Zavjeti su ponovno rođenje, koje se u vašem slučaju dogodilo u tišini i daleko od svijeta. U ovoj zdravstvenoj krizi pozvani ste da preuzmete svoju odgovornost kao bolničari. Na vama je da izliječite i pomognete svijetu napadnutom pandemijama: bolesti, napadima na ljudsko dostojanstvo, nasilja svih vrsta, nepravda…«, poručio fra Jacob Tambe Ketchen, učitelj novaka, devetorici mladića iz Senegala, Gane, Malavija i Madagaskara, koji su položili prve zavjete u Bolničkom redu sv. Ivana od Boga u kapeli međunarodnoga novicijata u Lomeu, glavnom gradu zapadnoafričke države Togo, na blagdan sv. Josipa Radnika i spomendan sv. Rikarda Pampurija. U misnom slavlju i obredu polaganja zavjeta, koji su održani po strogim mjerama usred pandemije, sudjelovala je tek nekolicina redovničke subraće s fra Parfaitom Tchaom, izaslanikom provincijala, bez vjerničkoga puka, rodbine, župnika i prijatelja novozavjetovanika. Mladim redovnicima prenesene su čestitke provincijala Afričke provincije sv. Augustina fra Bartolomeja Kamare na hrabrosti što su se u sadašnje doba pogubne pandemije odlučili postati članovima upravo bolničkoga reda te tako stati na prve crte obrane protiv opake bolesti. Zajedničku Afričku provinciju Bolničkoga reda sv. Ivana od Boga čine samostani iz osam afričkih država: Gane, Kameruna, Kenije, Liberije, Mozambika, Senegala, Siere Leonea i Zambije. Sadašnji vrhovni poglavar reda je fra Jesus Etayo. Kao zanimljivost dobro je istaknuti da je spomenuti sv. Rikard (krsnoga imena Erminio Filippo) Pampuri liječnik i redovnik Bolničkoga reda sv. Ivana od Boga. Rođen u talijanskom mjestu Trivolzu nedaleko od Milana g. 1897., diplomirao je medicinu na sveučilištu Paviji te je od 1921. do 1927. kao liječnik radio u Morimondu, kada je pristupio bolničkomu redu uzevši ime Rikard. Preminuo je u Milanu g. 1930., grob mu se nalazi u rodnom mjestu, svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 1989., a slavi se 1. svibnja.
Hrvatski misionar o. Ivica Vrbić koji djeluje u kapucinskoj misiji u Mineru, u biskupiji Santa Cruz u Boliviji, poslao je preko Facebooka poruku hrvatskim vjernicima, koju nije potrebno komentirati jer jasno govori o novonastalim prilikama u kojima su se zatekli i djeluju tamošnji kapucini:
»Vjetar, kiša, niske temperature, i do 10 stupnjeva, što je ekstremno za ove krajeve, i još k tomu koronavirus u stalnom porastu. U drugim krajevima za vrijeme ovakvih neprilika ljudi se ušuškaju u svojim toplim domovima, a ovdje kroz kuće na sve strane puše vjetar i prokišnjava. Vidjeti djecu u kaputiću i japankama ovdje je normalno jer su rijetki koji imaju nepromočive cipele ili čizmice. Najmanje što možemo u ovim trenutcima učiniti jest pokazati našu solidarnost i izići u najsiromašnije zaseoke noseći malu pomoć u hrani te donijeti im poruku nade. Mnoge obitelji jedu pustu tjesteninu ili rižu, a nerijetko čujemo i glas popraćen suzom da nas je sam Bog poslao jer više nisu imali što kuhati. Bogu hvala za svu ljubav koju nam iskazuje po našim dobročiniteljima koji za nas mole, prikazuju svoje patnje za ovaj narod i daruju svoja materijalna dobra za one koji pate. Svaki od ta tri načina dobročinstva veoma je važan jer su mnogi došli u stanje materijalne bijede zbog prijašnje duhovne bijede. Stoga neka nam ovo vrijeme pandemije bude na pročišćenje i obnovu života svima!«
U bolnici Svih svetih u gradu Racineu, s nešto manje od 80 000 stanovnika, u američkoj saveznoj državi Wisconsin, o. John Vianney Muweesi, salvatorijanac i bolnički kapelan, nastoji prilagoditi brigu za duhovno zdravlje pacijenata, njihovih obitelji i zdravstvenih djelatnika novonastaloj situaciji uzrokovanoj pandemijom koronavirusa. Naime, bolnička mu je uprava zbog bojazni da se ne zarazi i postane možebitni prijenosnik zaraze potpuno zabranila posjete bolesnicima, što mu je veoma teško palo jer se njegov pastoral trebao svesti na telefonske razgovore. No nakon njegova upornoga inzistiranja dopušteno mu je podijeliti bolesničko pomazanje, pričest i ispovijed u najtežim slučajevima – umirućima, na što je on spreman u svakom trenutku. »Ta ograničenja postala su moji najteži izazovi«, izjavio je lokalnomu novinskomu glasilu, »jer velika većina naših pacijenata zbog zdravstvenih stanja nije ni mogla sa mnom telefonski komunicirati. Svjestan sam rizika i opravdane bojazni bolničke uprave, ali želim vlastitim životom svjedočiti karizmu našega utemeljitelja Franje Marije s Križa Jordana i naše družbe, bez ikakve bojazni za vlastiti život.« O. Muweesi organizira redovite molitve i klanjanja u bolničkoj kapeli za rodbinu bolesnika i zdravstvene djelatnike te se skrbi i za njihovo duhovno zdravlje tijekom pandemije. Salvatorijanci, latinskoga naziva Societas Divini Salvatoris, hrvatskoga Družba božanskoga Spasitelja, osnovani su g. 1881. u Rimu, danas djeluju u više od 40 zemalja diljem svijeta, a prema službenim statistikama iz g. 2019. bilo ih je više od 3000.
