Kada je prije pedeset godina austrijski teolog, svećenik i psihoterapeut dr. Albert Höfer ušao u razred predavati vjeronauk, shvatio je da tradicionalni načini prenošenja znanja u tom slučaju ne funkcioniraju. Jer vjeronauk nije poput drugih predmeta, povijesti ili matematike. Znao je da vjeronauk ide za višim, traži osjećaj, svrhovitost, drugačije metode poučavanja i odnosa prema učenicima… Pomoć je pronašao spojivši psihologiju, filozofiju i terapiju te je osmislio kršćanski geštalt-pedagoški model učenja i poučavanja. Iz toga se razvio program edukacije kršćanske geštalt-pedagogije za nastavnike koji je danas raširen po europskom kontinentu, najviše u Austriji, Njemačkoj i Sloveniji, ali i u Hrvatskoj, gdje je nedavno druga generacija imala u Splitu zaključni susret te su završili dvogodišnji temeljni ciklus u organizaciji tamošnjega Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta. Bili su to mahom vjeroučitelji i vjeroučiteljice, ali se sve više u taj program uključuju i bračni parovi jer način rada koji njeguju nema samo pedagoški, nego i terapeutski učinak…
Detaljnije o kršćanskoj geštalt-pedagogiji te kako je osobno upoznao taj put za Glas Koncila pojasnio je dekan Teološkoga fakulteta Sveučilišta u Ljubljani prof. dr. Janez Vodičar, koji ima licenciju trenera toga programa te je čest gost u Hrvatskoj na predavanjima. Za kršćansku geštalt-pedagogiju kaže da je riječ o cjelovitom modelu učenja i poučavanja koji se temelji na biblijskoj tradiciji. »Kršćanska geštalt-pedagogija stavlja u prvi plan izgubljenu cjelovitu dimenziju religiozne edukacije, a to uključuje dostojanstvo ljudske osobe, njezinu slobodu i odgovornost. Polaznici tečajeva i seminara vide sebe u ulozi učenika, doživljavaju u sebi ono što tada žele prenijeti drugima. Ti su programi u službi osobnoga i profesionalnoga razvoja, posebice u današnje vrijeme kada učitelj nije lako biti s obzirom na uspostavljanje discipline i održavanje motivacije i pozornosti u okruženju mnogih ponuda«, kaže teolog Vodičar, koji osim dekanske službe i rada u znanstvenoj instituciji još uvijek praktično iskustvo ima predajući filozofiju srednjoškolcima u salezijanskoj gimnaziji u Želimju.
Cilj je kršćanske geštalt-pedagogije pomoći pedagoškim radnicima da bolje rade, ponajprije u vjeronauku, ali i u drugim područjima. Metode i principi uzimaju se iz psihologije, svrha je pedagoška, a pozadina teološka – tako opisuje kršćansku geštalt-pedagogiju naš sugovornik, koji kaže da taj program ide za cjelovitošću te su uz rad na kognitivnoj dimenziji više usmjereni na tjelesnu, duhovnu i emocionalnu dimenziju razvijajući ih pomoću kreativnih metoda učenja. Mnogima se to na početku čini čudnim. »Često kada krenemo na početku s crtanjem, izradom skulptura, plesom, dramatizacijom, pokretom, sudionici se pitaju što je to. Ima i onih koji misle da se igramo kada analiziramo snove, kao i onih koji zbog drugačijih oblika izražavanja misle da je sve to new age. Ali brzo shvate da je riječ o ozbiljnom programu, da nije to baš igra, kao ni nešto udaljeno od tradicije Crkve, jer naš program uvijek završava misom te sve promatramo kroz prizmu spasenja.«
Da bi uspjeli »otvoriti« učenika, koriste se kreativnim načinima i stvaraju analogije sa svetopisamskim i profanim pričama, snovima, bajkama, simbolima. Važno je da u programu edukacije kroz to prođu i sudionici jer sve to pridonosi boljoj komunikaciji sa samim sobom i razrednom zajednicom. Zato, ističe teolog i licencirani trener Vodičar, kod kršćanske geštalt-pedagogije važna je grupna dinamika. »Više sam puta čuo od nastavnika koji su pohađali naš program: ‘Da nisam išao na ovaj program, ne bih više mogao raditi u školi zbog brojnih teškoća i izazova.’ Tu su, naime, pronašli mogućnost da rade s učenicima lakše i učinkovitije. Tomu sigurno pridonosi i važnost skupine kod kršćanske geštalt-pedagogije. Cijeli se proces događa u skupini, kao i u razredu. Procese oblikuje grupa, ja kao trener prisutan sam kao pratitelj, ne vodim program. To je iskustvo koje primjenjuju i učitelji u školi kada rade s razredom. I sudionici se nakon osam, devet susreta pitaju jesu li došli zbog programa ili grupe, što nije loše, jer osobe koje se uopće nisu poznavale u dvije godine steknu jake veze. I sam kada razmišljam i promišljam hoću li nastaviti raditi sa sljedećom generacijom, pomislim: ‘Zar ćeš propustit jednu divnu skupinu?’«
Kod kršćanske geštalt-pedagogije, razumljivo je, zato ne stavljaju »sve karte« na teoriju, upoznavanje koncepata, ne odlaze kući s domaćom zadaćom. »Puno naših sudionika odlazi s mnogo pitanja, ovdje ne dobivaju odgovore. Mi im pomažemo i pratimo ih na putu traženja, mi smo potpora. Metode koje ovdje prime nisu pedagoški recept kojim mogu povremeno obogatiti nastavu vjeronauka, nego je važno da ih se primjenjuje u svim procesima učenja. Zato vjerujem da kršćanska geštalt-pedagogija može pridonijeti boljoj kvaliteti nastave i u Hrvatskoj budući da želi promicati razvoj osobnosti – kako u učenika tako i u učitelja.«
Kod spomena Hrvatske pitali smo sugovornika vidi li razliku između sudionika koji pohađaju program u Sloveniji i Hrvatskoj, na što odgovara da su primjetne razlike iako je riječ o susjednim zemljama i nacijama. »U nas u Sloveniji treba pripremati ljude za duhovnost i religiju uopće. Jer kada se spomene vjera, prva asocijacija u mnogih su križarski ratovi, spaljivanje vještica, napad 11. rujna 2001., sve samo negativne stvari, a nedostaje osobno proživljena vjera. U Hrvatskoj je to drukčije, ima tradicionalnih vjernika, a predivno je vidjeti kako ljudi ulaze u dubinu, ne boje se postavljati pitanja, vlastitih nedoumica i dvojba. Bit religije nije znati, nego vjerovati. I ovaj program, osim rada u pedagoškom okruženju, može pomoći i u boljem odnosu s Bogom i sa sobom, uči kako pridonijeti izgradnji zajednice.«
Pripovijeda i kako je upravo to glavni razlog zašto, uz mnoštvo obveza na fakultetu i u svojoj salezijanskoj zajednici, i nakon 17 godina poučavanja kršćanske geštalt-pedagogije ustraje u tom poslanju. »Radim to jer vidim da preko toga programa mnogi prime religiozno iskustvo. Jedna je sudionica u svojem završnom radu napisala da je pomislila da ne će dobro završiti kada je prvi put čula da će se u programu i moliti. No posvjedočila je nakon dvogodišnjega programa da zna što znači vjera, što znači vjerovati. Nije naš cilj misionizirati ljude, ali drago nam je da netko primi vjerske temelje. Ne znamo što će biti kasnije i nije dovoljno iskusiti samo to, nego treba nastaviti tražiti i rasti u zajedništvu. No bez temeljnoga iskustva ne može se ići dalje. Često kada radimo vikend-programe, probudimo pojedine osjećaje i pitanja iz aspekta vjere i duhovnosti. To je za ovaj program u sekulariziranoj Sloveniji vrlo važna zadaća. Jer tko će ako ne ćemo mi biti usmjereni i na tu zadaću otvaranja za religijsku dimenziju?« pita se dekan Vodičar.
