Među hrvatskim je kartografima čiji su radovi poznati u Europi i u svijetu prof. dr. Mirela Altić, koja je nedavno objavila knjigu »Susreti u Novom svijetu – Isusovačka kartografija Amerike«. Knjiga se bavi djelovanjem isusovaca u sklopu francuskoga, španjolskoga i portugalskoga carstva, odnosno isusovačkim provincijama u Sjevernoj i Južnoj Americi od 16. do 18. stoljeća. U knjizi se spominju i hrvatski misionari koji su dali vlastiti obol povijesnoj kartografiji dviju Amerika. Knjiga i nedavna nagrada Američke udruge geografa koju je za svoj rad dobila hrvatska kartografkinja pokazala se kao povod da se i na stranicama Glasa Koncila kaže ponešto o »pustolovinama« isusovačkih misionara koji su otkrivali »dubine« Novoga svijeta.
U nepoznatoj unutrašnjosti novih kontinenata
»U svijetu je dobro poznat doprinos isusovaca razvoju prirodnih znanosti, no njihov doprinos geografskomu istraživanju i kartiranju svijeta nekako je ostao nedorečen. Moj interes za njihovo djelovanje isprva je bio potaknut činjenicom da je velik broj isusovaca misionara koji su radili tijekom ranoga novoga vijeka po cijelom svijetu poticao iz srednje Europe, a nekoliko istaknutih misionara među njima bili su Hrvati, primjerice Ferdinand Konščak ili Ivan Ratkaj.
Dakako, to je bio samo početak, uskoro sam shvatila da je Družba Isusova koja je osnovana 1540., dakle u jeku velikih geografskih otkrića i protureformacije, bila važan dionik globalne povijesti svijeta i širenja kršćanstva«, tumači prof. dr. Altić nadahnuća koja su je dovela do pomalo egzotične povijesne teme.
Naime, u svojim istraživanjima nije propustila suvremenim čitateljima prenijeti i dimenziju »pustolovnosti« koju je tražio isusovački misionarski poziv u nepoznatim predjelima tzv. Novoga svijeta. »Dok su kolonizatori ostajali u udobnosti urbanih središta na rubovima kontinenata, isusovci su slani u posve nepoznata područja unutrašnjosti dviju Amerika. Oni su bili pravi pioniri u istraživanju tih kontinenata, a znanje geografije i kartiranja bilo im je nužno sredstvo u preživljavanju. Isusovci su izradili prve regionalne karte unutrašnjosti obiju Amerika, koristeći se pri tome ne samo rezultatima svojih istraživanja, nego i geografskim znanjem koje su im prenijele starosjedilačke nacije. Zbog toga su isusovačke karte jedinstven dokument transkulturne razmjene znanja između Novoga i Staroga svijeta«, pojašnjava sugovornica.
Najbolje obrazovani ljudi svojega vremena
»Često se zaboravlja da su isusovci bili najbolje obrazovani ljudi svojega doba, i to u prirodnim i humanističkim znanostima. Svi isusovci imali su obvezu podučavanja. Tako su isusovci osim sveučilišta u Europi (uključujući i zagrebačko) osnivali sveučilišta i kolegije u Novom svijetu, ali i niz škola, uspostavljajući tako obrazovnu prisutnost na svim razinama«, napominje prof. dr. Altić i dodaje: »Iako je njihovo viđenje svijeta dakako određeno njihovom duhovnošću, karte koje su izrađivali nisu bile samo eklezijalne naravi. Osim karata pojedinih isusovačkih provincija odnosno misija u kojima su djelovali, izrađivali su karte za praktične potrebe, a često su bili uključeni i u važne državnopravne poslove.«
Kako politika manipulira kartama
Isusovci ostavili trag i na Bliskom istoku
Sugovornica je u svojim nedavnim istraživanjima proučavala i isusovačke utjecaje u »orisavanju« prostora Bliskoga istoka. Njihova aktivnost na tom se prostoru intenzivirala u 17. stoljeću.
»Sirija tada u isusovačkoj terminologiji ne obuhvaća samo Siriju i Libanon, nego i Svetu Zemlju onako kako je danas razumijemo. Za razliku od Amerike, isusovački misionari na Bliskom istoku djelovali su u urbanim višekulturnim sredinama u kojima su živjeli u zajednici sa Židovima i muslimanima te kršćanima istočne i zapadne Crkve«, pojašnjava autorica te dodaje: »Isusovci svjedoče o Siriji i Libanonu kao važnom dijelu Svete Zemlje i kolijevci kršćanstva, što se danas nekako zaboravlja.« Isusovačko djelovanje na Bliskom istoku u 17. stoljeću prof. dr. Altić predstavila je i kao svojevrsnu protutežu suvremenim ratnim zbivanjima u Svetoj Zemlji.
»Spomenut ću samo da su najveći saveznici isusovaca bili maroniti, prva istočna kršćanska Crkva koja je priznala papu i koja i dalje tamo postoji. Dakle, u 17. stoljeću to je prostor pod vladavinom Osmanskoga Carstva, ali i prostor danas nezamislive višekulturnosti i suživota«, napominje sugovornica.
Hrvatska nije dio Balkana
A nalik etničkoj, kulturološkoj i vjerskoj raznolikosti Bliskoga istoka neposredno je hrvatsko »susjedstvo« – prostor Balkana, u koji, kako upozorava sugovornica, Hrvatsku guraju ne na temelju geografskih, povijesnih ili općenito znanstvenih kriterija, nego zbog političkih razloga. »Balkan odavno nije geografski pojam, nego kulturološki. Austrijanci su primjerice još u 19. stoljeću tvrdili da Balkan počinje već u predgrađu Beča, aludirajući na nisku komunalnu razinu života u tom dijelu grada. Danas taj pojam ima primarno političke odrednice. Ideja tzv. zapadnoga Balkana to najbolje potvrđuje, on nije geografski realitet, nego politička konstrukcija, pa i nametnuti identitet, osobito u slučaju Hrvatske«, pojašnjava prof. dr. Altić.
»Geografi su odavno definirali što je poluotok i Balkan nikako ne doseže do Hrvatske. Karte to dakako potvrđuju, no politika ima svoju logiku. Tako se pojam zapadni Balkan primjenjuje samo na zemlje srednje i jugoistočne Europe koje nisu članice EU-a. Hrvatska je tako dugo definirana kao dio zapadnoga Balkana. Nakon 2013. Hrvatsku nitko više ne svrstava u zapadni Balkan, dakle čovjek bi pomislio da se nešto promijenilo u geografiji zemlje, no mi znamo da stojimo na istom mjestu. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se pojam zapadnoga Balkana dalje razvijati s obzirom na moguća proširenja EU-a«, zaključuje sugovornica.
