Cijelomu je svijetu uglavnom poznato da se glasovita Sikstinska kapela nalazi u sklopu Vatikanske palače u Rimu, a bolje upućenima u povijest umjetnosti poznato je da ju je izgradio arhitekt Giovani de’ Dolci između 1475. i 1483. te da su je freskama ukrasili brojni najbolji svjetski umjetnici renesansnoga slikarstva: Perugino, Botticelli, Roselli, Michelangelo i drugi, ali nije zgorega spomenuti da je svoj udio u ukrašavanju toga velebnoga zdanja imao i hrvatski kipar Ivan Duknović. Sve je u toj neponovljivoj veličanstvenosti jedne kapele jasno i krasno, razumljivo i na svom mjestu, bez nekih problema milijunima stranaca koji svake godine dolaze diviti se njezinoj ljepoti. Međutim, onima koji nakon Sikstinske kapele odluče doći i u Lijepu Našu, vjerojatno, već prije polaska, poprilično problema stvara silna pobožnost hrvatskoga katoličkoga puka, koji je brojna naselja i toponime, čak i tunele, nazvao po kapelicama u svojim mjestima, pa je nekakvomu biznismenu iz Engleske, Nizozemske ili Njemačke, koji zbog poslovnih obveza nema previše vremena »trošiti« religiju te nije upućen u religioznu terminologiju, teško snaći se među mjestima istoga naziva Kapela u Slavoniji, Lici, Gorskom kotaru, Dubravi kod Tisnoga i slično. Posebno će biti uskraćen od ovozemaljskih ljepota ako ne pronađe i ne posjeti bilogorski biser, Kapelu 12 kilometara udaljenu od Bjelovara prema sjeveru, prepoznatljivu kao »bjelovarska Kapela«, općinu osnovanu g. 1994. s njezinih nešto manje od 3500 stanovnika u 26 naselja razasutih po brdovitom bilogorskom terenu. Stanovništvo se uglavnom bavi poljoprivrednom proizvodnjom i stočarstvom, ali i vinogradarstvom, jer nema razvijene industrije, što se može promatrati s dva motrišta, pozitivnoga jer je uistinu očuvan prirodni okoliš i negativnoga jer mladi nakon završene škole nemaju nekih izgleda za zaposlenje i ostanak na rodnoj grudi. Osim toga, općina, nažalost, pripada skupini nerazvijenijih, no djeluje pitomo, prilično uređeno i dotjerano, sa svim potrebnim zdanjima u središtu sela: poštom, ljekarnom, prodavaonicom, mjesnim uredom, zgradom DVD-a i nezaobilaznom gostionicom, jer ipak je to mjesto kroz koje prolazi »vinska cesta«.
Velika je većina mjesta u Hrvata, opet na čuđenje inozemnim moćnicima, uglavnom neraskidivo povezana s nastankom sakralnih objekata, pa je tako i bilogorska Kapela u legendi izrasla skupa s tamošnjom kapelom, kako je to g. 1861. zabilježio u župnoj »Spomenici« ondašnji župnik Franjo Podel: »Na brdu gdje je sada crkva, nekoć prije šest stoljeća po prilici, ispunjenim drvećem neobične vrste snježne boje i veličine, češće je u određeno vrijeme podvečer dolijetala i sjedila na drvetu ptica. Strastveni lovac, neki između seljana, više dana i u više navrata vidio je pticu koja je mirno sjedila… Svaki puta izbacivši metak, ptica je mirno pobjegla prema Botincu. Kada je treći puta smioni lovac metak izbacio, nepokretna ptica nije promijenila mjesto, ali je ujedno čuo glas i žamor, kako se pripovijeda: Zašto me progoniš, ja sam duh Blažene Magdalene, ovo mjesto joj se sviđa, pod njezinom zaštitom i u njezinu čast ovdje podigni kapelu i ovo neka bude čitavo mjesto.« I tako je nastala Kapela kao i kapela, kasnije župna crkva sv. Marije Magdalene, izgrađena već g. 1205. kada je, čini se, osnovana i župa.
Župa se sigurno spominje g. 1412. kada kraljica Barbara Celjska, žena ugarsko-hrvatskoga kralja Žigmunda Luksemburškoga, oslobađa davanja pavlinski samostan Svih svetih u Strezi (današnje maleno selo Pavlin Kloštar), koji je imao »status područnoga ureda župe Kapela kod Bjelovara«. Kasnije se župa pod nazivom Capella ili Capolna spominje i u drugim starim dokumentima u više navrata: g. 1434., 1468., 1501. i 1692., a prema podatcima iz g. 1771. imala je 321 stanovnika. Mjesto se tijekom povijesti skupa sa župom razvijalo, vrijedni su i vjerni Kapelčani unaprjeđivali kulturni, prosvjetni i vjerski život svojega mjesta i kraja, sve je išlo svojom mirnom i uzlaznom putanjom, jedino su tri povijesna događaja, uvjetno rečeno, poremetila taj sklad. Jedan je bio na oduševljenje i radost svih mještana, o kojem se još i danas prepričavaju detalji – posjet zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca u lipnju 1935. Drugi, koji je ostao u ružnom sjećanju, bio je jači potres koji je pogodio Kapelu 27. ožujka 1938., kada se srušio crkveni zvonik i bio uništen velik dio crkve. Na svu sreću, u okolnim selima nije bilo većih šteta, osim ponekoga srušenoga dimnjaka i napuknute kuće. Treći je događaj, nažalost, također upamćen po razaranju i materijalnoj šteti jer su njemački zrakoplovi 11. studenoga 1944. u bombardiranju pogodili crkvu.
Bogu hvala, sve je to prošlost, a današnja župna crkva blista s novopodignutim zvonikom na vrhu brijega. Crkva je obnovljena, izbetoniran je parkirališni prostor pokraj nje, a iza nje nevelika, ali također obnovljena župna kuća. To su prostori u kojima se župljani rado okupljaju na nedjeljnim misama prije i poslije podne te prije i poslije misa u malenoj dvorani, koja služi i kao župni ured, na čašici razgovora i domaćih delicija. Iz njih izbija vedrina i optimizam unatoč mnogim objektivnim okolnostima koji im nimalo ne idu na ruku.
O tome progovara Dino Crnjak iz susjednih Plavničkih Vinograda, nekadašnjega vikend-naselja iz kojega je izraslo selo, predstavnik austrijske tvrtke sa sjedištem u Beču i »glava« obitelji sa šestero djece. Član je župnoga pastoralnoga vijeća. »Rado se okupljamo kod našega župnika, iako nam često zna biti tijesno, jer se opustimo, našalimo i porazgovorimo o svemu. Naši mladi, nažalost, odlaze i koliko god ih razumijem, moje je stajalište: koliko god je objektivno teško, onaj tko želi i hoće raditi može, ali, dakako, ne nadajući se da će na brzinu odmah zaraditi velik novac. Usputno bih spomenuo i pozitivnu činjenicu – kada sam se sa suprugom prije 20-ak godina doselio u selo i odlučio tamo živjeti, vjerujte mi, bilo je samo jedno dijete, a danas ih je 60-ak. Za sve učenike osiguran je redoviti prijevoz do osnovne škole. Zar to nije pozitivan fenomen za svaku pohvalu?«
Njegova supruga Anita Crnjak je domaćica, koja je napustila siguran posao zbog šestero djece, od kojih su najmlađi 12-godišnji blizanci, a najstarije dijete ima 25 godina. »Presretna sam zbog obilja opipljivih milosti koje mi je Gospodin darovao i zadovoljna svojim životom jer treći sam put baka, imamo dosta okućnice koje obrađujemo, a djeca mi pomažu u svemu. Osim toga mi kao obitelj održavamo crkvu i okoliš i uvijek priskačemo župniku u svemu što je potrebno.«
A dvojica blizanaca Luka Andrija i Lovro Izak Crnjak, učenici 5. razreda, na ponos su ne samo svojim roditeljima, nego i cijeloj župnoj zajednici i župniku. Redoviti su i na njih se kao ministrante uvijek može računati jer »mješovita« ministrantska skupina, u kojoj su i dečki i curice, nije brojna. Jedan od njih, ali po njihovoj želji da ostane tajna, namjerava postati svećenik.
Nevenka Vukovinski-Španiček, umirovljenica, nekadašnja nastavnica u kepelskoj školi, došla je iz Bregane prije 50 godina i smatra se domaćom, a tako je i mještani prihvaćaju. Udovica je, živi sama. Sin joj se vratio u Breganu jer radi u Samoboru, a kći joj je u Koprivnici. Zbog unuka nekoliko je mjeseci u Kapeli, a ostalo vrijeme izvan nje. Redovito kao profesorica hrvatskoga jezika čita na misnim slavljima i brine se za raspored jer skupina također nije brojna, tek je četvero, petero njih uključeno u taj liturgijski dio.
Josip Rajković, 37-godišnjak iz obližnje Srednje Diklenice, odvjetnik je u Bjelovaru. Oženjen je patronažnom sestrom, imaju jedno dijete, ali nada se s Božjim blagoslovom još njih. »Bavimo se doma i malom poljoprivredom pa bih se složio s g. Crnjakom da se, istina uz popriličan trud, može opstati unatoč nepovoljnim okolnostima. Sviram orgulje u crkvi, koje sam naučio tijekom boravka u franjevačkom sjemeništu na zagrebačkom Kaptolu. Kao i sve drugo u župi, ni naš mješoviti zbor nije velik, ali nastojimo koliko-toliko imati redovite probe.«
Dario Lovković ima 30 godina i pomaže starijemu prijatelju orguljašu tako što vodi zbor, priprema i umnaža pojedine partiture, dirigira iako je samouk. »Neka vrsta sam logistike u zboru i drago mi je da mogu barem malo pridonijeti liturgijskomu životu u župi.«
Marija Vajdić, 58-godišnjakinja, ostala je bez posla već 2000. g. nakon propasti poduzeća u kojem je radila – »5. maj«, kasnije »Cromax«. Sa suprugom Brankom, zidarom, koji se posebice angažirao na obnovi crkvenoga zvonika, ima jednu kćer koja je s njima, i prilično teško spajaju »kraj s krajem«. No to joj ne umanjuje radost koju dijeli sa susjedima s kojima je aktivna u župi. Angažirana je u župnom Caritasu: »Pomaganje drugomu još potrebitijemu ispunja me zadovoljstvom, a kad su veća župna događanja, angažirana sam i u župnoj kuhinji.«
Njezina, uvjetno rečeno, »šefica« je Željka Fuček, 56-godišnja voditeljica župnoga Caritasa, već 14 godina učiteljica u mirovini: »Socijalna slika mjesta i župe nije nimalo ružičasta jer ima puno nezaposlenih i domaćinstava u kojima je samo jedna stara osoba. Velik nam je problem što nemamo ni vlastitu prostoriju, nego se, eto, koristimo ovom jedinom malom dvoranom u župnoj kući. Osnovani smo 2002. i imali smo izvanrednu suradnju i potporu Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, a nakon osnutka naše Bjelovarsko-križevačke biskupije ta je suradnja uspješno nastavljana i s biskupijskim Caritasom. Treba reći da organiziramo često akcije prikupljanja, tako da velik dio sredstava i pomoći dolazi od naših župljana. Od toga pripremamo mjesečne ‘obiteljske pakete’ za najugroženije u župi, a ne smijemo zaboraviti ni dobru suradnju s općinskim vlastima s načelnikom Danijelom Kovačecom.«
Sanja Mirosavljević, 46-godišnjakinja rođena u Splitu nastanjena u susjednim Starčevljanima, zaposlena u knjigovodstvenoj tvrtki u Bjelovaru, također je u župi sveprisutna jer i pjeva u zboru i čita na liturgiji i kuha i poslužuje i posprema i – sve drugo.
Središte mjesta krasi spomenik trojici poginulih hrvatskih branitelja: Marijanu Blažekoviću, Željku Koliću i Željku Štekoviću, koji su za svoj narod i domovinu darovali svoje živote kolovoza 1992., s uklesanim dobro znanim stihom: »Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati!« Nedaleko od toga spomenika kao svojevrsni kontrapunkt uzdiže se i spomenik »poginulim borcima« i »žrtvama fašističkoga terora«, podignut g. 1989. Pomalo jadno i smiješno djeluje zbog činjenice da na spomeniku, za razliku od tek nekoliko metara udaljenoga spomenika hrvatskim braniteljima, nema uklesanoga križa, kao da su baš svi tamošnji »antifašisti« i žrtve bili komunisti/ateisti. Jednako tako začuđuje da je na antifašističkom spomeniku iz g. 1989. (!?) uklesan grb samostalne i suverene države Republike Hrvatske, jer je poznato kako se tih godina već zbog samoga spominjanja samostalne hrvatske države išlo u zatvor, pa je riječ, očito, o naknadnom krivotvoriteljskom zahvatu kojim hrvatski antifašisti naivno i neuvjerljivo pokušavaju uvjeriti hrvatsku javnost da su se oni borili za sadašnju Hrvatsku, premda je poznato da su se upravo oni tijekom cijeloga svoga postojanja do »posljednjega daha« borili za njihovu Jugoslaviju, Partiju i Tita!
U toj doista živopisnoj župi razasutoj po blagim bilogorskim brdima već trinaest godina »njivu Gospodnju« ore sadašnji župnik. Uz pastoralne aktivnosti morao se primiti i građevnih, o čemu govori i ploča kod ulaza u crkvu: »Toranj župne crkve sv. Marije Magdalene u Kapeli srušen je u potresu 1938. godine. Novi toranj podignut je 2014. godine za vrijeme župnika Mireka Hrvoića zaslugom Bjelovarsko-križevačke biskupije, Ministarstva kulture RH, Bjelovarsko-bilogorske županije, Općine Kapela i darovima župljana. Blagoslovljen je 14. rujna 2016. godine Gospodnje.«
Rođen je 1970. u Kravarskom, ondašnjoj župi Zagrebačke nadbiskupije, gdje je završio i osnovnu školu, nakon koje upisuje sjemenište na Šalati te Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Zaređen je za svećenika g. 1996. u zagrebačkoj katedrali, nakon čega odlazi za kapelana u župu Sv. Križ Začretje do 1999., kada odlazi također za kapelana u bjelovarsku župu, sadašnju katedralu, sv. Terezije. Župnikom u Kapeli imenovan je g. 2004. naslijedivši Marka Šarića, koji je tu župnikovao 23 godine, a sada je župnik u obližnjem Štefanju, o kojem uvijek ima samo riječi pohvale i ističe više nego odličnu suradnju s njim.
»Organiziramo redovita godišnja hodočašća u biskupijsko marijansko svetište u Novoj Rači, kamo mnogi i pješače, zatim na Trsat i nacionalno svetište u Mariju Bistricu«, opisuje župnik Hrvoić vjerski život u župi. »Samo sam nastavio gdje je prijašnji župnik stao. Ljudi su privrženi župi, osjećaju da je ona njihova, a ne župnikova, jer on se mijenja, a oni ostaju te žele pridonijeti njezinu napretku iako je komunistička ideologija ostavila razornoga traga i u ovom kraju. Župa ima 20 sela, među kojima nedjeljne mise po nekakvu redoslijedu slavim u Šiptarima, gdje je obnovljena kapela sv. Mihaela, Gornjim Plavnicama u kapeli Srca Isusova, Novoj Diklenici u kapeli Uzvišenja sv. Križa i Botincu u kapeli Presvetog Trojstva. Osim toga, godišnje se jednom slave mise po ostalim selima u društvenim domovima ili čak na otvorenom, kao što je to slučaj u Lipovu Brdu. Župa ima nešto više od 2100 vjernika u 20 sela. Prošle je godine bilo 25 krštenja, 33 prvopričesnika, 20 krizmanika, 33 sprovoda i jedno vjenčanje, što je ipak iznimka jer svih ostalih godina bilo ih je više.« Zasigurno zato što je pun energije, elana i planova imenovan je i biskupijskim predstojnikom Katehetskoga ureda za vrtić, osnovnu i srednju školu.
Na nedjeljnoj je misi redovito i malena Magdalena Andrić, koja ima tek dvije i pol godine. Brižni roditelji Anica i Dražen su iz Kraljeve Sutjeske u BiH, odakle su zbog ne tako davnih ratnih zbivanja s obitelji morali otići te su se skrasili u Kapeli. Nisu oni jedini doseljenici koji su došli kao »svoji među svoje« jer se i nekoliko obitelji iz Letnice na Kosovu također preselilo u Kapelu. Odnos između njih i domaćih najbolje svjedoči o širokom hrvatskom, pa nije zgorega reći i – bilogorskom srcu.
Svakako se mora spomenuti »srce i budućnost« kapelskoga mjesta i župe – osnovna škola osnovana još davne 1832., koja danas nosi ime njezina bivšega ravnatelja i heroja Domovinskoga rata Mirka Pereše. Trenutačno je pohađa 200-tinjak učenika, a vjeronauk predaje vjeroučiteljica iz nedaleke Sv. Ane Marina Komljenović. Dakako, župnik održava i redoviti župni vjeronauk za pripravnike za sakramente prve pričesti i krizme.
