U vrijeme nakon Velike Gospe, kada ljetno sunce ublaži vrelinu, a vjetar rastjera vlagu, ljepota večeri na ulice hrvatskih gradova i na obali i na kontinentu izmami kako turiste željne vidika tako i domaće željne susreta. No ta ljudska vreva sve češće svoje mjesto pronalazi za stolom na bučnoj terasi ili u samotnoj šetnji parkom, a sve rjeđe u društvenoj i spokojnoj sredini: u razgovoru na klupi. Razlog tomu ne leži samo u nestanku klupa sa sjenovitih javnih površina – pa i iz novoizgrađenih crkvenih dvorišta – nego i u nestanku onoga što je ljude prije doba »pandemije osamljenosti« privlačilo klupama na iskren razgovor, pa i na zajedničku molitvu. Društvena, ali i duhovna pitanja koja pokreće ta pojava – toliko prisutna da je više i ne zamjećujemo – ponukala nas je na razgovor s prof. dr. Eminom Berbić Kolar i Silvijom Hinek, autoricama u »Obnovljenom životu« nedavno objavljena istraživanja društvene, kulturne i tradicijske uloge klupa u slavonskim selima.
Silvija Hinek: »U simboličkom smislu klupa je bila mjesto okupljanja i pripadanja, a sjediti na klupi značilo je biti dio zajednice. Tako su, gotovo neprimjetno, postajale središte društvenoga života, čuvarice običaja i vrijednosti poput solidarnosti, uzajamne pomoći i zajedništva«Istraživanje su pobudila sjećanja
Neobična tema istraživačicama se nametnula spontano, objašnjava Silvija Hinek, doktorandica na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta u Osijeku. »Vozeći se s predavanja i promatrajući kroz prozor sela, ugledala sam dvoje starijih ljudi kako sjede na oronuloj klupi ispred kuće. Taj prizor, iako naizgled običan, probudio je u meni sjećanja na djetinjstvo, igre na ulici, žamor susjeda i večernje razgovore na obližnjoj klupi. Pomislila sam da bi upravo to moglo biti izvrsna istraživačka tema te sam je predložila profesorici, koja ju je odmah prihvatila te svojim znanjem, iskustvom i mentorstvom usmjerila istraživački proces od prvih ideja do konačnih zaključaka.«
Društvene mreže prošlosti
A zaključci istraživanja upućuju na to da klupe postavljane u hladovini ispred kuća nisu puka mjesta za odmor, nego prave pozornice svakodnevice. »Njihovo postavljanje nije bilo tek pitanje praktičnosti, nego odraz dubljih društvenih dinamika i međusobne povezanosti ljudi određenoga prostora i vremena«, tumači sugovornica. Klupe su, naime, nekoć bile ono što su danas društvene mreže: mjesta svakodnevne komunikacije, razmjene vijesti, dogovora o poslovima, prepričavanja anegdota, prenošenja iskustava, pa i međugeneracijskoga učenja – primjerice, kada bi starije žene učile djevojke ručnim radovima ili kulinarskim vještinama.
Čuvarice običaja i vrijednosti
No bile su one i više od svojevrsnoga društvenoga centra i škole na otvorenom. »Klupe su imale i važnu emocionalnu ulogu: pružale su osjećaj sigurnosti, pripadnosti i socijalne potpore. U simboličkom smislu klupa je bila mjesto okupljanja i pripadanja, a sjediti na klupi značilo je biti dio zajednice. Tako su, gotovo neprimjetno, postajale središte društvenoga života, čuvarice običaja i vrijednosti poput solidarnosti, uzajamne pomoći i zajedništva. Na temelju tih uloga možemo ih smatrati dijelom nematerijalne kulturne baštine, živim nasljeđem koje opstaje samo dok ga zajednica aktivno njeguje i prenosi na nove generacije«, tvrdi Silvija Hinek.
Umirovljenje nije neizbježno
Prosječna dob ispitanika u istraživanju – 80 godina – pokazuje da »klupski« prijenos na nove generacije ipak iščezava. Ali ne u potpunosti. »S protokom vremena broj klupa se smanjio, a njihova društvena uloga oslabila. Razlozi su višestruki: urbanizacija, smanjenje broja stanovnika u ruralnim područjima, promjene u načinu života i jačanje individualizma. Danas su klupe sve češće tihe uspomene na jedno prošlo doba, a njihovo ‘umirovljenje’ čini se neizbježnim ondje gdje nema mladih koji bi nastavili tradiciju. Ipak, ondje gdje opstaju, čak i ako su tek simbolični trag prošlosti, one i dalje čuvaju duh zajedništva i podsjećaju da društvene veze ne nastaju u institucijama, nego u svakodnevnim, malim susretima«, napominje sugovornica.
Prof. dr. Emina Berbić Kolar: »Svi svjedočimo sve češćemu vraćanju svojim korijenima, (…) ali jednako tako sve češće čujemo i vidimo i naše studente i učenike koji s radošću istražuju našu baštinu«Struke »naših starih«
Da iščezavanje klupa upozorava i na nestanak »društvenoga ljepila« koje se na njima crpilo, potvrđuje nam dr. Berbić Kolar. »Ako izdvojimo dva temeljna pojma, socijalnu potporu i uključenost, koje se u današnjem suvremenom načinu života vrlo često pojavljuju vezano sa svim skupinama ljudi od djece do starije životne dobi i koji uključuju potporu različitih stručnjaka – psihologa, edukacijskih rehabilitatora, socijalnih pedagoga, socijalnih radnika, zajednice i društva u kojoj skupina živi i djeluje – čini se da su ‘naši stari’ sve te lijepo uobličene pojmove znali realizirati unutar svojih malih, izoliranih zajednica bez potpore svih navedenih stručnjaka, ali noseći u sebi životnu mudrost i psihologa i rehabilitatora i socijalnoga radnika na način da su slušali jedni druge, da su bili spremni pomoći jedni drugima u svakom trenutku i na sve načine, da su se međusobno podupirali i u radosti i u žalosti.«
Jača vraćanje korijenima
Iskazi sudionika istraživanja odišu nostalgijom za netom opisanim načinom života. No svojevrstan »povratak ljudskosti« i nije tako nedohvatan kakvim se možda čini u doba virtualnih odnosa. »Svi svjedočimo sve češćemu vraćanju svojim korijenima, svojim primarnim zajednicama iz kojih smo potekli, ali jednako tako sve češće čujemo i vidimo i naše studente i učenike koji s radošću istražuju našu baštinu, identificiraju se s njom i izgrađuju svoj identitet. To me kao sveučilišnu profesoricu i kao majku ohrabruje i veseli. Jasno da ne možemo generalizirati niti možemo očekivati da će svi razumjeti o čemu govorimo i za što se zauzimamo, ali možemo svojim primjerom pokazati da je moguće i da je vrijedno. U tom smislu zasigurno je moguć povratak ljudskosti, humanosti, prihvaćanju, posebice ljudi starije životne dobi«, ocjenjuje sugovornica.
Iz crkvenih klupa – u dvorište?
Takvu bi povratku pridonijela i zaštita slavonske tradicije na klupama, kojoj se dr. Berbić Kolar kani uskoro posvetiti s doktorandicom Silvijom Hinek. »Kao osoba koja je zaštitila jedan mjesni govor i koja se cijeli život bavi zaštitom nematerijalne kulturne baštine smatram da bi zaštićivanje slavonskih klupčica kao kulturološkoga, sociološkoga i sociolingvističkoga fenomena bilo od nacionalne i regionalne važnosti i za Republiku Hrvatsku i za Slavoniju, Baranju i Srijem jer bi se jedno vrlo tipično obilježje formaliziralo, a samim time postalo bi vidljivo i važno u interpretaciji i istraživanju šokačke kulture, obilježja i identiteta.« S obzirom na kršćanski temelj šokačke kulture, zaštita slavonskih klupa neizbježno se čini zadaćom i za Crkvu. Jer i njezina dvorišta vape ponovno postati mjestima zajedništva koje započinje baš – u crkvenim klupama.
Klupe – mjesta ljubavi prema Bogu
