Treba li se usuglasiti kojemu bi glazbalu pripala titula anđeoskoga instrumenta, umjesto harmonije lako će nastati gungula. Sastavljači križaljki i grafički dizajneri pomislit će na harfu ili lutnju, no povjesničari umjetnosti ustrajat će na psalteriju i cimbalu, a etimolozi će upućivati na čelestu i anđeliku. Jedva treba spomenuti da će se interpretacijski eksperimentatori prisjetiti teremina i siringe, a meditacijski praktikanti prihvatiti hanga i šofara. Sveto im pismo u određenoj mjeri svima daje za pravo: jer i kad glas sinova Božjih ne grmi toliko da izaziva potres i požar, glazba je nebeske vojske »kao žamor mnoštva«, »kao graja u taboru« »kao šum voda mnogih«. Na dan Luciferova rođenja »načinjeni bjehu bubnjevi i frule«, a njegovim je padom u podzemlje srušena i »buka njegovih harfa«. U rukama pak anđela najčešće će se naći trublja – za Pavla znak iščekivanoga Božjega dolaska, a za Ivana predznak zasluženih kazna.
»I nastadoše tuča i oganj, pomiješani s krvlju, i budu bačeni na zemlju. I trećina zemlje izgorje, i trećina stabala izgorje, i sva zelena trava izgorje«, opisuje autor Otkrivenja odjek prvoga od »sedam anđela sa sedam trubalja«. Veličine i oblici glavnoga anđeoskoga instrumenta, koliko i načini i ishodi njegova sviranja, toliko su nadahnjivali srednjovjekovne iluminatore da su gotovo svi previdjeli da je kod zvuka prve trublje za svirku već bilo pripravno svih sedam anđela. Ima pravde u tome što je za iščitavanje toga glazbenoga akcenta bio potreban ilustratorski ansambl. Čak su tri slikarske ruke povjesničari umjetnosti identificirali na gotovo stotinu minijatura starofrancuskoga rukopisnoga Otkrivenja koje su naručili kralj Edvard I. i kraljica Eleonora Kastiljska. No ni jedan od autora »Apokalipse Douce« nije ostavio svoj potpis – osim u možda portretu središnjega anđela, koji se i sam grči od apokaliptičnoga glasa.
Kada je čuo da mu je sin otpisao studij prava zarad teologije, Ghislerio Guzzolini toliko se zgrčio od srdžbe da sa Silvestrom nije prozborio čitavo desetljeće. To nije jedini otac kojega je talijanski svetac – preminuo 1267., baš u doba kada je slikarski rad na »Apokalipsi Douce« naprasno prekinut – izgubio zbog vjernosti Božjemu nadahnuću. I biskup kojemu je služio kao kanonik u Osimu prezreo ga je kada mu je Silvestar spočitnuo ponašanje nedostojno pastira. No nakon što je vidio negda lijepo truplo jednoga plemića, dvostruki je razbaštinjenik u dosuđenoj osami iščitao istinski poziv. Okrijepljen tek onim što ni oganj ni tuča ne mogu uništiti – vodom, gomoljima i posteljom od zemlje – pustinjak je mudrošću privlačio tolike sljedbenike da mu je sam papa naredio da im odabere redovničko pravilo. Jedan od benediktinskih silvestrinaca vidio je da su utemeljiteljevu dušu u raj uznijeli anđeli. Ipak je on bio njihov instrument.
