Skrivenu prisutnost anđela u životu Crkve najbolje izražava činjenica da ih se može čuti kad god se izgovori riječ »evanđelje«. No nije riječ samo o etimološkoj podudarnosti, koja podsjeća da su nebeski glasnici prvi objavili radosnu vijest Zahariji i Mariji, pastirima i mudracima. Sveto pismo otkriva da se ni srž evanđeoskoga navještaja ne da razumjeti bez anđela – onih palih. Krist dolazak kraljevstva pred Ivanom Krstiteljem ovjerava posljedicama izgona zloduha – »slijepi progledaju, gluhi čuju« – a u poruci Ivanovu pogubitelju s egzorcizmom poistovjećuje i otajstvo svoje muke: »Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem.« Ne čudi stoga što je ključan dio apostolske evangelizacije bilo upravo istjerivanje nečistih duhova. Kao znak svoje vlasti nad svijetom Isus učenicima daje toliku »moć i vlast nad svim zlodusima« da to i u njima izaziva radost: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!«
Unatoč silini radosti koja se iz evanđelja pretočila i u Djela apostolska, Sveto pismo tek jedan opisani egzorcizam pridružuje apostolu – i to Pavlu. No sloga evanđelista pobožnu maštu potiče dočarati i druge apostolske izgone.
Ako ga tko i ne bi pripisao Judi u kojega je u koban čas ušao Sotona ili Petru kojega je Krist za tren nazvao Sotonom, svakako ga valja pripisati onomu tko je Isusa nagnao na prvi spomen anđela: Bartolomeju. Tako je možda razmišljao i nizozemski umjetnik koji svoje konvencionalno ime duguje činjenici da je uresio žrtvenik posvećen apostolu. Majstor oltara svetoga Bartolomeja na jednom je od panela svojega životnoga djela prikazao i kako »Sveti Bartolomej izgoni zloduha«. No ta tempera na drvu odudara od caklastih boja i raskošnih pozadina drugih djela »bezimenoga genija« kölnske gotike. Ponajviše se to vidi na karikaturi đavla: napola šišmiš, napola šturak, on je kržljav i gol, bučan i slijep.
»Ne znam kako čovjek može biti toliko slijep da ne vidi da smo, ako nas Bog ne uzdrži svojom milošću, puni čemera, gorčine, gnjeva, zlovolje i jada. (…) Pogledajte Lucifera, čije je sadanje stanje uzrokovala podložnost sebeljubnim pobudama; a naše mi se stanje čini još gorim.« Trpke misli franjevačke trećoredice Caterine Fieschi Adorno teško je ne pripisati iskustvu služenja talijanskim žrtvama sifilisa, posve ogrezlima u buku očaja. No unatoč patničkoj smrti koja je 1510. – kada se smirio i kist kölnskoga majstora – dokončala nutarnje čistilište svete Katarine Đenoveške, njezin život i djelo bilo bi karikaturalno prikazati kao goli pesimizam proizišao iz zakržljaloga misticizma. Iako je njezino obraćenje započelo duševnom bolju, koplje koje ju je u ispovjedaonici otajstveno probolo bilo je poput zrake svjetlosti, te su i zanosi »gospe Katice« urodili tek poniznošću. »U Bogu je moje biće, moje ja« – to je sažetak evanđelja.
