– Što sad kažeš, stari? – proletje mi glavom kako ovo »stari« za me više nije samo sleng, kad me dan nakon kralja Tomislava i »kralja« Thompsona, odmah nakon mise ushićeno zaskočio Dankec. – Što ti kažeš na to da je gradu koji želi biti prvak u »Mreži duginih gradova«, to jest gradova LGBT frendova, održan najveći koncert na svijetu u čast tradicionalne obitelji, doma i nacionalne domovine?
– Eto, sve si sam rekao! Vlast manjine, najljevije sve od Pekinga do… Pekinga, velikodušno je dopustila većini da ima koncert, i sad se može dičiti svojom tolerantnošću, otvorenošću za druge i drugačije, i kakve sve još nemaju lažne frazetine kojima maskiraju vlastito jednoumlje. Konačno, ipak im je ta hrvatska raspjevana većina stvorila državu u kojoj se šepure i kojom upravljaju, pa moraju i oni koji koncert pustiti narodu. U trideset godina dopustili dva koncerta, za dva tjedna ionako će sve prekriti prašina, a za još dva-tri mjeseca možda će nanovo procesuirati one koje su na hipodromu našli i snimili s kapama i majicama »krivih obilježja«…
– Hajde, stalno gunđaš i prosipaš crnilo, to je zato što, »starac«, nisi ni bio na koncertu! – poklopi me Dankec. – Pa da vidiš hrvatsku mladost i zajedništvo, ponos i domoljublje, kako je to prelijepo!
– Ma nije on to tak’ mislil! Voli i on sve to… – kao »Deus ex machina« izronio Debeli da mi bude advokat. – Vilko je samo štel reć’ da je to sve u stilu one rimske »panem et kobasem«, ili tak’ nekak’, to jest da svaka vlast mora ponekad dat’ narodu da malo zdehne pa pomisli kak’ je sve fino u njegovu carstvu i državi. A još kad ti je vlast na principu »Malo nas je, al’ nas ima na svim važnim mjestima«…
– Da, volio bih i ja da je ovaj koncert »neka vrsta rezanja vrpce u novo vrijeme u koje je Hrvatska zakoračila«, kako lijepo napisa novinar Tihomir… – pokazah im da sam bar načitan, ako već nisam bio hrabar svoje bolesti prošetati hipodromom. – Ali, plašim se da je i naš koncert sve više u duhu te »Malo nas je…« Jer, kako se množimo i kakva nam je hrvatska demografska slika, za još kojih desetak godina ne ćemo moći napuniti ni dva ovakva koncerta! Ni uz pomoć dijaspore, svjetske i domaće, ne će više biti novih rekorda ako se grane posuše, a stoljetna obiteljska stabla poruše…
– Mene više plaši – prekida me Debeli, a dopuštam mu kao živomu svjedoku 5. srpnja i »Thompsonova u Zagrebu« – kol’ko desetica ili stotica tisuća od ove iste naše hipodromske publike puni dvorane i raznim Cecama, Brenama i drugim »pevaljkama« s najbližeg istoka?
– A mene još više i najviše plaši… – pojavi se ujedanput i naš pater Nedjeljko – koliki su, nakon što su okupljeni na hipodromu Bogu pjevali da ga »nikad ne će izdati«, još iste noći istoga Boga glasno psovali?
– Eh, pater… I Petar ga je triput zatajio, »izdao«, a toliko ga je ljubio. A narod, kud će narod bit’ savršeniji od prvoga pape i apostola? – izletje mi pa iznenadih samoga sebe neslućenom vjerničkom širinom. Ne birajte me za gradonačelnika, tko zna što bih sve ja mogao dopustiti.
