KRIZA DRUŠTVA I OBITELJI Što reći onima koji smatraju da djeca ništa ne duguju roditeljima?

Foto: Shutterstock

Prije pedesetak godina obitelj je bila najbolje životno mirovinsko osiguranje. Onaj tko je imao djecu mogao je računati s tim da će se ona brinuti za njega u starosti. Vrijeme postmoderne, u kojem je individualno stavljeno ispred općega, a tradicionalna obitelj svedena na upitnu zajednicu, potisnulo je taj osjećaj odgovornosti prema onima koji su darovali život i brinuli se da potomci stanu na svoje noge, da budu ono što jesu, da osjete što znači ljubav. Istina, obitelj može biti za djecu i mjesto negativnoga iskustva ako roditelji nisu sposobni dati i primiti ljubav. Ipak, obitelj je redovito mjesto gdje čovjek odrasta za izazove u životu. U obitelji pojedinac stječe hrabrost za one nove, neočekivane pustolovine u životu, među kojima je i zasnivanje vlastite obiteljske zajednice. Kako kaže sociolog Dirk Becker, prava obitelj čini pojedinca kad odraste toliko »nesretnim« da je poželi napustiti i zasnovati vlastitu.

Klasična obitelj ne proživljava krizu samo zbog rodne ideologije u zapadnom svijetu, nego i zbog sve učestalijega pozivanja na emancipaciju od obitelji, jer ona navodno priječi samosvjesni razvoj modernoga individualca. Filozofkinja Barbara Bleisch u tom kontekstu promatra kritički pismo Franza Kafke otcu, a nikad poslano, u kojem govori o svom osjećaju krivnje što nije uspio uzvratiti otcu ono što mu je dao u djetinjstvu. Ona misli da je Kafkina grižnja savjesti besmislena jer djeca ne duguju roditeljima ništa.

Naime obitelj je bila i još uvijek jest, čak i u vrijeme prenaglašenoga postmodernističkoga individualizma, u kojem se sustavno govori kako pojedinac mora biti on sam, čvrsto stajati na svojim nogama i nadići izazov podrijetla, ideal koji magično privlači. Razlog za to treba vjerojatno tražiti i u tome što su prvi temelji identiteta, koji pojedinac nije birao, udareni upravo u obitelji. A čovjek još uvijek živi od identiteta, od one datosti iz koje je »bačen« čak i u današnji globalni svijet. Utoliko imaju pravo autori koji tvrde da ideal obitelji ne mogu uništiti ni sekularizam, ni neoliberalizam, ni prenaglašeni neokapitalistički individualizam.

Obitelj – mjesto gdje se može biti slab

Važnost obitelji za državu naglašavao je još u antičko doba veliki filozof Aristotel, iako se u njega ne može govoriti o obitelji u klasičnom smislu. Prema njemu preko obitelji stječe se znanje o životu i iskustvo kako se treba ponašati u društvu. Aristotel za razliku od svojega učitelja Platona (Nikomahova etika), koji je na račun tadašnjega poimanja obitelji protežirao državnu zajednicu (polis), tvrdi da se u obitelji stječe poštivanje starijih, roditelja i drugih osoba, ali i samoga sebe, bez čega nema morala u državi. U tom pravcu ide i sociolog Niklas Luhmann kad govori o tome da se pojedinac u obitelji uči biti osoba u potpunom smislu, osoba koju se prihvaća sa svim njenim osobinama i potrebama, ali istodobno uči i odgovornosti. Za razliku od položaja u obitelji, pojedinac je u društvu prihvaćen i shvaćen samo kao nositelj službe. Kriza pojedinca proizlazi često upravo iz pokušaja potpunoga odvajanja od obitelji. Utoliko se može reći da kriza društva proistječe iz krize obitelji i obratno. Obitelj je oduvijek bila mjesto prvih koraka, prvoga susreta s riječju ljubav, mjesto zaštite i okrilja od vanjskih opasnosti, mjesto poticaja u životu. Obitelj je i danas, ako funkcionira i nije opterećena pogrješnim autoritetom i zlostavljanjem, mjesto gdje se pojedinac može opustiti od svagdanjega stresa, porazgovarati o izazovima života i pronaći utjehu i pomoć u kriznim vremenima. Štoviše, obitelj je mjesto gdje pojedinac za razliku od društva smije biti i slab, pokazati ono što ga istinski boli i muči u sučeljavanju s drugima.

Promašaj je društveni odgoj pretpostaviti obiteljskomu

Pojam tradicionalne zapadne obitelji, kakvu danas još uvijek poznajemo, nastaje u sedamnaestom stoljeću, u vrijeme jačanja građanskoga u odnosu na feudalno, kad se pod pojmom obitelji promatra uže socijalno zajedništvo u srodstvu, otac, majka, djeca. Do tada je pod obitelju promatrano više kućanstvo s mužem na čelu. U Aristotela i u srednjem vijeku to je kućna zajednica (oikos) u kojoj se otac (pater familias) brine za sve i nadzire sve. Nije pritom bila riječ samo o vlastitoj djeci, nego i o svim članovima zajednice, također o robovim i posluzi. I sam će Hegel poput Aristotela dati prednost obitelji nad državom, upozoravajući na to da je ona mjesto socijalizacije pojedinca. A koliko je obitelj važna u životu pojedinca pokazuje se upravo u današnjem vremenu globalizacije i pretjeranoga individualizma. Svi pokušaji da se obitelj u potpunosti nadomjesti društvenim odgojem pokazuju se promašenim. Društvo ne može nikada zamijeniti obitelj jer nije sposobno pružiti pojedincu ono utočište u kojem može biti onakvim kakav jest. U društvu se pojedinac mora dokazati i pokazati ako želi biti prihvaćen. Za razliku od društva, u kojem se pojedinac kad padne prepušta sam sebi, obitelj stoji redovito iza njega i pomaže mu se dići.

Uzroke za veliku asocijalnost u bogatim zapadnim državama treba tražiti u rastakanju i obezvrjeđivanju obitelji. Pokazuje se još jedanput ispravnom teza da novac ne može riješiti sve probleme. Ljubav, ona iskrena obiteljska, mnogo je učinkovitija, čak i s daleko manjim financijskim mogućnostima. To se pokazuje u činjenici da obitelji s više djece imaju manje rastava brakova, ali i manje problema s asocijalnošću. Svaki je pokušaj da se odgoj pojedinca u potpunosti prebaci iz obitelji u društvo opasan. Zato je nužno preispitivanje društvenih odnosa u kojima roditelji nisu više u mogućnosti pružiti ispravan odgoj djeci. Neki od uzroka za to leže zasigurno u potpunoj uposlenosti roditelja, pogotovo majke, u prebrzim rastavama, velikom stresu, nedostatku vremena, ali i u utjecaju liberalnih lobija koji se svim silama trude potisnuti vrijednost tradicionalne obitelji. Društvo postmoderne pokušava u potpunosti preuzeti odgojnu zadaću iz ruku roditelja, što stvara dodatne probleme. Naime pokazuje se da društvo kao takvo nije sposobno zamijeniti klasičnu obitelj, što se u zapadnom svijetu osjeća u krizi sve većega broja mladih ljudi koji napuštaju klasični građanski način života i »spas« pronalaze u drogi, alkoholu ili pretjeranom hedonizmu. Život bez sigurnosti koju pruža obitelj stvara u mnogih mladih ljudi osjećaj praznine, napuštenosti i bespomoćnosti, osjećaj da su prepušteni samima sebi.

»Moj Bog je sada Alah«

Prevelik individualizam koji protežira društvo postmoderne nosi u sebi ponekad neočekivane obrate. Jedno istraživanje u Njemačkoj koje je u svojoj knjizi »Mein Gott ist jetzt Allah« (Moj Bog je sada Alah) prikazala autorica Cornelia Filter upućuje na činjenicu da upravo mnogi mladi ljudi koji nisu doživjeli pozitivno iskustvo obitelji prelaze na islam jer se tamo susreću s još na prvi pogled besprijekornim obiteljskim ozračjem, gdje se djeca mogu osloniti na roditelje, gdje im se pruža osjećaj sigurnosti da nisu u životu upućeni samo na sebe. Nastavili se taj proces propadanja tradicionalne obitelji u zapadnom svijetu, moglo bi doći do urušavanja mnogih vrijednosti, pa i onih koje je zapadna civilizacija iznjedrila u sučeljavanju s kršćanskom i židovskom religijom, s antičkom filozofijom i rimskim pravom. To je razlog da s pravom pojedini autori govore o potrebi jasnijega naglašavanja vrijednosti tradicionalne kršćanske obitelji. U suprotnom mogla bi zapadna civilizacija biti veliki gubitnik u susretu s pridošlim kulturama s istoka, koje još uvijek uspijevaju očuvati neoskvrnjenost obiteljskoga života, kao i osjećaj pojedinca da se uvijek ima na koga osloniti.

Istina, ni tamo nije sve tako ružičasto kao što se na prvi pogled čini. Patrijarhalni odnosi unutar obitelji kriju u sebi određene negativnosti, kao što je zapostavljeni položaj žene i vrlo autoritativno ponašanje otca. Pa ipak čak i takva obitelj privlači praznoga, osamljenoga i opterećenoga mladoga zapadnoga individualca, koji se sve teže snalazi u ubrzanom svijetu bez oslonca i zaštite obiteljskoga okruženja. Ta čežnja za sigurnošću i zaštitom pokazuje se i na ekonomskom području. Kako kaže u svom eseju Wolfram Eilenberger, stupanj izobrazbe roditelja i njihovo obiteljsko ekonomsko stanje i danas je vidljivo odlučujući faktor za izobrazbu i ekonomsku uspješnost mladih naraštaja. I to unatoč sve jačoj socijalnoj osjetljivosti društva, gdje država (polis) pokušava smanjiti ekonomske razlike u početnom stadiju izobrazbe.

Jedno je pri tome vidno uspješnije od državne brige. A to je intaktna, tradicionalna kršćanska obitelj koja daje sigurno utočište i u slabijim financijskim okvirima. S dobro situiranom zapadnom obitelju, koja financijski pruža veće mogućnosti djeci, nositi se može samo tradicionalna obitelj u kojoj na prvom mjestu dolazi predana ljubav prema djeci. O tome govori nešto i činjenica da prosječna hrvatska obitelj u Njemačkoj daje društvu više dobro izobraženih i uspješnih mladih ljudi nego puno bolje situirana i izobražena njemačka obitelj, u kojoj je poremećen klasični odnos na relaciji roditelji – djeca, u kojoj je hedonizam potisnuo altruizam.

Kafkin osjećaj krivnje

Obitelj je bila i ostala velika potpora za uspješan život djece i ništa ju ne može nadomjesti ni u vrijeme postmoderne. Ni postmoderna sa svojim poststrukuralističkim tendencijama nije uspjela potisnuti obitelj kao ideal u društvu, ideal o kojem se sanja upravo u kriznim vremenima. Iako je još uvijek u većine stanovnika zemlje rasprostranjeno mišljenje da je čovjek dužan zahvalnost roditeljima, obitelji, za sretno djetinjstvo, sve je više nažalost i onih koji razmišljaju drugačije, koji smatraju da svoj uspjeh ne duguju nikomu osim samomu sebi i vlastitu naporu. Među liberalnim intelektualcima ima puno onih koji odbacuju obiteljske strukture i protežiraju nezahvalnost kao nešto sasvim normalno, stavljajući naglasak na individualno i trenutačno.

Zar u svemiru ne postoje stotine milijardi planeta na kojim nema nikakvoga uvjeta za nastanak života? I o tome vrijedi promisliti u ovom vremenu slijepoga individualnoga egoizma koje pojedinci protežiraju, ne shvaćajući da bez zahvalnosti nema mogućnosti za opstanak svijeta.

Klasična obitelj ne proživljava krizu samo zbog rodne ideologije u zapadnom svijetu, nego i zbog sve učestalijega pozivanja na emancipaciju od obitelji, jer ona navodno priječi samosvjesni razvoj modernoga individualca. Filozofkinja Barbara Bleisch u tom kontekstu promatra kritički pismo Franza Kafke otcu, a nikad poslano, u kojem govori o svom osjećaju krivnje što nije uspio uzvratiti otcu ono što mu je dao u djetinjstvu. Ona misli da je Kafkina grižnja savjesti besmislena jer djeca ne duguju roditeljima ništa. Na sreću strukturirani su zakoni u mnogim civiliziranim zemljama tako da obvezuju uspješnu djecu na financijsku pomoć nemoćnim roditeljima. Takvi su zakoni dobri ne samo zato što se na taj način otvaraju veće mogućnosti za ispomoć države onima čija djeca ne stoje financijski dobro, nego zato što na taj način prisiljavaju čovjeka postmoderne da dobro promisli o onom što je od drugih dobio, koliku vrijednost u životu pojedinca ima obitelj. Time se stvara pozitivno ozračje za razmišljanje o darivanju i zahvaljivanju kao nečem vrijednom.

To da čovjek živi na planetu na kojem postoje uvjeti za ugodan život jest dar, bez obzira vjeruje li u Boga kao stvoritelja svega ili ne. Zar u svemiru ne postoje stotine milijardi planeta na kojim nema nikakvoga uvjeta za nastanak života? I o tome vrijedi promisliti u ovom vremenu slijepoga individualnoga egoizma koje pojedinci protežiraju, ne shvaćajući da bez zahvalnosti nema mogućnosti za opstanak svijeta. Ali isto tako vrijedi razmisliti i o tome da čovjeka ne bi bilo bez roditelja jer djeca na svijet, hvala Bogu, još ne dolaze iz epruvete. Roditelji koji su darovali život i omogućili lijepo djetinjstvo u obitelji kao preduvjet »blaženoga« života, bez obzira na sve moguće devijacije, vrijedni su poštovanja i pažnje. Vrijednost svakoga roditelja, kršćanski gledano, pa i onih koji nisu u potpunosti ispunili svoju roditeljsku zadaću, leži u tome da su darovali život. A život je jedinstven dar. Jer moglo je biti i da nas nema.

Zahvalnost je važnija od osobnoga uspjeha

Ako bi sve bilo svedeno na interesnu zajednicu i zadovoljenje trenutačnoga i individualnoga, bez osjećaja za odricanje i empatiju, društvo bi bilo u velikoj krizi. Uostalom to se i pokazuje u zapadnim bogatim državama u kojima ima mnogo više beskućnika i asocijalnih osoba nego u siromašnim zemljama svijeta. U suprotnom, ako nestane obitelj kao mjesto odgoja za darivanje i zahvaljivanje, dogodit će se ono što se dogodilo sa svim civilizacijama koje su zaboravile staviti osjećaj zahvalnosti ispred individualne uspješnosti. Utoliko može Kafkino pismo biti od veće koristi za napredak civilizacije od svake postmodernističke teorije koja želi čovjeka osloboditi obitelji i odgovornosti prema onima koji su mu učinili dobro. Naime, dobro obvezuje uvijek. Ljubav jest temelj života. Ali ona i kad je potpuno predana želi biti i uzvraćena. I to ne zbog uzvraćanja, nego zbog toga što to potvrđuje da je ispravno shvaćena. Nažalost u vremenu postmoderne dobro je u mnogih izgubilo vrijednost, a prava je obiteljska ljubav obezvrijeđena. Ako se na takvoj ideologiji, bez empatije i osjećaja za zahvalnost, bude razvijalo zapadno moderno društvo, što protežiraju pojedini liberalni krugovi, budućnost mu je crna. Bit će to kraj jedne plodne civilizacije, koja će morati ustupiti mjesto nekoj drugoj, onoj koja će znati više cijeniti obitelj kao mjesto u kojem pojedinac može biti onakvim kakav jest. U društvu obezvrijeđene obitelji to ne će moći biti. Jer u društvu, i onom najorganiziranijem, pojedinac će uvijek biti samo onaj koji vrši svoju dužnost. Utoliko se može misliti s Aristotelom protiv Platona da nema društvene zajednice koja može zamijeniti obitelj u odgoju za sretan i moralan život. A temeljni preduvjet svakoga funkcionalnoga društva jesu sreća pojedinca i moral koji obvezuje.

IZVORGlas Koncila br. 3/2018.
Prethodni članakTRETMANI BOTOKSOM Smrtonosna bakterija učinkovit je lijek, ali oprez
Sljedeći članakUVOĐENJE SOCIJALNE EKONOMIJE U SUSTAV NACIONALNIH RAČUNA Vrijeme je za osnivanje velikoga trgovačkoga centra hrvatskih zadrugara