Život na zemlji praćen je često vrlo snažnim kontrastima. Bilo da je riječ o materijalnom posjedu ljudi, stupnju naobrazbe, a onda i stupnju vjere – ako je vjera nešto što se uopće može mjeriti – kontrasti su tako snažni da ih već djeca pri prvoj ozbiljnijoj uporabi razuma mogu shvatiti.
Evanđelist Luka stavlja pred čitatelje priču koja je puna kontrasta, koji su tako jaki da ih iole razumno biće ipak može shvatiti. Naime, sva Lukina priča igra na kartu uočavanja snažnih razlika, tj. kontrastiranja. Luka toliko u njih vjeruje da svoje likove opisuje u svim njihovim pojavnim oblicima. Prvi lik priče je neki bogataš. Luki je on toliko važan da mu je čak zaboravio i ime. Ipak ne zaboravlja ga opisati: oblači se u tanani lan i danomice se sjajno gosti. Čovjek je to od formata kojemu se upuštanje u rasprave i uopće boravak u prostoru ljudi nižega socijalnoga statusa čini tlapnjom i besmislicom jer nedostaje mu motivacije za takve čine. I čovjek mu ne može ništa zamjeriti.
Pa i Viktor Frankl, otac logoterapije, odnosno terapije smislom, kaže da ljudi žive od toga da se bave nečim što im u životu donosi smisao i same ih čini smislenim bićima. Riječ je o čovjeku koji je preživio koncentracijski logor u Auschwitzu obrijane glave i bez imena, odjeven tek u košulju s brojem. Izišavši iz logora, na osnovi svojega životnoga iskustva ljudima je počeo govoriti da će u životu sve zaprjeke nadvladati samo kad u tome budu vidjeli smisao. Jedan je svećenik istu misao nastojao prereći i na vjerski način pa je svoj Youtube kanal nazvao Kršćanstvo koje ima smisla. U isti su mu mah oni koji to nisu shvatili postavili pitanje postoji li kršćanstvo koje nema smisla i je li na planu sofisticirana provokacija. Hoteći odgovoriti, jednostavno je rekao – da. Postoji kršćanstvo shvaćeno na besmislen način.
Prijelaz u očeve ruke
Kršćanstvo shvaćeno na besmislen način opisuje i Luka u svojoj ovonedjeljnoj priči. Kršćanstvo je to koje najviše vodi brigu o sebi i svojem statusu bez napora da se ikakva briga pokaže prema onima koji nisu istoga statusa. Jer pokraj bogataša u Lukinoj priči sjedi i neki Lazar. Njemu Luka zna ime, a poznaje i njegov socijalni status te zdravstveno stanje. Ime mu je za svakoga Židova šifra za nešto više. Jer prevedeno s hebrejskoga jezika značilo bi Moj pomoćnik je El, odnosno sam Bog. I doista, kad se promotri cijela Lukina pripovijest, ne može se čovjek oteti dojmu da mu je ime pogođeno. Kao da mu je majka ciljano dala to ime. Tko zna, možda je i ona bila tek uboga siromašna udovica koja nije iznalazila načina da pomogne svojoj djeci.
No kontrast tada ponovno izbija na površinu i spašava Lazara te ujedno svakoga vjernika koji se s Lazarom već toliko poistovjetio jer vjerojatno i sam živi sličan život. Umire Lazar, umire i bogataš. Njihovo umiranje biva prikazano na dijametralno suprotan način u maniri Luke majstora za kontrast. Lazara anđeli nose u krilo Abrahamovo, što je za svakoga pobožnoga Židova znak da on započinje živjeti nebesku stvarnost. Njemu pokop nije trebao jer mu ga vjerojatno nitko nije ni organizirao. Bogataš biva pokopan jer od njega se moralo oprostiti na dostojanstven način. Ipak sama činjenica svečanoga pokopa, a predmnijevati je da je takav bio, ne donosi mu nebesku stvarnost, nego je ona početak strašnih muka.
Počinje tada bogati čovjek ozbiljnije promišljati o životu, a čini se i o vjeri. No ponovno, čini se, ne iz vjerskih i nekih uzvišenih teoloških razloga koje bi ciljale k spasenju duše, nego je ponovno prikazan kao čovjek koji vodi brigu jedino o sebi. Jer da je drukčije, vjerojatno u to stanje ne bi ni zapao. Sada mu je muka žeđ i ostavljenost, odnosno manjak smisla. I tada u jeku progovaranja vlastite savjesti zaziva čovjeka imenom Lazar kojega do tada nije htio baš pretjerano doživjeti. Sada mu jeka osobne savjesti kazuje da je to osoba koja mu je mogla donijeti vječni život, a i sada mu može barem malo olakšati muke. Osim toga brine se i za svoju obitelj koju želi informirati o postojanju vječne propasti i udaljenosti od Boga i ljudi. Vapi da Lazar bude poslan njegovima, onima što su ga svečano pokopali, te da im šapne da nebo i pakao postoje. No to se ne događa jer Luka u tome ne vidi smisao. Zašto? Jer zemaljska je staza popločena dokazima o postojanju i raja i pakla te su svi u Svetim pismima već zapisani. Zato osluhnuti je to Pismo već danas te se onda ne brinuti o sprovodu i odlasku s ovoga svijeta. Tada je smrt samo prijelaz u očeve ruke. Lazar tomu uči, a čini se i bogataš.
