Za vrijeme obrambenoga Domovinskoga rata već u početcima u Hrvatsku vojsku uključio se 481 strani dragovoljac iz 35 zemalja. Od toga su 72 poginula, a 88 ih je ranjeno. Među poginulima u Vukovaru je francuski dragovoljac Jean-Michel Nicolier, koji je kao dragovoljac Domovinskoga rata u srpnju 1991. vlakom došao u Zagreb. Krajem kolovoza 1991. pristupio je redovima Hrvatskih obrambenih snaga, a nakon toga dragovoljno je otišao braniti Vukovar. Rođen je 1. srpnja 1966. u gradu na istoku Francuske Vesoulu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Trag mu se gubi u vukovarskoj bolnici, odakle su ranjenici odvedeni na Ovčaru u noći sa 20. na 21. studenoga 1991.
O njegovu dragovoljnom odlasku u Hrvatsku vojsku svjedoči njegova majka Lyliane Fournier, koja sada živi u Karlovcu i traži njegove posmrtne ostatke. Razgovarali smo s njom u kutku stana u kojem dominiraju Jean-Michelova fotografija, krunica, križ, vukovarski vodotoranj, njegova omiljena literatura… Uz poginuloga hrvatskoga dragovoljca Jean-Michela ima još dva sina: Paula i Pierrea.
»U životu sam prolazila razne teškoće, imala sam puno problema s kojima sam se nosila, ali smrt sina mi je najteži, pogotovo što još ne znam za njegove posmrtne ostatke«, navodi majka francuskoga dragovoljca. »Jako sam bila povezana s Jean-Michelom, a kad je počela agresija na Hrvatsku, on je radio u Švicarskoj. Nazvao me jednu večer i pitao jesam li gledala televizijski francusko-njemački kanal koji je prikazivao stanje u Hrvatskoj. Na to sam mu odgovorila da nisam. Nastavio je: ‘Nešto se događa, čini se da će biti rat između Srbije i Hrvatske.’ Na to sam mu odgovorila: ‘Ma bit će sve dobro, dogovorit će se, sve će se to mirno završiti.’ Zapravo u Francuskoj nisu puno govorili o stanju na tim područjima, a i ja sam mislila: pa ako će se raspasti Jugoslavija, Hrvatska ima Zagreb, Srbija Beograd, Bosna i Hercegovina ide sa Sarajevom. Za francusku javnost to je bila Jugoslavija pa se drukčije nije govorilo i nismo znali što se događa. U medijima nije bilo priloga o početcima agresije na Hrvatsku.«
O odlasku sina Jean-Michela u obranu Hrvatske kaže: »Došla sam toga dana s posla, a došao je Jean-Michel, pozdravio me s ‘dobar dan’ i rekao: ‘Ja idem.’ Upitala sam: ‘U Švicarsku?’ Odgovorio je: ‘Ne, idem u Zagreb jer treba pomoći tomu narodu!’ Odgovarala sam ga: ‘Nemoj, nemoj ići. Proći će sve mirno. Pa ionako imamo puno svojih problema.’ Nakon toga prošlo je stanovito vrijeme, a on je ponovno došao i rekao: ‘Ja idem!’ Sjećam se prizora našega rastanka kad je krenuo za Zagreb. Stari je običaj bio kad bi djeca odlazila od kuće, mama je radila križ na čelu i blagoslivljala svoje dijete. Stavila sam mu znak križa na čelo i ispratila ga riječima: ‘Blagoslivljam te, sine.’ I još sam rekla: ‘Pazi se, jer ako ti se što dogodi, ja ne ću moći to izdržati.’ Pamtim njegovu rečenicu: ‘Onaj korov nikad se ne da uništiti.’ Tako smo se rastali.«
Opisujući Jean-Michela, majka Lyliane ističe da je uvijek bio nasmijan, vedar i komunikativan, na nepravdu jako osjetljiv. Spremio je svoje stvari u ruksak koji je nosio na leđima. »Rekao je: ‘Kad dođem u Zagreb, javit ću ti se.’ Uobičajeno sam otišla raditi, a on mi se javio kad je stigao u Zagreb. Opisao je svoj dolazak u Zagreb, gdje nije nikoga poznavao, pa je sreo nekoliko ljudi koji mu nisu znali odgovoriti na njegovo pitanje gdje se treba javiti. Tako je krenuo desno po izlasku s kolodvora te je tu sreo dvojicu mladiću koji su razumjeli engleski. Kazao im je da je došao prijaviti se u hrvatsku vojsku kao dragovoljac, a oni su mu odgovorili da se i oni idu prijaviti kao dragovoljci. S njima je otišao na Velesajam, gdje su se prijavili. Nakon toga ubrzo je otišao na obuku koja je bila u Mejaškom Selu u općini Barilović kod Duge Rese. I otud mi se javio. Kroz smijeh je rekao da će biti na francuskoj televiziji jer su došli specijalni ratni reporteri. Pitala sam ga u šali: ‘Zar si već postao slavan?’ Odgovorio mi je da su došli ratni reporteri. Kazao mi je da su mu rekli kad će ići taj prilog, a ja sam posebno čekala uz TV, no u to je vrijeme išao neki prilog iz Meksika. Također mi je rekao da mu je jedan snimatelj rekao ‘da je u vojci s fašistima’. Odgovorio je: ‘Ako je tako, odlazim.’ Nadalje mi je prepričao da su ga novinari dok su snimali tu gdje je bila obuka pitali gdje su tu Srbi. Odgovorio im je da su preko rijeke koja ih je razdvajala. ‘Oni pucaju, gotovo sam izgubio uho kad su na nas pucali.’ Prenio mi je da ima neku staru pušku te rekao da se samo brane. Ono što ga je posebno oduševilo bilo je zajedništvo u postrojbi. Jako mu se dopalo to zajedništvo i nesebičnost Hrvata. Francuska i Hrvatska nisu iste po mentalitetu, po tradiciji, po kulturi. Telefonom mi je rekao da i ono malo što imaju dijele, premda znaju da više ne će imati. To je zemlja s plemenitim narodom kojemu treba pomoći jer to zaslužuje.« Majka Lyliane prepričava da je u to vrijeme kupovala sve novine i pratila, ali jako se malo govorilo o Hrvatskoj. »Tako sam došla do spoznaje da je Francois Mitterrand, bivši francuski predsjednik, bio naklonjen Srbima pa je i to bio razlog što nema Hrvatske u medijima. No ipak se jedan prilog probio na televiziji i kad je emisija završila, napadali su me ‘jer mi je sin na fašističkoj strani’.«
Još dok je bio u Mejaškom Selu, molila je Jean-Michela da se vrati kući. »Shvatila sam da je tad već bila ozbiljnija stvar i da je napad na Hrvatsku krenuo svom žestinom. Oni mi je odgovorio: ‘Kad je istina i kad si u pravu, treba ići do kraja!’ Zatim je rekao da svi dragovoljci idu u Vukovar, pa tako ide i on. Počela sam sve pozornije pratiti, no o Vukovaru se nije mnogo govorilo tada u francuskim medijima. Tako me nazvao 6. listopada 1991. i rekao: ‘Mama, znaš li ti što oni rade? Ne biraju sredstva, ništa im nije sveto. Treba nam pomoć. Izgubio sam mnogo prijatelja. Vidio sam previše ljudi kako plaču, previše je patnje.’ A za Vukovar je rekao da je to klaonica. Telefonirala sam uokolo svima za koje sam smatrala da mogu pomoći, pisala sam brojne dopise, ali nitko se nije potrudio ni odgovoriti.«
Od tada nije imala više novosti te nije znala je li živ ili nije. »Zatim sam dobila telefonski poziv 16. studenoga s jednoga televizijskoga programa jer je novinarska ekipa ušla u bolnicu, snimatelj i novinarka. Sve su obišli u bolnici, gdje je bilo mnogo ranjenih, a kad su krenuli iz bolnice, jedan je Hrvat za njima dobacio da imaju Francuza, kojega su od milja zvali Frenč. Svratili su do njega i tu je dao posljednju izjavu, razgovarao s njima i rekao novinarki da javi mami da je još živ. Tada je rekao da su došla dva srpska vojnika te da je prvi put vidio srpske vojnike tako blizu. Među ostalim tada je rekao u izjavi novinarki: ‘Više su mi puta predložili da iziđem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu.’ Tada je rekao da nije mogao zamisliti takve strahote, posebno za civile koje su srpski okupatori ubijali.«
Novinarka me drugi dan nazvala i rekla da je ponovno ušla u bolnicu te da je bolnica prazna. Tada su se uključile humanitarne organizacije i uz njihovu pomoć novinari su ušli u vukovarsku bolnicu. Odveli su ih u pravcu o kojem nitko ne zna. Dočim se moglo, krenula sam u traganje za svojim sinom, za njegovim tijelom.«
Majka je željela doznati istinu o sinu, pronaći njegov grob, dostojanstveno ga pokopati. »Jednu sam godinu istraživala pozorno, ali nisam dobivala novosti. Godinu poslije dobila sam informaciju da je ubijen na Ovčari. Tamo su nas uputili, a Srbin koji je bio zadužen za taj slučaj pokazao nam je mjesto na kojem je mogao biti ubijen, međutim bilo je vidljivo da su pobijeni premješteni nekamo. Tad sam vidjela da je zemlja svježe otkapana i prekapana, uočila sam razbacane lubanje i udove tijela. To je znak da se nešto skriva, a Srbin s kojim smo razgovarali nije davao nikakve odgovore. Američki zrakoplovi snimili su svježe iskopanu zemlju. Oni koji istražuju vidjeli su kako je zemlja mokra, preokrenuta, pa su mislili da su tu masovne grobnice. No posmrtni ostatci moga sina još nisu pronađeni jer su tijela iz skupne grobnice preko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto, dakle nedostaje još njih 63. Otkako je poginuo već 20 godina neprestance sam nailazila na šutnju. U svim traganjima zavlačili su me, navodili na pogrješne tragove. Otkako je na čelu ministarstva branitelja Tomislav Medved, uspostavili smo suradnju i on je ozbiljno pristupio tomu problemu traženja nestalih. Nadam se da ćemo u daljnjem istraživanju pronaći tijela poginulih.«
Majka ubijenoga dragovoljca navodi da je u Francuskoj pokrenut pravni postupak u kojem se inzistira na tome da se od Srbije dobiju podatci o nestalima. »Moj sin bio je francuski državljanin i nadam se da će Francuska učiniti sve da se dozna istina o njemu. Hrvatska ne smije dopustiti Srbiji ulazak u EU dok se ne riješi pitanje i ratnih zločinaca i nestalih.«
