Simboličkim padom Berlinskoga zida započelo je raspadanje tzv. socijalističkoga bloka istočnoeuropskih država. Novooslobođene države, a posebice novonastale, svaka za sebe, započinjale su s promjenama pravnih sustava u područjima radnih odnosa, mirovina, zdravstva i socijalne skrbi. U te procese povratka u kapitalizam odmah su se uključivale brojne zapadne institucije, primjerice Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, preko svojih stručnjaka emisara, često dobronamjernih, ali neki su bili i nedobronamjerni, koji su svojim nejasnim stajalištima, neprimjerenim zatečenim pravno-socijalnim odnosima u pojedinim država, nudili izbore načina povratka u kapitalizam.
U Hrvatskoj su takva zapadna shvaćanja naišla na nekritična prihvaćanja domaćih instantnih stručnjaka, koji su papagajski prihvaćali sve strano kao najbolja rješenja. Rezultat su toga brojni promašaji koji su štetili kako državi tako i građanima.
Pravednost socijalnih reforma
Dosadašnje izmjene i dopune mirovinskih i radnih propisa i s tim povezani zahtjevi za povećanjima plaća pokazuju nepravednost reforma. Preuzimane obveze kolektivnoga pregovaranja teško se ostvaruju, pa čak i negiraju. Oni koji rade za plaću moraju se pozivati na ustavne obveze da će se izgrađivati sustav socijalne pravde u skladu s europskim i svjetskim dokumentima o ljudskim pravima, a posebice na pravo na pravednu plaću, prava osoba s invaliditetom, žena i djece te druga prava.
u torove«
Već prvi Hrvatski sabor donio je posebne »Zaključke o prihvaćanju Europske povelje o socijalnim pravima radnika« u kojima je navedena odlučnost da se Hrvatska izgrađuje kao socijalna država u kojoj će socijalna prava (radna, zdravstvena i mirovinska) biti dio stvarne demokracije i prvi preduvjet ukupnoga ekonomskoga i socijalnoga razvitka, kojim će se štititi i promicati ta prava građana kao dio ljudskih prava i temeljnih sloboda građana. U tom su dokumentu primjerice navedeni potreba osiguranja boljih uvjeta života i rada, zdravlje i sigurnost na radnom mjestu, socijalna zaštita, obrazovanje i slično. Posebno je naglašeno da su prava iz Europske socijalne povelje samo polazna osnova za njihovu dogradnju, što znači da se ne smiju sužavati, nego samo poboljšavati. Dakle, htjela se potvrditi odlučnost političkih vlasti da se Hrvatska izgrađuje kao država socijalne pravde. Koliko je od toga ostvareno mjerodavni su prosuđivati samo građani. Štrajkovi brojnih sindikata upućuju na zaključak da se nije uspjelo.
Mogu li se ispraviti nepravde prema sadašnjim umirovljenicima?
Niske plaće stalno zaostaju za inflacijom. To znači da se ne misli na buduće umirovljenike, koji će zbog niskih plaća imati niske mirovine. Stanje se ne smije zamagljivati povremenim dodatcima ni objavljivanjima prosjeka. Prihodi od dionica i obveznica samo su privid s neizvjesnom odgodom i odnose se na bogatije, a ne na prosječnoga čovjeka.
Imaju li posebne skupine pravo na posebne mirovine?
Postojanje posebnih skupina s posebnim pravima, neovisno jesu li ta prava u istom zakonu ili posebnim zakonima, nije u skladu s načelom pravednosti. Ako usporedimo nekada i sada, nema bitne razlike. Nekada su posebna prava imali partizani, JNA i SUP glede izračuna visina mirovina, a danas posebna prava imaju branitelji, vojska, policija, akademici, državni dužnosnici, ustavni i vrhovni sudci i još neki. Ne osporava se pravo na posebna prava, ali ona bi morala biti izvan sustava mirovinskoga osiguranja.
Najniža mirovina
Za velik broj umirovljenika s prosječnim ili nižim primanjima posebno je pravo zajamčena najniža mirovina. Najniža mirovina neizravan je dokaz da mirovinski sustav nije pravedan jer ne omogućuje radniku koji radi trideset ili više godina ostvarenje primjerene mirovine, nego mu se nudi kao jamstvo najniža mirovina. Najniža mirovina priznaje se bez imovinskoga cenzusa pa je teoretski i praktično primaju i vlasnici apartmana, pa i vlasnici hotela, dakle bogatiji, koji imaju stalne druge izvore prihoda.
Nacionalna naknada za starije priznaje se samo na osnovi državljanstva i uvjeta boravka određenoga broja godina u Hrvatskoj. Iako to nije mirovina u pravom smislu, ipak je to izdatak iz državnoga proračuna, koji se puni porezima i doprinosima svih zaposlenih i njihovih poslodavaca.
Kako su stvarani gubitci u mirovinskim fondovima i tko je odgovoran?
Dokupom staža omogućilo se ispunjavanje uvjeta za mirovine, koje su ostvarivane tijekom pretvorbe, odnosno privatizacije. Novi vlasnici poduzeća, mali i veliki tajkuni, rješavali su se viška radnika na teret mirovinskih fondova i državnoga proračuna. Tomu treba pribrojiti i neuredno ili nikakvo plaćanje doprinosa ili opraštanje doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, kao i nepoštovanje obveza državnoga proračuna za beneficirane mirovine. Ako se pribroji i olako preuzimanje obveza za isplate mirovina privremeno doseljenih korisnika iz drugih republika, jasno je da su gubitci u mirovinskim i zdravstvenim fondovima u prvih desetak godina postojanja hrvatske države enormno rasli. Kasnije se to pripisivalo, a danas još više, grijesima radnika i umirovljenika, a ne državnoj politici. Zaboravlja se da su se ljudi spašavali odlascima u mirovine u koje ih je tjerala država kao »ovce u torove«. Dakle odgovornost za današnje stanje zajednička je pa se ne može igrom statističkih podataka prebacivati samo na umirovljenike.
