Kao pravi domoljubni Hrvat za Dan državnosti »odrekao« sam se odmora na moru, kopnenih »wellnessa«, planina, »raftinga« i ikakvih izleta koji bi me odvojili od pobožnoga gledanja TV programa na taj dan proslave hrvatskoga naroda. Ako je to za predsjednika tek »nazovipraznik«, je li i predsjednik onda (nazovi)predsjednik? Pritom se »pobožno« nije gledalo samo misu i političare »koji se znaju prekrižit«, već i programe s jarunskom revijom naoružanja, sve do »Rafala« koji su nas na Dan državnosti sve zadivili, a dan ranije prestravili, bar one koji nemarno prate sredstva priopćavanja koja su najavila rafalna isprobavanja.
Ipak, kao svi »mali« domoljubi, već jutro nakon velebna praznika bili smo u veledućanu, usprkos Marijinu blagdanu. Dosjetila se Jelica, kad je vidjela prozor na koji sam nataknuo trobojnicu, kako subotnje prijepodne možemo provesti tražeći boju i lak za obnovu naših prozora, vrata i drugih otvora kućnog zatvora; sve u duhu »sam svoj majstor«, jer moleri bi mi za samo »jednu ruku« cijelu jednu mirovinu zamračili.
I evo me, stojim pred praznim pultom čekajući trgovca da mi objasni koji su lakovi na bazi vode ili prirodne smole, koji će me neprirodnije napackati kad ih se primim… Nema ga već četvrt sata, kažu »na pauzi je«. Možda i na prazničnom vikendu, pitam se, sjećajući se doba kad su me prodavači »lovili« po dućanu, kako bi me natjerali da nešto kupim. Morao sam se skrivati, a sad se oni skrivaju? Ili su rjeđi od velebitske degenije? Prvi put, baš na dan države, osjetih i ja taj razvikani nedostatak radne snage. U sebi vapim da »pauzirani« s pulta ne bude Nepalac, Filipinac ili Aboridžin jer s toliko vrsta lakova sjajnih i matiranih mogao bi me njihov hrvatski »matirati«, kad se sjetim s koliko muke u pekari dobijem pecivo bar nalik traženomu, u svejezičnom nagađanju sa simpatičnim tamnoputim prodavačicama s najdaljega Istoka. Koje su bar stalno nasmijane, za razliku od naših umirovljenica koje su sjele za blagajne, valjda jer »treba pomoći mladima«? Ako ih ovi sami nisu natjerali… U tom doživljavanju složene nam situacije bijega naših mladih od »starinskih« poslova osjetio sam i vlastiti manjak radne snage. Zaboljele me noge i križa… Nisam, eto, više ni za dućan, a kamoli posao!
Zato poželjeh da se taj s pauze još ne vrati jer, znajući Jelicu, slutim da će me čim dođemo kući odmah, kao vrag grješnu dušu, natjerati da uzmem »pemzl« i bar jednom premažem naša vrata, prije TV praćenja Kamenitih vrata. Ili će mi ipak pripasti da skuham tijesto i prelijem ga onim nečim iz vrećice na kojoj piše »Bolonjez«, jer srećom pa uza me ovako slobodoumna (tek »prerušena« u konzervativca) moja je Jelica postala sasvim emancipirana pa rukuje čekićem i izvijačima, kosilicama i bušilicama, a kako ne bi običnim kistom! Pa to maljanje, to je obični… likovni! Nije to kao složeno političko »farbanje« drugoga kruga, u zadnjem danu prazničnog nam TV trodnevlja.
