»Činjenica je da kršćanski narodi koji su mnogo patili kroz povijest posebno štuju Majku Božju. Mislim da se osim teološkim ta činjenica može protumačiti i psihološkim razlozima. Patnja naime traži materinstvo i majka je najprisutnija u patnji sinova.« Riječi koje je časni sluga Božji Franjo Kuharić izrekao 1971. godine, otvarajući u Zagrebu veliki Međunarodni mariološki kongres, na nebrojene su se načine obistinile u dugoj hrvatskoj mučeničkoj povijesti.
Od doba narodnih vladara – koje je na osobit način prije točno 1100. godina okrunila vladavina prvoga hrvatskoga kralja Tomislava – sve do danas nisu jenjale opasnosti koje su prijetile doslovnim brisanjem hrvatskoga naroda s povijesne pozornice. Bili su to u davnim vremenima Turci, Mletci i Mađari. U nešto novijem vremenu to su bile dvije jugoslavenske države, svaka na svoj način opasna. A teškim zbivanjima u političkoj areni u hrvatskoj su se prošlosti pribrajale nerijetko i razne prirodne katastrofe, nerodne godine i druge materijalne nedaće… No gotovo s matematičkom preciznošću u svim velikim dramama hrvatske prošlosti Majka Marija svrnula bi svoje milostive oči na svoje ispaćene sinove i »intervenirala«.
Majka Marija upisana u sve hrvatske tlorise
Zato gotovo i ne postoji kutak Hrvatske bez impozantnoga marijanskoga svetišta ili »obične« crkve posvećene Bogorodici pred čijom arhitekturom zastaje dah. Od Aljmaša do Dubrovnika, preko Marije Bistrice, Trsata i Sinja, nižu se Marijine duhovne utvrde. A onda i preko granica današnje Hrvatske, u krajevima u kojima stoljećima žive Hrvati i na osobit način časte Bogorodicu: Tekije, Kondžilo, Hrasno, Olovo, Međugorje… Nije stoga ni slučajno da je Majka Marija upisana i u majku svih crkava u Hrvata – zagrebačku katedralu, ali i u sam tloris Zagreba. Naime, metropolu sa svih strana svijeta »pokriva« Majka Marija – od Resnika na istoku do Stenjevca na Zapadu, kao i od velikogoričke crkve Navještenja Blažene Djevice Marije južno od Save do sjevera i kapele Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata.
Zamišljena i snivana početkom prošloga stoljeća, uoči proslave 1000. obljetnice hrvatskoga kraljevstva, a građena godinama nakon »međaša« 1925. godine, kapela Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata jedna je od posebnijih crkava u Hrvatskoj. Nalazi se na 1001 metru nadmorske visine. A od 1963. ona funkcionira i kao župna crkva. Ali, osim sadašnjega župnika p. Tomislava Špiranca koji je na vrhu Medvednice trajno nastanjen, sljemenska župa nema ni jednoga župljanina. No ona kao »turistička župa« i kao hodočasničko mjesto prima iz tjedna u tjedan brojne duše. Slave se ondje sakramenti krštenja i ženidbe. Zagrebački isusovci ondje u raznim programima i aktivnostima okupljaju mlade. Cilj je i da crkva Majke Božje Sljemenske polako počne grliti školarce, da ona postane i svojevrsni duhovni zaključak izleta ili »škole u prirodi«. Kada se pogleda s obje strane Sljemena, bilo da je riječ o zagrebačkoj ili o zagorskoj strani, mogućnosti su u tom smislu gotovo neograničene.
Ni »uhićivanje« Marije nije obeshrabrilo hodočasnike
Ako bi se ponovno svrnule oči na vrijeme u kojem je kao svećenik, zagrebački nadbiskup i kardinal Svete Rimske Crkve djelovao Franjo Kuharić, okolnosti bi bile ponešto drugačije. Hrvatski je narod tada, kao i brojni drugi europski narodi, patio pod komunističkim režimom. Živi su i danas brojni suvremenici toga razdoblja kojima se još uvijek ti dani čine kao »jučer«. Prvi među narodima iza »željezne zavjese« koji su se na masovan i organiziran način odvažili rastopiti led komunističke mržnje spram Katoličke Crkve bili su Poljaci. Bila je to velika devetnica koju je 1957. po izlasku iz zatvora otpočeo kardinal Stefan Wyszyński, kojega Crkva danas časti i kao blaženika, zamislivši je kao veliku uočnicu i pripravu za proslavu tisućite obljetnice pokrštavanja poljskoga naroda. Diljem Poljske »hodočastile« su slike Majke Božje Čenstohovske, a s njome i velika mnoštva vjernika. Želeći zaustaviti silno duhovno gibanje, ponegdje je režim procesije s likom Marije s Jasne Gore zabranjivao, pa čak i »uhićivao« Bogorodicu. Narod je na to odgovarao na sebi svojstven način – noseći u procesijama umjesto »zabranjene« Majke Božje iz Čenstohove tek prazan okvir slike.
Malo nakon poljske devetnice započela je i Crkva u Hrvata sa spomenutim Marijanskim kongresom svoju marijansku obnovu. Godinu 1971., kada su se u kolovozu u Zagrebu okupili vodeći svjetski teolozi i mariolozi, a na Mariji Bistrici stotine tisuća vjernika te uz domaće biskupe i biskupi iz inozemstva, Kuharićev suvremenik sličnoga »svetačkoga kalibra« o. Bonaventura Duda nazvao je »rođendanom mnogih daljnjih akcija«. U prosincu te godine biskupi su Mariju Bistricu proglasili nacionalnim svetištem. Godine 1974. kod bistričke su se Majke povezala dva plućna krila hrvatskoga naroda – ono iz Hrvatske i ono iz Bosne i Hercegovine. Zatim je u bijeniju 1975./1976. u Solinu započela velika hrvatska devetnica – ciklus jubilejskih hodočašća u znaku trinaest stoljeća kršćanstva u hrvatskom narodu. Nacionalnim euharistijskim kongresom 1984. godine, misom s tada gotovo nevjerojatnih pola milijuna vjernika, na Mariji Bistrici zaključen je marijanski hod hrvatskoga naroda koji je na Bistrici započeo 1971. godine. Glasoviti hrvatski franjevac i propovjednik o. Duda o tim je vremenima rekao: »Bila je to opozicija bezbožnomu komunizmu, ali to i nije bio prvi ni najvažniji razlog ili glavna motivacija samih hodočašća. Oni su išli na Mariju Bistricu, u Sinj, Remete, Voćin, Petrovaradin, Ilaču, na Trsat… da se ispovjede, da obave svečanu euharistiju kod koje će se pričestiti, da prođu križnim putom kako bi se vjernički osvježeni vratili u sivu svakidašnjicu.«
Borba koja je završila na kninskoj tvrđavi
Drugi istaknuti Kuharićev suvremenik, dugogodišnji urednik Glasa Koncila don Živko Kustić u jednoj je zgodi uoči raspada komunizma usporedio iskustva poljskih i hrvatskih jubilejskih veleslavlja. Prema Kustiću borba koja se u godinama vladavine komunizma vodila u Poljskoj doista je bila bitka između teizma i ateizma. Pritom nitko Poljacima u tim godinama, primjerice, nije govorio da su oni Rusi, da je njihova glazba, književnost i umjetnost ruska, da je jezik kojim govore ruski ili »poljsko-ruski«… No u Hrvatskoj je stvar u vrijeme Jugoslavije, tumačio je Kustić, bila bitno drugačija. Borba između teizma i ateizma bila je zapravo sekundarna. Primarna je bila borba protiv velikosrpskoga hegemonizma. Ono što Karađorđevićeva Jugoslavija nije uspjela nametnuti batinama i atentatima na hrvatske političke prvake, komunistička je Jugoslavija činila pod krinkom komunizma. Crkva se tako našla na udaru komunizma ne samo zbog ateističke ideologije koja je u temeljima svakoga komunističkoga pokreta, nego i zato što su Katolička Crkva i vjekovne spone s papom u Rimu ugrađene u temelje identiteta hrvatskoga naroda.
I brzo su se Kustićeve teze pokazale točnima. S jedne strane mržnja srpskoga agresora često se u vrijeme Domovinskoga rata očitovala i u razaranju stotina crkava i kapela. S druge strane ljubav hrvatskih branitelja u vrijeme rata često je išla upravo preko Marije. S krunicom oko srca ginuli su i napose obranili domovinu. Nije stoga ni slučajno da je vojno-redarstvena operacija »Oluja« uspješno privedena kraju kada se na kninskoj tvrđavi 1995. zavijorila hrvatska šahovnica, 5. kolovoza, na Marijin dan – dan Majke Božje Snježne.
U sljemensku kapelu »utkan« cijeli hrvatski narod
Mise se u crkvici Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata slave nedjeljama, o velikim blagdanima ili važnim obljetnicama iz hrvatske povijesti, poput Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja 5. kolovoza. No kapelica je stalno otvorena i njoj u tišini pristupaju brojni – športaši i hodočasnici koji se do Sljemena veru strmim planinarskim putovima i »motorizirani« namjernici koji do vrha dolaze automobilima i žičarom. Kraljica Hrvata privlači i vjernike i »mimovjernike«.
Kao i kod Kamenitih vrata, gotovo i nema prolaznika koji pred Majkom Božjom makar kratko ne zastane, izmoli strjelovitu molitvu, povjeri Mariji svoje brige i trpljenja. Pod svodovima sljemenske kapelice, kao i povijesnim grbovima hrvatskih gradova koje ona čuva, događaju se neočekivani susreti i prijateljstva. Osobito u ljetnim danima, koji su za mnoge privilegirano mjesto za duhovne obnove u ključu po Mariji k Isusu. Izgrađena prema nacrtu Jurja Denzlera, sljemenska je kapela biser sakralne arhitekture. Od kamena vapnenca izvučena iz srca Medvednice preko spomenutoga svoda izrađena od slavonske hrastovine do oltara od bijeloga bračkoga kamena i gline s Petrove gore od kojih su izrađene pokrajnje zemljane posude, u sljemensku kapelu »utkan« je cijeli hrvatski narod.
