
Gdje će pitalac pronaći »anđeoska vrata«, ovisi o tome u koga ište putokaz. Crkveni oci uputit će ga na »dveri vječne« koje se Kralju Slave otvaraju uz anđeosku slavopojku, a grkokatolici će mu pogled upraviti prema vratima ikonostasa kroz koja smiju proći i laici. Geografi bi ga vjerojatno usmjerili u Arizonu, a turisti u Ferraru; no vrata kroz koja anđeli u Pismu ulaze u ljude sušta su suprotnost zemaljskim ljepotama. Makar su čuvari dveri nebeskoga Jeruzalema apostolima dvaput otvorili vrata tamnice, »lažni apostoli« svoja su tijela u tamnice pretvarali otvarajući vrata svoje duše »prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima«. Vračanje je doista najčešća »kvaka« za pristup đavolskim žrtvama – poput Elima i bezimene Filipljanke – no za Ahaba je to bila naivna nadobudnost, za Šaula srdita ljubomora, a za Nabukodonozora preuzetna uznositost. Juda Iškariotski »đavlom« je pak postao po kradljivoj pohlepi i prijetvornoj revnosti.
Makar se slažu da je »sinom propasti« postao uoči Pashe, evanđelisti Luka i Ivan ne slažu se oko trenutka kada je Sotona ušao u Judu. Pavlov suputnik spominje dane prije posljednje večere, a ljubljeni učenik kao trenutke opsjednuća bilježi i njezin početak i posljednji zalogaj. Ali Luka s ostalim sinopticima kao očitovanje Judina opsjednuća navodi izdajnički poljubac. Malo je umjetnika koji su u Judinoj izdaji prepoznali đavolsko djelovanje; među njima se ističe francuski klasicist koji je i opsjednuće poistovjetio s poljupcem. Benoît-Hermogaste Molin u povijest se umjetnosti malim slovima upisao kao žanrovski i povijesni slikar, no najpoznatijim mu je ostao dvostruki portret romantičarskoga prosedea. Ipak, ulje na platnu »Uzvraćeni poljubac« podnaslov »Juda i Sotona« ne nosi slučajno: dok izdajnik iščezava u nanosima paklenski bakrene, napasnik mu oko vrata veže konop. Prazna pogleda, Juda kao da i ne sluti krvnikov stisak.
»Sestra Augustina dopustila je da ju zakolju kao janje«, opisao je ravnatelj rimske bolnice Svetoga Duha mučeništvo kojim je svojoj njegovateljici uzvratio jedan od pacijenata s odjela za tuberkulozu. No talijanska svetica – ubijena 1894., kada je umro i francuski portretist – sa svijeta nije iščezla gledajući u prazninu, nego – u Gospu. Krsnim imenom Livia Pietrantoni, sestra Augustina slutila je da joj se bliži čas: da i nije bilo prijetnja njezina ubojice, skrblju o bolesnicima i sama se zarazila smrtonosnom bolešću. Koliko je u tome moglo biti slučajnosti, očituje izjava kojom je objasnila opredjeljenje za milosrdnice sv. Ivane Antide: »Želim odabrati družbu u kojoj se radi dan i noć!« Premda su vlasti u bolnici zabranile i raspela i molitve, mlada je milosrdnica prokrijumčarenom Marijinom slikom jedan bolnički ormar preobrazila u anđeoska vrata: »Ti tješi, blaži i obraćaj nesretnike s kojima ja ne smijem govoriti!«