UZ NACRT STRATEGIJE SOCIJALNE SKRBI Odakle bi se plaćale »nacionalne mirovine«?

Prava iz mirovinskoga osiguranja trebaju proizlaziti iz redovite uplate mirovinskih doprinosa i biti vezana uz nastup tzv. »osiguranoga slučaja«, a prava iz socijalne skrbi ovise o imovinskom »cenzusu«.

Nacrt Strategije socijalne skrbi za starije osobe za razdoblje od 2017. do 2020. g. kao jedno od obećanja bolje budućnosti predviđa uvođenje tzv. »nacionalne mirovine«. Ta bi se mirovina priznavala osobama starijim od 65 godina koje do te dobi nisu ostvarile najmanje 15 godina mirovinskoga staža (što je zakonski minimum staža za priznanja prava na starosnu mirovinu), ali pod uvjetom da je takva osoba boravila u Hrvatskoj najmanje 15 godina. Takva bi se mirovina isplaćivala najmanje u visini od 40 posto minimalne plaće (danas bi to iznosilo 1048 kuna mjesečno). Mjerodavno Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku pokušava ublažiti činjenicu da velik broj ljudi danas živi u siromaštvu ili je na granici toga siromaštva. Ideja o nacionalnoj mirovini nije nova u Hrvatskoj. I ranije su, danas već zaboravljene strategije razmatrale mogućnost raznih varijanta rješavanja siromaštva preko mirovinskoga sustava. Tako se svojedobno predlagao i tzv. »nulti stup« u mirovinskom sustavu. Sve su to bile ideje preuzete iz razvijenih zemalja, ali neprimjerene našim gospodarskim mogućnostima. Naime, u nemogućnosti osiguravanja stalnoga zaposlenja i dostojne i redovite plaće, kao i zbog neostvarivanja redovite naplate mirovinskih doprinosa, dakle nesređenoga stanja u gospodarstvu i na tržištu rada, pribjegavalo se nerealnim obećanjima građanima da će država osigurati mirovinska primanja unatoč činjenici da nisu ispunjeni bitni uvjeti mirovinskoga staža. Tako se dobivala naklonost onih koji nisu imali sreću ostvariti stalno zaposlenje ili da im poslodavci uredno plaćaju doprinose te tako ispune uvjete za mirovinu. Država, odnosno politika prividno se skrbila za budućnost starih, posebice poljoprivrednika u seoskim područjima, žena s više djece, sezonskih zaposlenika i zaposlenika s nepunim radnim vremenom.

Zbog neznanja ili nemogućnosti da se zakonskim mjerama uvede reda u radnu, mirovinsku i socijalnu politiku, država pribjegava obećanjima koja se odgađaju za budućnost. Budući da su ljudi skloni zaboravljati, treba podsjetiti na brojna neispunjena obećanja, kao i ukidanja nekih mirovinskih prava, npr. na zakonom uvedeno pravo majke s četvero ili više djece na mirovinu, kao tzv. »pravo majke odgojiteljice«. To je pravo majke odgojiteljice ostalo »na vrbi svirala«. Političari su tada rekli da nisu ozbiljno mislili jer da je to pravo navedeno samo kako »načelna želja«.

Jednom izmjenom mirovinskoga zakona uvedeno je pravo zaposlenika s nepunim radnim vremenom da im se to nepuno radno vrijeme računa kao puni mirovinski staž. Pogodovalo se poslodavcima (plaćali su manje doprinose), a radnici su pristajali na takvo nepuno radno vrijeme nadajući se da će im to biti priznato kao puno radno vrijeme. Tada su iznošeni opravdani prigovori takvomu zakonskomu reguliranju, ali nije bilo reakcije. Međutim, donošenjem novoga mirovinskoga zakona koji je stupio na snagu 1. 1. 2014., to je pravo na puni mirovinski staž brisano, bez objašnjenja. Prevareni i izigrani bili su zaposlenici koji su radili s nepunim radnim vremenom jer nisu ostvarili staž kao da rade s punim radnim vremenom. Ipak moglo bi se postaviti pitanje, odnosno zatražiti službeno tumačenje da se za razdoblje važenja te odredbe rad s nepunim radnim vremenom službeno evidentira i prizna kao rad s punim radnim vremenom.

Nitko nikada nije postavio pitanje zašto se tako izigrava zaposlenika, ni političari (kako vladajući tako i oporbeni) ni sindikati. Nadovezujući se na takva ponašanja, može se zaključiti da politika, a i sindikati, ne razumiju problematiku rada i mirovinskoga osiguranja ili podcjenjuju zdrav razum običnoga čovjeka ili im je zapravo najvažnija trenutačna demagogija. Nažalost, na kraju ipak sve plaća i trpi prosječan zaposlenik, odnosno osiguranik.

Zato, najnovije ideje i inicijative treba kritički analizirati, posebice sa stajališta mogućnosti financiranja proširenja prava uvođenjem nacionalnih mirovina. Godinama se jadikuje nad demografskom katastrofom i prijeti zaposlenicima da zbog sve većega broja umirovljenika ne će biti novca za redovite mirovine jer je sve manje onih za koje se uplaćuju doprinosi u odnosu na one koji se koriste ili će se koristiti mirovinskim pravima. Predlažu se povećanja doprinosa za drugi mirovinski stup (banke i mirovinski fondovi), a smanjenje doprinosa za prvi mirovinski stup redovitoga zakonskoga mirovinskoga osiguranja. Dakle, državni proračun u budućnosti bi trebao imati sve manje prihoda od uplata mirovinskih doprinosa. Zato je neshvatljivo kako se može olako obećavati nacionalne mirovine za one za koje nikada nisu uplaćivani mirovinski doprinosi ili nisu uplaćivani dovoljan broj godina. Zar nitko ne misli da je Hrvatska prezadužena, da su obveze kamata na ime dospjelih dugova goleme te da nema više mogućnosti za proširenje bilo kakvih mirovinskih prava. Povećanjem poreza na građane smanjuje se njihova kupovna moć, a povećanjem poreza poslodavcima čini ih se još manje konkurentnima. Strani će investitori izbjegavati Hrvatsku još više.

Osnovna je pogrješka u tome što odgovorni čimbenici vlasti i politike na razumiju razliku između mirovinskoga osiguranja i socijalne skrbi. To su dva različita socijalna sustava, koje ne treba miješati, a posebice ne spajati. Prava iz mirovinskoga osiguranja trebaju proizlaziti iz redovite uplate mirovinskih doprinosa i biti vezana uz nastup tzv. »osiguranoga slučaja«, a to su u mirovinskom osiguranju propisana starost, smrt ili invalidnost. Za razliku od toga, prava iz socijalne skrbi nisu vezana samo za starost jer ovise o imovnom stanju i drugim prihodima obitelji, tzv. »cenzusima«. Zato se umjesto uvođenja nacionalne mirovine socijalni problemi trebaju rješavati preko socijalne skrbi.

Nacionalne mirovine najprije su uvele Kanada i Australija kao ponajprije useljeničke zemlje, koje su u prosperitetu i potrebna im je nova radna snaga. Hrvatska je još uvijek zemlja iseljavanja pa za nacionalnu mirovinu nema potrebe. U današnje vrijeme masovnih seoba drugih naroda Hrvatska bi nacionalnom mirovinom mogla postati tek interesantna brojnim obiteljima s Bliskoga istoka. Ekonomski to ne bi mogla podnijeti.

IZVORGlas Koncila br. 17/2017.
Prethodni članakHRVATSKA PRED DEMOGRAFSKIM SLOMOM Premalo skrbi za ljude na društvenoj periferiji
Sljedeći članakTREBA LI I KAKO ZAUSTAVITI NIZ NEPRAVDI? Je li svaka nepravda – nepravda?