NAJBOLJI HRVATSKI MLADI POLJOPRIVREDNIK ZVONIMIR KALIĆ Potrebna je strategija opstanka hrvatskoga sela

Snimio: B. Bebek | Zvonimir Kalić

Proizvodnja hrane u svakoj državi uvijek je na prvom mjestu jer samo sita osoba može funkcionirati i ne razmišljati o tome hoće li sutra imati što jesti. Pšenično zrno i voda osnovni su sastojci, a Hrvatska ih ima u izobilju, no pitanje je koliko ih se vrjednuje i kako se njima gospodari. Za proizvodnju kruha ključni je sastojak pšenica, a svake godine proizvođači se suočavaju s problemima njezina otkupa. Isto je i s drugim žitaricama jer država ne štiti domaće proizvođače pri otkupu i drži ih u neizvjesnosti. O otkupu pšenice, poljoprivrednoj proizvodnji te mogućnosti bavljenja drugim poljoprivrednim kulturama govori Zvonimir Kalić, magistar međunarodnih odnosa i diplomacije, najbolji hrvatski mladi poljoprivrednik za prošlu godinu koji je svoje proizvode predstavljao i u Europskom parlamentu. Svoju svestranost oplemenjuje i glazbom, od tradicijske slavonske pjesme do duhovnih šansona, a vjerničkoj je publici poznat i po nastupima na festivalima duhovne glazbe. Dolazi iz župe sv. Ivana Krstitelja iz Vrpolja pokraj Đakova. 

Otkupljivači ucjenjuju u vrijeme vršidbe 
Ljetina je ubiranje plodova svoga rada na poljoprivrednim gospodarstvima. Kako komentirate ovogodišnji urod i cijenu pšenice, koja je osnovni sastojak kruha?

KALIĆ: Pšenica je postala zaštitnom kulturom naše Slavonije, a istodobno i našim kruhom svakidašnjim. Od davnina su se ljudi bavili tom kulturom upravo jer je vrlo pogodna za uzgoj na našem slavonskom polju. Prema procjenama i statistici pšenicom su zasijane 142 tisuće hektara hrvatske zemlje. Istodobno se očekuje da će prinos biti oko 800 tisuća tona. No sad se postavlja pitanje kako i kamo plasirati taj proizvod. Primjerice, hrvatske su potrebe oko pola proizvedenoga, dakle prema statistici potrošimo oko 400 tisuća tona pšenice godišnje, a nekad smo trošili do 500 tisuća tona. Smanjen je broj stanovnika, a i drukčiji načini prehrane utječe na to da se potrošnja pšenice smanjuje. No na smanjenje potrošnje domaće pšenice utječe i uvoz pekarskih proizvoda. Sve to otežava hrvatskim proizvođačima plasiranje pšenice na tržište. Uspoređujući burzu pšenice u susjednim zemljama i članicama Europske unije, lako je uočiti da se cijena kroz godinu različito kreće. Proizvođaču je najjednostavnije, posebice manjim proizvođačima, odmah poslije vršidbe predati pšenicu u otkup, odnosno na tržište. Logično je da u Hrvatskoj nema dovoljno skladišta, a za manje proizvođače ona su često preskupa, pa se upravo otkupljivači koriste prilikom da nakon vršidbe snize cijenu pšenice. Na neki način ucjenjuju proizvođače jer tada je najlakše doći do proizvoda.

Nije rješenje pobjeći iz Hrvatske, nego pomoći dobronamjernima da se sustav popravi. Zato smatram da je bitan glas svakoga od nas jer mladi su stupovi hrvatske poljoprivrede.

Na hrvatskim poljima pšenica je ekološki čista i to treba iskoristiti, posebno danas kad je tržište otvoreno. U okruženju su nam i zemlje koje su također poznate po proizvodnji žitarica pa su nam konkurentne, ali one imaju bolje organiziran otkup i prodaju. Problem je i u planiranju jer ne postoji dugogodišnja strategija. Što rade stručnjaci po ministarstvima, od gospodarstva i poljoprivrede do vanjskih poslova? Njihova je zadaća prikupiti podatke i usmjeravati proizvođače u ono što je najisplativije i od čega ljudi mogu živjeti. Strategija je ključna, a ne da se svake godine raspravlja o cijeni pšenice i njezinu otkupu. Onaj tko se time bavi mora znati na početku što ga čeka, a institucije i državni mehanizmi moraju usmjeravati proizvođača i jamčiti mu sigurnost otkupa njegova proizvoda, i to po primjerenoj cijeni. 

Država mora stati nakraj »velikim igračima«
Pojedine tvrtke najavljuju da će kilogram visokokvalitetne pšenice otkupljivati u ograničenim količinama prema svojim potrebama po 1,20 kuna. Što je s ostalom pšenicom i drugim žitaricama?

KALIĆ: Pratim pšenicu na burzi i prema najavama u Hrvatskoj je otkupna cijena vrlo niska u usporedbi s drugim zemljama. Prosječna cijena za kilogram istaknuta na frankfurtskoj burzi veća je od 1,30 kuna. Pritom treba računati i na to kakav je prinos po hektaru, koliko je utrošeno u repromaterijal i rad. Sve to utječe na cijenu pšenice. I proizvođači moraju biti svjesni da postoji Pravilnik o ugovornim odnosima pri otkupu žitarica, koji donosi obvezu sklapanja ugovora otkupljivača i proizvođača. To mora biti javna objava, a budući da je Pravilnik usklađen sa Zakonom o zabrani nepoštenih trgovačkih praksa, to moraju pratiti mehanizmi poput Agencije za zaštitu tržišnoga natjecanja.

Pšenica je postala tradicija u sijanju na našim slavonskim poljima, jer osigurano je sjeme za sjetvu, osiguran je otkup sjemena. Stoga se mnogo poljoprivrednika okrenulo uzgoju pšenice, što je stvorilo prevelik broj proizvođača pa je cijena prilikom otkupa postala niža. Država se svojim mehanizmima mora uključiti u taj problem. Jer iz godine u godinu proizvođača je sve više, time i prinosa, a cijena je niža. Zato svake godine dolazi do nezadovoljstva poljoprivrednika, posebno manjih proizvođača. S druge strane, manjim poljoprivrednicima to postaje opterećenje u daljnjem radu i stvaranju zato što ovise o svakoj teško zarađenoj kuni.

Kad se usporedi cijena pšenice i kruha, najbolje se vidi taj raspon, a do izražaja dolaze posrednici koji obezvrjeđuju rad proizvođača. Ako je kruh deset kuna, a s dodatcima koji idu u kruh mogu se proizvesti dva kilograma od jednoga kilograma pšenice, kolika je to zarada? To je nepošteno! Očito je da pritom najveću korist imaju »veliki igrači« koji s mnogo većim količinama zemlje i skladištima mogu dobro i pristojno živjeti ne brinući se previše o cijeni otkupa pšenice.

Poljoprivrednika se mora odštetiti
Ove godine ječam je podbacio u pojedinim dijelovima Hrvatske. Konkretno, pojedinci su s područja Moslavine vraćali i do trećine proizvedenih usjeva. Kako to komentirate? Što proizvođač može učiniti, a što bi trebala država na čelu s resornim ministarstvom?

KALIĆ: Žalosno je u tim situacijama promatrati proizvođače, a nitko ne reagira iz institucija. Te proizvođače treba odštetiti ako njihovo zrno možda nije zadovoljilo standard ili naći neki drugi model. Teško je kad netko nešto s mukom proizvede, a na kraju danima čeka na isplatu i naplatu ili uopće to ne proda. Pa onda kasnije vidimo natpise ispred kuća, posebno po Slavoniji, kako bi naplatili taj svoj rad za koricu kruha i pristojna života. Proizvodnja hrane svakoj državi mora biti temelj, a to je primarno kruh, zatim ostali proizvodi. Proizvođač hrane mora biti stup države, a tek onda dolaze ostali stupovi poput zdravstva, školstva, obrane i dalje da ne nabrajam. Vjerujem da će se nešto popraviti, jer vidim da pojedinci iz sustava to shvaćaju, ali treba još vremena kako bi glavni cilj bila zaštita maloga proizvođača i njegova proizvodnja. Dakle, ne treba ništa izmišljati novo, nego vidjeti kako to rade druge zemlje koje štite svoga proizvođača koji je stup održivosti sela, regije i države. Zato dobrim dijelom postoji nezadovoljstvo određenih proizvođača jer jednostavno su stjerani u kut, ovise o drugome i nemaju priliku za napredak. Stoga su mnogi danas digli ruke i odustali te sreću i budućnost pronašli izvan domovine. Kad promišljam što treba napraviti, kako situaciju promijeniti, uvjeren sam da rješenje postoji, ali ga sustav možda još dovoljno ne vidi. Zato mladi ne trebaju odlaziti, nego podići svoj glas, reći gdje je problem te tražiti zajedničko rješenje. Nije rješenje pobjeći iz Hrvatske, nego pomoći dobronamjernima da se sustav popravi. Zato smatram da je bitan glas svakoga od nas jer mladi su stupovi hrvatske poljoprivrede. 

Spojiti mudrost i novu tehnologiju 
Kako napraviti iskorak u druge poljoprivredne kulture koje Hrvatska može proizvesti, tražiti prostor na tržištu? Koje je Vaše iskustvo s obzirom na to da ste proglašeni najboljim mladim poljoprivrednikom?

KALIĆ: U prvom redu to bi trebala analizirati struka zajedno s ministarstvom, poljoprivrednim fakultetima i veleučilištima te drugim institucijama, i to zajedno s proizvođačima. Naša Slavonija i drugi krajevi Hrvatske pogodni su za uzgoj mnogih drugih kultura, pa često ne razumijem kako se ljudi i dalje ograničavaju samo na proizvodnju pšenice! Jako je važna analitika tržišta na kojoj se mora graditi strategija proizvodnje hrane i opstanka sela. Od poljoprivrede kreće sve, na nju se nadovezuje stočarstvo, vinogradarstvo, industrija. To je lanac, a poljoprivreda generira karike i radna mjesta.

Proizvodnja hrane svakoj državi mora biti temelj, a to je primarno kruh, zatim ostali proizvodi. Proizvođač hrane mora biti stup države, a tek onda dolaze ostali stupovi poput zdravstva, školstva, obrane…

Na primjer, nekolicina nas mladih poljoprivrednika iz Hrvatske sami smo pojedinačno analizirali tržište i stjecajem okolnosti upustili se u proizvodnju drugih kultura. Konkretno, moja obitelj i ja također smo sijali razne kulture koje su u tim trenutcima nama bile prigodne, dok se dida nije razbolio i dok nismo shvatili koliko plemenitu biljku imamo, a to je industrijska konoplja koja također jednako dobro uspijeva na našim poljima. Nekolicina nas je slučajno ušla u to, a pojedinci su analizirali tržište. Kad analiziram u kojem pravcu krenuti s hrvatskim mladim poljoprivrednicima, treba promišljati što je dobro za uzgoj i proizvodnju, pa tako i u stočarstvu, i na kraju što je isplativo i održivo. Vrijeme jednostavno pokazuje svoje, stižu mlade generacije koje gledaju život na selu na moderniji način, okreću se uzgoju inovativnijih kultura, boljoj zaradi te lakšemu načinu života. Premda ne vidim razloga za kukanje, može se uvijek bolje. Kad to usporedim s prošlim vremenima, dakle pogledam u vrijeme naših djedova i baka, naša su polja tada bila čistija, bez dodatnih tretiranja, puno pogodnija za uzgoj mnogih drugih kultura među koje se ubraja i industrijska konoplja i sl. Ljudi su uzgajali pšenicu za svoje potrebe, za prehranu ljudi i stoke, a kasnije su te mesne prerađevine bile bez dodatnih bolesti i nametnika, što je stvaralo sigurnost za ljudsku prehranu. Moramo iskoristiti i mudrost svojih predaka, roditelja i djedova. Jednostavno, spojiti njihovu mudrost sa suvremenim tehnologijama. 

Gledati naprijed i tražiti modele opstanka 
Spominjete bolesti koje sve više zahvaćaju svijet kao posljedica nezdrave prehrane. Gdje je tu mjesto hrvatskomu poljoprivredniku i kako marketinški predstaviti hrvatski zdravi proizvod, pa i ljekoviti koji konkretno Vi proizvodite?

KALIĆ: Najvažnija je organizacija, udruživanje i pomoć onih koji nas predstavljaju bilo u Europskoj uniji ili drugim institucijama, pa sve do naših veleposlanstava. Dovoljno je napomenuti da je bivša zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir dobila Oskara za poljoprivredu jer je uvela kategoriju mladoga poljoprivrednika te niz drugih mjera u proizvodnji zdrave hrane i održivoga razvoja. Tako smo i mi postali prepoznatljivi sa svojim proizvodima diljem Europe. To je jedan od modela kako se predstavlja svoja zemlja, no to su trebale pratiti ostale institucije, mediji, jer samo zajedništvom možemo nešto učiniti. Treba gledati naprijed i tražiti model kako spasiti i unaprijediti hrvatsku poljoprivredu i ruralna mjesta. 

Državne institucije moraju upotrebljavati svoj proizvod
Treba li država intervenirati ili prepustiti proizvodnju hrane slobodnom tržištu? Na primjer, Rusija i druge zemlje štite svoje poljoprivrednike od uvoza pšenice. Kako bi to trebalo po Vašem mišljenju biti u Hrvatskoj?

KALIĆ: Sve kreće od otkupljivača koji diktira pravila, a trebao bi biti pod kontrolom Ministarstva poljoprivrede. Najmanji proizvođač ne bi smio biti zakinut, nego pošteno cijenjen i plaćen. Smatram da država mora propisati da državne institucije poput vrtića, škola, vojarna, bolnica i drugih upotrebljavaju isključivo hrvatski proizvod, dakle proizvod koji se kod nas može proizvesti. Neka to bude prvi korak u zaštiti hrvatskoga proizvoda, jer kad određena gospodarstva znaju za koga proizvode i da im je to omogućila njihova država, u njima se izgrađuje i snažnije domoljublje. Ne će svoju zemlju napuštati. Previše je žrtve u temeljima naše domovine i to se mora vrjednovati. Moramo gledati optimistično, jer žrtva uvijek daje plod, samo treba biti strpljiv, marljiv, pošten i vjerovati Bogu.

Vidim budućnost u svojoj Hrvatskoj
Uz to što ste poljoprivrednik, Vi ste i glazbenik. Autor ste i izvođač duhovnih pjesama poput »Bog je velik u životu mom«, »Ime ti je Sveti«. Što time poručujete mladima?
KALIĆ: U životnim okolnostima sam tu gdje jesam, sretan i zahvalan jer upravo vidim da je to moj put rada i stvaranja. Put u koji ću usmjeriti završeni fakultet, kao i stečeno znanje za stvaranje što boljega i kvalitetnijega iskustva. Raduje me zajedništvo moje obitelji, naš zajednički rad na poljoprivrednom gospodarstvu. Raduje me naša uspješna proizvodnja industrijske konoplje i njezinih proizvoda – vidim budućnost u svojoj Hrvatskoj! Ponekad ima križeva, ali to je sastavni dio života. S druge strane, jako volim glazbu te sam svoj život posvetio duhovnomu stvaralaštvu, promicanju duhovnih vrijednosti, koje su također bitne u svakom životu, i da uz Božji blagoslov čovjek može uspjeti i puno postići.

 

Na zemlji se ostvaruje kraljevstvo nebesko
Kad analizirate uloženi repromaterijal, amortizaciju, zatim rad, koliko je danas isplativo poljoprivredniku raditi u »tvornici pod otvorenim nebom«?

KALIĆ: Bez obzira na to što pripadam skupini mlađih poljoprivrednika, iskusio sam da je to način života kad čovjek može ponekad plakati, ali isto tako do neba se radovati i Bogu zahvaljivati. Mnogo toga ovisi o vremenskim prilikama ili neprilikama, o obradi zemlje, o uloženu trudu i krvavim žuljevima… Zapravo sve ovisi o tome koliko tko to želi i voli te koliko se tomu raduje i na koji ga način to ispunjava. Kao i za svaki posao, za poljoprivredu treba imati ljubav. I Biblija je sva isprepletena ljubavlju prema zemlji koja je izvor života! Na zemlji se sve zbiva, »od življenja do spasenja«; na zemlji se u prenesenom značenju događa kraljevstvo nebesko jer tu ga ostvarujemo. A da bismo ga ostvarili, moramo ga živjeti, zato moramo biti odgovorni prema izvoru života, prema zemlji i tlu na kojem živimo. I Crkva se više treba uključiti i neprestance upozoravati, poticati da je čovjek na zemlji i da tu treba ostvariti Kraljevstvo. Pa što je u euharistiji kruh i vino? Uz otajstvenoga Krista, to je plod rada ruku čovječjih – tu na zemlji.

Raduje me to što mlade generacije prepoznaju sektor poljoprivrede, prvo iz ljubavi, a zatim kao dobru priliku za samozapošljavanje, stvaranje, borbu za ostanak obitelji na zemlji i na selu, na čuvanje i očuvanje baštine, tradicije i običaja. Sve to ima svoju cijenu koja se ponekad ne može platiti. U toj svijetloj nadi potičem i sve ostale, budimo primjerom naše zemlje i domovine! 

Iskorak prepoznat u EU-u
Bili ste u Europskom parlamentu, tamo ste predstavljeni kao mladi poljoprivrednik s novitetom na hrvatskom, ali i na europskom tržištu. O čemu je riječ?

KALIĆ: Okupili smo se u obiteljskoj zajednici i ekološkoj proizvodnji industrijske konoplje. To je biljna kultura koja ima svoju povijest uzgoja u našim krajevima i koja je dobro služila narodu u životnim potrebama, a danas vidimo kako se može pronaći u mnogim drugim sektorima i industrijama. Moja obitelj i ja uvidjeli smo da je to budućnost naše zemlje u njezinu gospodarskom i poljoprivrednom razvoju. Konoplja je biljka koje nema previše na tržištu i koja ima kvalitetne nutritivne vrijednosti poput omega-3 i omega-6, zatim svih 20 aminokiselina te sve vrijednosti vitamina i minerala. Iskustva i istraživanja pokazuju da je jako dobra kod određenih tegoba te u stvaranju bolje kvalitete života u oboljelih osoba, a pomaže i zdravima.

Sve smo to prepoznali kada je moj djed teško obolio od zloćudnoga tumora na mozgu i za potrebe svoga liječenja upotrebljavao konopljino ulje. Redovitom i uspješnom konzumacijom za 40 dana je ostvario odlične rezultate za organizam te povratio snagu govora i hoda. Ujedno je to bio novi znak da trebamo oploditi naše njive upravo tom biljkom. Dida nam je ostavio predivno veliko imanje na selu u Vrpolju koje obitelj i ja obogaćujemo novom proizvodnjom za dobrobit sebe i naše lokalne zajednice, kao i cijele Slavonije. Iza nas je borbenih šest godina rada, blizu 30 hektara zemlje pod konopljom, 30-ak finalnih proizvoda od konoplje i dvostruka nagrada u rukama za najboljega hrvatskoga mladoga poljoprivrednika. Sto reći? Veliki ponos do neba!

Iskoristiti što nam omogućava EU
Koliko političke garniture imaju osjećaja za selo, a koliko to otežavaju administracija i birokracija? Kako to riješiti u 21. stoljeću koje je stoljeće digitalnoga doba?
KALIĆ: Ponekad nam treba mnogo vremena da se pokrenemo ili vidimo kako nekomu kao »pokusnomu« ide u životu da bismo nešto slično promijenili i primijenili na sebi te pomogli svomu bližnjemu. Treba djelovati, a ne čekati, da ne bude kasno za realizaciju boljega svijeta i ljepše Hrvatske po mjeri Hrvata. Isto tako, primjetno je da Europa i Europska unija žele i nude priliku svima u nepovratnim sredstvima da se ostvare želje na lakši način u stvaranju određenih ideja i bolje kvalitete života. Stoga, zaista te prilike treba iskoristiti i ne dopustiti da selo, običaji i baština odu u zaborav, nego da budu primjer zemlje i života Hrvatske.
Danas su ljudi željni mira 
Često se spominje spoj zelene i plave Hrvatske, a sve je još u povojima. Veliki trgovački lanci sa svojim uvozom najčešće čekaju dolazak svojih gostiju u turističkim mjestima. Što učiniti?
KALIĆ: Imamo predivnu zemlju bogatu prirodnim ljepotama, tradicijom i običajima, vrsnom i finom hranom, toplim i pozitivnim ljudima. Upravo to što imamo treba iskoristiti i oploditi za dobrobit svih nas. To je taj spoj zelene i plave Hrvatske, spoj predivnoga plavoga mora i zelene ravnice. Spoj proizvodnje određene kulture i prodaje finalnih proizvoda na kućnom pragu zajedno sa seoskim turizmom postaje vrlo zanimljiva prilika mnogim turistima. Hrvatska u tome može zaista biti posebna. A to je ujedno jedna od prilika svima nama postaviti nove temelje, iskoristiti sve moguće resurse, poboljšati kvalitetu i zajednički dobro stvarati i raditi. Spas za nas – proizvodnja i turizam. Jer osim dobroga provoda ljudi su željni mira, slobode, odmora, sigurnosti i ugodnosti, a to Hrvatska stvarno ima i može ponuditi.

IZVORGlas Koncila br. 29/2019.
Prethodni članakLJUBAV ISELJENIKA IZ SAD-a GRADILA CRKVU Kako su apostolski prvaci došli na Ilovik
Sljedeći članakU BOJ, U BOJ! Askeza i duhovni život