Ne znam čini li se to samo meni, ali ovoga rujna u medijima nekako nema puno priprema za početak nove školske godine. Nema više bezbroj savjeta o tome kako prvašićima olakšati privikavanje, kako starijim »školopovratnicima« pomoći da »smanje stres«. Nigdje ni »psihosavjeta« usplahirenim i prenapetim roditeljima đaka, čak ni lamentacija o »cijeni školske torbe«… Valjda zato što nam se toliko smanjio broj djece i prvoškolaca. Negdje sam pročitao da smo lani imali 21 tisuću više umrlih nego rođenih! Valjda smo digli ruke od djece? Što sad, ionako nisu profitabilna! Dok su mali samo sišu palac, pa moraš vikati na njih: »Ne palac! Ne palac!« Poslije, kad narastu, Nepalac nam je jeftiniji od njih, pa naši malci postaju u Irskoj i Njemačkoj… »nepalci«! Navodno smo i po iseljavanju na vrhu Europe, »šiju« nas samo Rumunji. I što bismo onda trošili tintu, kamere i tipkovnice da pripremamo na školicu osnovce i njihove roditelje. Bolje pisati o »dramatičnim raskolima« stranaka koje su poželjele biti treće u sustavu »bez trećega«; bolje o praznim nekretninama nego o kućama punim pokretnih mališana… Ako takvih još i ima? Tja… što bi mladi i rađali kad im ovi »novonormalni« glavešine stare Europe kojekakvim odgojno-obrazovnim programima, koji kreću već od treće-četvrte godine, djecu cjelodnevno preotimaju i preodgajaju za nove svjetove s još malo manje djece… Sve dok i novorođenčad ne postane »roba u marketu«. Dakako, samo za one koji će toj djeci moći priuštiti sve zadane parametre kvadrata prostora i drugih birokratskih »odgojnih« preduvjeta. Samo za one koji će ih moći platiti.
– No, Vilko, stari, sad si stvarno pretjeral s tim »sipa-crnilom«! Sve ti prav’ i po istini veliš, ali… – konačno me prekinu Debeli, jer cijeli ovaj govor slušali su »osuđenici na +37« pod limenim krovom naše strehe. – Djeca, djeca… Djeca smo i mi, stari! Božja smo djeca svi! Kad već nema dost’ te male dječice, kad odgovorni ne znaju ili ne žele smisliti kako da ih bude sve više i više… Onda bi bar trebali više misliti na nas, staru »djecu«! Znaš ono, kak’ se u crkvi veli, »treba čitati znakove vremena«. A znak je vremena da je nas starih puno, i da smo i mi željni i potrebiti još svega i svačega! Nek’ se onda vlasti brinu malo više o nama »djeci«, nek’ makar za nas slože dobre programe. Recimo, možemo im mi održavati te prazne stanove, malo da se izležavamo u novogradnji. Ili možemo zimi poređivat’ vrtove morskih apartmana, da turisti dođu na finu travicu i čiste bazene… Ak’ smo već narod u izumiranju, dajte onda nama »izumirateljima« da se malo nauživamo Lijepe Naše, one još nedoživljene…
– Divno zboriš! – podupre ga Jelica. – Čak i pomalo pobožno jer si počeo s Crkvom, koja je sigurno pozvana da prva počne prepoznavati te znakove vremena u odnosu prema djeci…
– Da – zaletjeh se ženi u riječ – možda je došlo vrijeme da umjesto »dječje mise« uvedu »misu za starčad«? Možda posebno za »nagluhe bakice« ili »zaboravljive starčiće«?… Ima nas i za deset misa!
