Što je svetac čovjeku bliži u vremenu, to se njegov život doima manje misterijem, a više činjenicom; više dijelom povijesti, a manje dijelom vječnosti. Moglo bi se čak ustvrditi da baš zato iz svjedočanstava svetaca starine izviru nevjerojatne pobožne predaje, a iskazima svetaca današnjice ne vjeruje se bez potvrde »neovisnoga izvora«. No takav će dojam ipak biti samo privid: jer ovozemaljske se priče drevnih svetaca nastavljaju tek u privlačnosti njihova primjera i čudotvornosti njihova djelovanja, dok mnogim pričama suvremenih svetaca nije ispisan ni valjan uvod, a kamoli svršetak. Biva, dakle, upravo obrnuto: što je svetac čovjeku bliži u vremenu, to su manje poznati njegovi čini iz vječnosti; a to je više i povijesnih misterija o njemu potrebno raščistiti. Rijetko koji svetac to bolje potvrđuje od sv. Terezije iz Kalkute.
Dijelile odrastanje i zaljubljivanje
Dobro je poznato da je duhovni i obiteljski život Anjezë Gonxhe Bojaxhiu prije njezina odlaska u loretinske misije 1928. i osnutka Misionarki ljubavi 1950. umnogome nepoznat. Slično bi se mogao ocijeniti i slučaj njezine prve sljedbenice iz hrvatskih strana – Banjolučanke Jozefine Orzes, rođene 1912. vjerojatno u ukrajinskom Mukačevu (tada mađarskom Munkácsu). Malobrojne poznate činjenice o njezinu životu prije redovničkoga poziva ocrtavaju sličan duhovni razvoj: odrastanje u nemirnim okolnostima poraća Prvoga svjetskoga rata, i to bez oca – Tereziji su oca Nikollëa 1919. ubili srpski agenti, a Jozefinin otac Luigi četiri je ratne godine proveo u zatočeništvu u Taškentu – te zaljubljivanje u misijsko poslanje loretinki po žaru isusovaca, Franje Jambrekovića u Skoplju odnosno Pavla Mesarića u Beogradu. No činilo se da je nedavnom smrću jedne od posljednjih čuvarica sjećanja na Jozefinu Orzes, njezine nećakinje Josipe Tripalo, iščeznula nada u rekonstrukciju kasnijih duhovnih paralela između utemeljiteljice Misionarki ljubavi i trinaeste žene koja je njezinoj družbi pristupila 1951. godine.
Fragmentarno, a svjetlonosno
No upravo su nakon te smrti otkriveni desetci navodno izgubljenih pisama koja je Jozefina Orzes – tada već sestra Franciska Ksaverija – od 1967. sve do smrti 2004. iz misija slala svojim sestrama i njihovim potomcima. Vremenski jaz između Jozefinine odluke da pristupi družbi Loretskih sestara 1934. u Kalkuti i Terezijine odluke da svojoj staroj prijateljici iz Skoplja 1968. povjeri izgradnju »grada gubavaca« Shantinagara upućuje na nestanak više od tri desetljeća misijske korespondencije, a i kasnije lakune u kronologiji pronađenih zapisa upućuju na to da su brojna pisma uništena namjerno ili slučajno. Ali neobjavljena korespondencija s. Franciske Ksaverije i u takvu fragmentarnu stanju baca novo svjetlo na milosrdna čudesa Misionarki ljubavi i na izazove ženskoga misijskoga redovništva, ali i na duhovnu suradnju prijateljica koje su podjednako ljubile Hrvatsku makar u njoj nisu stasale.
»Još uvijek imam prilike da se zlopatim«
Najstarije očuvano pismo s. Franciske Ksaverije zapravo je božićna čestitka koju je obitelji svoje nećakinje Josipe uputila iz Bombaja 10. prosinca 1967., netom prije odlaska na godišnje desetodnevne duhovne vježbe u Kalkutu. »Kako je sa zimom? Kad bih vam mogla poslati samo malo od ovoga vrućega sunca, da vas malo ugrije. Ja se znojim cio dan, a vi se smrzavate, ali samo još malo dana pa ću se ja pomalo ohladiti jer u Kalkuti je dosta hladno i vlažno. (…) I vi se svi mene sjetite u svojim svetim molitvama jer ja ih mnogo trebam, naročito sada za duhovnih vježbi.« Poniznim se tonom obratila i svojoj nećakinji Zorici u pismu odaslanu u istoj prigodi iduće godine iz Asansola: »Moli se za moje obraćenje. Još uvijek imam prilike da se zlopatim, da budem više ugodna Bogu i da više radim oko spasenja duša čineći dobro onima s kojima dođem u kontakt.«
Od redovničke mode do misijske stalnosti
Nećakinji je opisala svoj tjedni raspored, ali i nove prilike svoje družbe. »Tjedno 4 puta idem u Shantinagar u dispenzarij, a ponekad i 6 puta. Imam oko 13 radnika u vrtu i oko čišćenja sela jer su graditelji ostavili sve neuredno, a 15. siječnja 1969. imat ćemo javno otvorenje tih 5 zgrada. Nadamo se da će i predsjednik Gandhi doći za tu prigodu. Majka Tereza opet će biti van Indije – sada ide u Australiju, Sjevernu Ameriku i Brazil, gdje ćemo otvoriti nove kuće. Pa i Shantinagar će biti nova kuća za pet sestara; nas smo sada samo tri. (…) Dođi mi pomoći za jedno dvije-tri godine, a onda se opet možeš vratiti. To je sada moda, svi žele biti ‘secular religious’ (svjetovni redovnici, op. P. G.).« Sliku novonastajućega »grada gubavaca« upotpunila je pak u pismu koje je istoga dana napisala svojoj sestri Heleni Račić. »Već imamo 1 018 gubavaca koji dolaze redovito u naš dispenzarij po lijekove. Neki dolaze iz velikih daljina, oko 50 kilometara ili više, na kolima koje vuku krave ili bivoli. Već sam pregledala 14 780 bolesnika za ovih 10 mjeseci koliko radim u tom selu.«
»Sve je ovo za gubavce«
No sestra Franciska Ksaverija nije se za gubavce skrbila tek kao liječnica. »Već imamo 120 pilića (sve iz mašine): neki su bijeli, neki crveni, a neki crni. (…) Sve je to za gubavce. Mi ih učimo da pomalo budu samostalni i da rade za svoj kruh, a ne da prose cijeli svoj život. Mjesto je kamenito, ali pored svega toga dobili smo 800 kilograma riže i sada ćemo opet sijati pšenicu pa da vidimo ako nam uspije. Imamo puno voćaka – ali nema voća. Istom poslije 10 godina dobit ćemo mango, poslije tri godine guavu, a poslije četiri godine jackfruit i blackberry (kruhovac i jambolan, op. P. G.). To su tropske voćke. Banane i papaje dobit ćemo za jednu godinu. U siječnju ćemo započeti kopati tri bunara, a onda opet i zidati drugih 28 stanova. Prvo ćemo sagraditi bolnicu, a onda stanove za bolesnike. Sagradit ćemo i tri radionice gdje će oni izučavati stolarstvo, cipelarstvo, krojenje, pravljenje ćilima te gojenje kokoši, koza i krava. Tu će biti i naši dućani gdje će se roba prodavati. To će biti mali grad samo za gubavce.« Buduća će pisma pokazati: i mnogo više od toga.
