ZAUZIMANJE ALOJZIJA STEPINCA ZA OPTUŽENE SVEĆENIKE Izigrano obećanje o sporazumnom rješavanju pitanja

Karitativna djelatnost bl. Alojzija Stepinca (73)

Foto: Arhiv GK-a
Feljton donosi tek manji dio, široj javnosti nepoznatih, povijesnih dokumenata o promicanju i djelatnom organiziranju karitativne djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca, iz kojih je razvidna njegova skrb za sve potrebite i ugrožene u različitim razdobljima, bez obzira na nacionalnu, vjersku, dobnu, svjetonazorsku ili političku različitost.
Agrarna reforma dovodi u pitanje školovanje svećeničkoga pomlatka

Pismo predsjedniku Vlade Federalne Hrvatske dr. Vladimiru Bakariću o nužnosti poštivanja crkvenoga vlasništva u donošenju zakona o agrarnoj reformi, 10. srpnja 1945.: »U vezi s govorima odgovornih državnika, kao što i pisanjem dnevne štampe, mi stojimo neposredno pred radikalnom provedbom agrarne reforme. Na temelju usmene izjave Predsjednika savezne Vlade i maršala Jugoslavije g. Josipa Broza Tita, dane predstavnicima zagrebačkoga klera na dan 2. juna o.g. i meni osobno, da sva pitanja, koja se tiču odnosa Crkve i države, sporazumno rješavamo, čast mi je obratiti se na visoki Naslov ovom predstavkom« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 180.).

Katolička Crkva za agrarnu reformu ali…

»1/… Kad je u staroj Jugoslaviji započela provedba agrarne reforme, katolički su biskupi dali u tome pitanju jasnu izjavu sa svoje konferencije, održane u Zagrebu od 27. do 29. XI. 1919., u kojoj kažu: ‘Katolički episkopat uviđa kako je opravdano da neimašni dio seljačkoga staleža dođe do primjerenog posjeda zemljišta i da je u tu svrhu potrebna agrarna reforma veleposjeda, zato je sa svoje strane spreman ishoditi privolu Svete Stolice, da uz pravičnu odštetu, od crkvenih velikih posjeda u tu svrhu nužno zemljište odstupi.’

Poznato je kako je provedena agrarna reforma u staroj Jugoslaviji. Opravdane su njezine kritike, jer je sa šumama palo pod udar agrarne reforme jedan i pol milijuna hektara, a seljacima je podijeljeno tek oko jedne trećine toga zemljišta. Seljak je morao zemlju uglavnom platiti, a s druge strane zahvaćen agrarnom krizom, nije mogao kupiti zemljište onaj, kome je najviše trebalo… Zemlja se ta naime nije dijelila po stvarnim potrebama seljaka, nego najčešće prema stranačkoj pripadnosti. Dobar dio tih seljaka kasnije je tu istu zemlju drugima prodavao…

2/… S time u vezi čast mi je upozoriti da konačno rješenje pitanja agrarne reforme na crkvenim posjedima spada jedino na Svetu Stolicu. Za pravilno uređenje odnosa naše države prema Svetoj Stolici od važnosti je da se u tom pitanju postupa sporazumno s predstavnicima Crkve i prije no što se donesu zakonske odredbe o agrarnoj reformi…

Za uzdržavanje sjemeništa

3/. Nadalje valja imati pred očima svrhu crkvenih posjeda, koji danas postoje samo kao reliquia reliquiarum (ostatci ostataka, op. a.) nekadanjih veleposjeda. U biti, naime, nekadanji veleposjedi već su prvom agrarnom reformom tako razdijeljeni da je ovo što je preostalo još samo ostatak ostataka. Ti su posjedi Crkvi stavljeni za uzdržavanje njezinih službenika, njezinih brojnih kulturno-vjernih institucija, kao što su sjemeništa, bogoslovija, sirotišta, bolnice, pa za uzdržavanje crkvenih zgrada, koja dužnost potječe iz patronata.

»Istina je i to da je stanoviti broj mojih svećenika izveden pred vojne sudove i da su po njima osuđeni na smrt. To su prof. Kerubin Šegvić, prof. Stjepan Kramar, koji su osuđeni na smrt po vojnom sudu Komande grada Zagreba na 29. VI. Zajedno s njima osudio je taj sud na smrt strijeljanjem časne sestre Blandu Stipetić i Faniku Šplajt, a č.s. Beatu Nemec na 3 god. prisilnog rada.«

Ne smije se zaboraviti da se npr. u sjemeništima školuje preko 80% siromašne seljačke djece, koja inače ne bi došla do školovanja i visoke izobrazbe. Napose su zemljišni posjedi sjemeništa toliko oslabili prvom agrarnom reformom, da su oni danas nedostatni za uzdržavanje sjemeništa. Ako bi se na crkvenim imanjima provela onako radikalna reforma, da se njoj ostavi samo onaj crkveni posjed, koji pojedini crkveni službenik može sam sa svojom obitelji obraditi, jasno je da bi to značilo praktično onemogućiti školovanje i odgoj svećeničkog podmlatka i time dosljedno Crkvi stvarno onemogućiti zadobljeno vrijeme za svaki rad. Jasno je da to ne bi bilo u skladu s deklaracijom savezne Vlade o slobodi vjeroispovijesti i poštivanju prava privatnog vlasništva. (…)

Konačno, ako bi se prije definitivnog uređenja sa Svetom Stolicom provela onako radikalna reforma crkvenih posjeda, kako je iznesena po g. Predsjedniku Zakonodavnog odbora AVNOJ-a, a nakon toga bi se, eventualno, pristupilo provedbi rastave Crkve od države, zar ne bi to značilo otvorenu neprijateljsku gestu prema milijunima katoličkih vjernika od naše države? To bi značilo Crkvu lišiti sredstava njezinih izdržavanja, osiromašiti je i onda prebaciti na teret vjernika. Očito je da bi to bilo istovjetno s otvorenim progonom Crkve, koji bi istovremeno i te kako teško oštetio i državnu zajednicu, te prodrmao njezinim temeljima. Upravo za to se pouzdano nadam da će misli, iznesene u ovoj predstavci, naići na uvažavanje, a pitanje agrarne reforme preostalih ostataka crkvenih posjeda biti rješavano u sporazumu i prema potrebama Crkve i države« (str. 181.-183.).

»Maršal je svečano izjavio!«

Pismo dr. Vladimiru Bakariću, ministru predsjedniku u Vladi Federalne Hrvatske, o nepravdama kojima se progoni Katolička Crkva i ponižava hrvatski narod, 21. srpnja 1945.: »U više sam navrata imao priliku, da se pismeno na Vas obratim u pitanjima, koja su važna za uređenje pravilnog odnosa između Crkve i Države. Ma da nisam na te predstavke primio odgovora, smatram najhitnijim, da se u tom pogledu ponovno na Vas obratim. Ponajprije pitanje smrtnih osuda mojih svećenika, koji svaki čas očekuju justifikaciju. U vezi s time smatram isto tko potrebnim, da pred Vas, kao odgovornog faktora državne vlasti u Hrvatskoj, iznesem niz veoma teških činjenica, koje smetaju smirenju prilika i onome zadovoljstvu, koje je naš narod očekivao od svršetka ratnih događaja. Smatram svojom dužnošću da Vam ih otvoreno iznesem, kako bi se na vrijeme njima doskočilo i uklonilo uzroke nezadovoljstva, na koje nailazim svakodnevno u saobraćaju s bezbrojnim vjernicima, što upravo opsjedaju moj dvor s molbama za pomoć. Kad to činim, očekujem da ću naići na iskreno i potpuno razumijevanje s Vaše strane, jer je sve što iznosim istodobno i na opću korist narodne i državne zajednice.

  1. Prigodom posjeta zagrebačkoga višeg klera kod maršala i predsjednika savezne Vlade na 2. VI. o.g. g. maršal je na pritužbe da pojedini organi vlasti samovoljno ureduju, da hapse svećenike, svečano pred spomenutom gospodom i Vama izjavio, da će svi svećenici, koji se nalaze po logorima i zatvorima, biti u kratko vrijeme ispitani, pa će oni, koji nisu okrvarili ruke, nego su samo što govorili ili pisali, kratkim putem biti amnestirani i pušteni kućama. Ta je izjava dana u jednom svečanom času, te je imala biti temelj dobrim odnosima između državnih i crkvenih vlasti.
Izveden pred vojne sudove

Istina je da je stanoviti broj bogoslova i svećenika, u toku skoro dva mjeseca, pušten iz logora i zatvora. Zagrebački su bogoslovi odmah upućeni na vojnu službu. Ali je istina i to da je stanoviti broj mojih svećenika izveden pred vojne sudove i da su po njima osuđeni na smrt. To su prof. Kerubin Šegvić, prof. Stjepan Kramar, koji su osuđeni na smrt po vojnom sudu Komande grada Zagreba na 29. VI. Zajedno s njima osudio je taj sud na smrt strijeljanjem časne sestre Blandu Stipetić i Faniku Šplajt, a č.s. Beatu Nemec na 3 god. prisilnog rada. Karlovački vojni sud osudio je na smrt strijeljanjem dr. Matiju Kranjčića, župnika ozaljskog, o. Rikarda Ribića, franjevačkog gvardijana i o. dr. Beata Bukinca, profesora karlovačke gimnazije. Doznajem, a da još nije sasvim sigurno provjereno, da je križevački vojni sud osudio na smrt Stjepana Pavunića, župnika koprivničkoga, Mihaela Kanotija, župnika varaždinskoga i Josipa Kalajdžića, župnika biškupečkoga, te Petra Kovačića, župnika zagrebačkoga. Ova četvorica čekaju na potvrdu osude po vojnom sudu Komande II. armije u Zagrebu. Osim ovih osuđen je na smrt dr. I. Guberina, svećenik šibenske biskupije« (str. 184.-184.).

Nastavlja se

IZVORGlas Koncila br. 14/2017.
Prethodni članakZAŠTO JE HRVATSKA DRŽAVA DUŽNIKA? Sustavno se proizvode dugovanja
Sljedeći članakOD POPULUSA DO (ANTI)POPULIZMA Ili kako su u predizborno vrijeme svi »gladni popularnosti«