IZJAVA BUDUĆEMU DOBITNIKU PULITZEROVE NAGRADE Tito: »Stepincu nije loše gdje se nalazi!«

Novinar »New York Timesa« Cyrus Leo Sulzberger
Nizanka donosi tekstove o Katoličkoj Crkvi objavljene u tjedniku Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske »Naprijed« od 1949. do 1954. Iz njih je vidljivo da jugoslavenski/hrvatski komunisti, unatoč silnim međunarodnim i unutarnjim političkim i gospodarskim problemima s kojima su u to doba bili suočeni, nisu odustali od općenito negativnoga odnosa prema katolištvu.

»Naprijed« je, očekivano, redovito objavljivao svaki javni nastup i govore čovjeka bez kojega se ništa nije moglo ni smjelo dogoditi na bilo kojem društvenom području – predsjednika onodobne Federativne Narodne Republike Jugoslavije (ime u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju promijenila je 1963.) maršala Josipa Broza Tita. Tako je komunistički tjednik od 10. studenoga 1950. izvijestio sve članove KPH-a, koji su u to doba sebe nazivali »avangardom radnih ljudi i građana«, i o njegovu intervjuu danom 5. studenoga iste godine Cyrusu Leu Sulzbergeru II., novinaru uglednoga američkoga glasila »New York Times«.

»Pravoslavni ne bi odobrili da ga pustimo!«

»Nisam katolik, ali predstavljam list koji se čita u zemlji, koja ima popriličan broj katolika. Oni su zainteresirani za Stepinca. Da li bih ga mogao posjetiti?« upitao je novinar, a Tito je odgovorio: »Vidjet ću, ali mislim da nema razloga protiv toga, jer mi smo u tom pogledu širokogrudni, nemamo ništa kriti u vezi sa Stepincem, nije mu slabo tamo gdje se nalazi.«

Novinar »New York Timesa« Sulzberger je tijekom intervjua u lepoglavskom zatvoru, 11. studenoga 1950., nadbiskupu Stepincu prenio Titovu ponudu da ode u samostan ili napusti Jugoslaviju. Nepokolebljivi je hrvatski duhovni pastir ponudu, dakako, odbio, a novinar je za intervju s njim sljedeće godine, 1951., dobio prestižnu novinarsku »Pulitzerovu nagradu«.

Slijedilo je drugo Sulzbergerovo pitanje: »Izgleda da su se u zadnje vrijeme poboljšali odnosi između vaše vlade i Crkve. Narod u Americi se mnogo interesira za Stepinca. Kakvi su bili uvjeti za njegovo puštanje?«, na koje Tito odgovara: »Jugoslavija ne voli primati uvjete u vezi jedne osobe koja se ogriješila o toliko zakona i koju čitava zemlja zna kao ratnog zločinca. Ako je u pitanju neki naš postupak da bi se zadovoljili sentimentalni osjećaji katoličkog svijeta, onda mi to ne bismo uradili. Ali, ako bi to bilo u interesu međunarodnih odnosa i ako bi to dopustila naša unutarnja situacija, onda bismo mogli odlučiti da ga pustimo. Stepinac se jako ogriješio o pravoslavni živalj. On je nasilno pokrštavao pravoslavce i oni ne bi odobrili ako bismo ga mi pustili. Razumije se, da ako bi to bilo u interesu naše zemlje, to bi naš narod razumio. Mogućnost postoji i doći će vrijeme kad on više neće biti u zatvoru. Možda će da ode u samostan, ili će se pronaći neko slično rješenje, ali ne bismo dozvolili da on više djeluje kao svećenik ili kao crkveni funkcioner u Jugoslaviji. Ali ovo pitanje nije bilo raspravljano u ovom smislu. Kada mi budemo uvjereni da će narod to razumjeti, poduzet ćemo korake u onom smislu kako sam gore rekao.«

Nije zgorega spomenuti da je Sulzberger malo kasnije, tijekom intervjua u lepoglavskom zatvoru 11. studenoga 1950., nadbiskupu Stepincu prenio Titovu ponudu da ode u samostan ili napusti Jugoslaviju. Nepokolebljivi je hrvatski duhovni pastir ponudu, dakako, odbio, a novinar je za intervju s njim sljedeće godine, 1951., dobio prestižnu novinarsku »Pulitzerovu nagradu«.

»A ovdje se radi o ratnome zločincu…«

Zatočeni nadbiskup Stepinac bio je, razumije se, jedna od prvorazrednih medijskih tema tih godina te je čelnomu čovjeku jugoslavenske partije i države – Titu pitanje u vezi s njim postavio i dopisnik američkoga »United pressa« Edward Corry, što je »Naprijed« objavio u broju od 12. siječnja 1951.: »Da li je Vatikan išta odgovorio na vaš intervju Sulzbergeru?«, na što je on odgovorio: »Ne, odgovora nije bilo. Međutim, u vezi s intervjuem i interpretacijom intervjua, da će Stepinac biti pušten ako ode u inozemstvo, bilo je nezadovoljstva kod pravoslavnog stanovništva, jer smatraju ga zločincem. Takvim ga smatraju i to se ne može ispraviti. Moramo voditi računa o raspoloženju srpskog stanovništva.« »Pa kako onda to riješiti?«, uslijedilo je pitanje, na koje je Tito odgovorio: »Svako slabljenje unutarnjeg jedinstva bilo bi od ogromne štete. Onog trenutka kad to više ne bude predstavljalo problem, možemo prići rješavanju tog pitanja… A ovdje se radi o ratnome zločincu, jer ne treba izgubiti iz vida da su mnogi svećenici bili u ustaškim jedinicama i sudjelovali u krvoprolićima pravoslavnih i on je moralno odgovoran za te zločine. Mi se ne bojimo Stepinca, jer on za nas ne predstavlja nikakvu opasnost, ali moramo o tome voditi računa.«

Sjemeništa – »legla neprijatelja i terorista«

Javno je mnijenje nastavljeno biti obasipano i tih godina o Katoličkoj Crkvi kao protudržavnom terorističkom vrelu, pa je tako 5. lipnja 1951. »Naprijed« objavio članak senzacionalističkoga naslova »Sustav koji stvara neprijatelje i teroriste«.

»Jugoslavija ne voli primati uvjete u vezi jedne osobe koja se ogriješila o toliko zakona i koju čitava zemlja zna kao ratnog zločinca. Ako je u pitanju neki naš postupak da bi se zadovoljili sentimentalni osjećaji katoličkog svijeta, onda mi to ne bismo uradili. Ali, ako bi to bilo u interesu međunarodnih odnosa i ako bi to dopustila naša unutarnja situacija, onda bismo mogli odlučiti da ga pustimo«, rekao je predsjednik FNRJ Josip Broz Tito.

Riječ je o dan ranije započetom suđenju pred Okružnim sudom u Zagrebu »članovima terorističke organizacije u Bogoslovnom sjemeništu« na zagrebačkom Kaptolu. Tobožnji glavni vođa »terorističke organizacije« bogoslov Stjepan Novak i još nekolicina bogoslova bili su osuđeni na teške kazne, a prema komunističkom tjedniku, jedan od članova skupine Selak izjavio je da je odgoj bogoslova bio neprijateljski prema poretku i očekivano doveo do stvaranja neprijateljske grupe: »Na priredbi u sjemeništu pjevale su se ustaške pjesme, čitali ustaški govori, isticale Pavelićeve slike, slavio imendan Pavelića i Stepinca. To je bilo poznato poglavarima i duhovniku sjemeništa dr. Sakaču, koji je znao za tajne pitomaca.«

Budući da su spomenute tvrdnje bile već na prvi pogled »prozirne«, a uskoro će se vidjeti i pomno pripremljene s namjerom da se zatvore sva onodobna sjemeništa zbog otkrivenih »neprijateljskih i terorističkih skupina« (u namještenim sudskim procesima g. 1955. zatvorena su ona u Rijeci i Splitu, a 1960. suđeno je skupini đakovačkih profesora i studenata, no do zatvaranja ipak nije došlo), u broju od 13. srpnja 1951. objavljen je »stručni« referat visokoga partijskoga dužnosnika Mike Špiljka, koji se osvrnuo na suđenje zagrebačkim bogoslovima, upozorivši da »neprijateljski elementi dižu glave«.

Crkvena pjesma slična ustaškoj!?

U tom je duhu objavljen i članak: »Dio klera na svom starom poslu« u br. od 9. rujna 1951., u kojem se tvrdi: »Gdje naši ljudi i naše organizacije ne pokrenu fiskulturni i kulturno-prosvjetni rad, to čine popovi. U selu Prvić, kotar Šibenik, župnik organizira igru ping-ponga u svojim prostorima. Župnik u Velikoj Pisanici otvorio je kuglanu, a organizira i igru odbojke i bilijara. U selu Ivanjska župnik organizira sviranje harmonike, a u selu Reševo (Ruševo, op. a.) organiziran je ženski pjevački zbor, koji vode četiri opatice. Članovi pjevačkog zbora pjevaju između ostalog: ‘Čujte puci širom svijeta.’« To je, smatra autor teksta, kao da pjevaju: »Puška puče, a top riče« ili: »Za Krista protiv komunista.« U nastavku se teksta navode i druge vrste »protudržavne djelatnosti«: ponegdje se šire lažne vijesti, skidaju se Titove slike, a stavljaju raspela, a u selu Veliki Bukovac, kotar Ludbreg, »neki popovi i opatice raspačavaju klerikalni tisak iz 1942. i 1943. sa slikom Pavelića«. »Neki župnici uvjeravaju roditelje da djecu ne šalju u školu, jer ih ‘škola kvari’ i udaljuje od crkve, neki tendenciozno objašnjavaju suđenje bogoslovima na Kaptolu. Župnik iz Dugog Sela prenosi vijest da su vlasti nadbiskupu Stepincu nudile slobodu, ali da je to on odbio dok ne dođe ‘prava sloboda’. U kotaru Lošinj svećenici govore da bi bilo vrijeme da se Lošinj vrati pod Italiju. Prijeti se onim svećenicima koji obrede vrše na hrvatskom jeziku. U borbi protiv tih neprijateljski raspoloženih popova ipak se ne preporučuju stare metode, nego se sugerira da se njihova djelatnost suzbija na političkom planu borbe, okupljaju mase u sportu itd.«

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 4/2018.
Prethodni članakUZ SVJETSKU MOLITVENU OSMINU ZA JEDINSTVO KRŠĆANA Kršćansko jedinstvo mora imati bolju budućnost
Sljedeći članak»GOVOR MRŽNJE« I(LI) »UMJETNIČKA SLOBODA« Tko će odvagivati?