BRITANSKI AGENT IZ STEPINČEVA DOBA »Zagrebački svećenici nosili su na ulicama žutu zvijezdu«

Karitativna djelatnost bl. Alojzija Stepinca (62)

U brojnim izvještajima različitih obavještajnih služba o djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca može se nazrijeti ne samo njegov ugled i važnost, kojima su onodobni međunarodni čimbenici posvećivali veliku pozornost, nego i njegova konkretna djela u korist ugroženih. U tom je duhu pisano i izvješće engleskoga obavještajnoga časnika, kapetana Evelina Waugha, člana Vojne misije br. 37, pod oznakom »strogo povjerljivo«: »Crkva i država u oslobođenoj Hrvatskoj«, koje je ministar vanjskih poslova Velike Britanije Antony Eden iz Londona 5. travnja 1945. dostavio svom veleposlaniku u Beogradu Ralphu Stevensonu na mišljenje.

»Umoljava se Naslov da bi blago sudio«

Dio toga izvješća donosi:

»Tako je u lipnju 1941. nadbiskup Stepinac predvodio izaslanstvo koje se uputilo Paveliću kako bi prosvjedovalo protiv progona Židova; mnogi zagrebački svećenici nosili su na ulicama žutu zvijezdu kako bi javno ismijali Pavelićev pokušaj obilježavanje Židova na nacistički način. Biskupska konferencija uputila je 1942. Paveliću prosvjed u kojem je, u sedam poglavlja, navela bezakonja koja su počinili ustaše, a koje je svećenstvo u župama, po nalogu, prikupljalo, inzistirajući na građanskim pravima pravoslavnih Srba i osuđujući kao svetogrđe nametnute vjerske prijelaze koje su ustaše pokušavale nametnuti u nekim dijelovima zemlje.

Nedavno je nadbiskup Stepinac, i nadalje u njemačkim rukama, osudio okrutna djela počinjena na obje strane. (Beogradske novine ‘Borba’ okarakterizirali su tu osudu kao ‘licemjernom’, uz napomenu kako insinuacija da su partizani bili kadri učiniti okrutno djelo ‘ne će nikada biti zaboravljena’.) Nadbiskup je udaljio i profesora Žunića (pogrješka u prezimenu jer je ispravno – Žuvić, dr. Nikola, profesor na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, kojega je nadbiskup udaljio jer je prijavio neke crkvene dužnosnike vlastima NDH-a za protuustaški rad, op. a.) sa Sveučilišta zbog njegove kritike protuustaških aktivnosti svećenika« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 116.-117.).

Vješt vođa crkvenog zbora

Zamolba za oslobađanje iz zatvora Antuna Petrovića, uhićenoga zbog suradnje s partizanima, 5. travnja 1945.:

»Pred ratnim sudom u Osijeku nalazi se redarstveni nadzornik Antun Petrović, koji je po drugi put uhapšen 2. ožujka 1945. u Zagrebu i odveden u Osijek na preslušavanje i suđenje. On je navodno optužen, da je bio u vezi sa partizanima, a optužba se temelji na tome, što se nije s ostalim činovnicima povukao iz Osijeka kad je prijetila pogibelj od navala ruske vojske.

»Biskupska konferencija uputila je 1942. Paveliću prosvjed u kojemu je, u sedam poglavlja, navela bezakonja koja su počinili ustaše, a koje je svećenstvo u župama, po nalogu, prikupljalo, inzistirajući na građanskim pravima pravoslavnih Srba i osuđujući kao svetogrđe nametnute vjerske prijelaze koje su ustaše pokušavale nametnuti u nekim dijelovima zemlje.«

Ovaj nadb. duhovni stol na temelju dobivanih informacija o njemu uvjerenja je, da g. A. Petrović nije komunista ni simpatizer komunista, jer je uvjeren i praktični katolik, koji je mnogo sudjelovao u raznim katol. društvima i u crkv. poslovima. To potvrđuje i privita svjedodžba fr. Smiljana Zvonara, hercegovačkog franjevca, koji ga dobro i dosta dugo već poznaje. Iz iste svjedodžbe vidi se da je isti praktični katolik i dobar Hrvat, a kao takav nemoguće je, da bi bio komunista ili njihov simpatizer. Radi toga, umoljava se Naslov, da bi blago sudio i ako mu nije nikakva aktivna krivnja dokazana, da ga se odriješi od optužbe« (str. 117.).

Iz popratnoga dopisa spomenutoga fr. Smiljana Zvonara mogu se doznati konkretniji podatci o uhićeniku:

»Mnogo je puta plaćao sv. mise i želio da osobno sudjeluje svojim pjevanjem ‘Requiema’, u čemu je bio jako vješt kao vođa crkvenog zbora u Škvaljarima (pogrješka jer je ispravan naziv – Škaljari, op. a.)(Boka kotorska) – svom rodnom mjestu« (str. 118.).

Da se ispravi nepravda i protuzakonitost

Opetovano zauzimanje kod dr. Mate Frkovića, ministra unutarnjih poslova NDH-a, za oslobađanje od krivnje privrednika Ivana Pandžića, 9. travnja 1945.:

»Žalosno je da se s ovom stvari moram toliko zanimati, da bi se spasila čast hrvatske državne uprave uspostavom zakonom odgovarajućeg stanja u slučaju jednog hrvatskog prominentnog građanina i privrednika, kao što je g. Ivan Pandžić, i time zaštitili njegovi moralni i materijalni probitci.

Dostatno sam Vam, gospodine ministre, izložio svoje stanovište u ovom slučaju i zakonom u ruci, donesenim po hrvatskom državnom vrhovniku, dokazao svu protuzakonitost postupka i kaznene odluke Gospodarskog redarstva, odnosno državnog povjerenika za zaštitu opskrbe i prehrane u slučaju g. Pandžića…

Međutim, što se događa! Kako sam pouzdano obaviješten, savjetodavni organ Ministarstva unutarnjih poslova, povodom molbe g. Pandžića, da se u njegovom slučaju donesena kaznena odluka ukine kao protuzakonita ili da se odredi obnova postupka, donio je mišljenje, da se spomenuta Zakonska odredba od 7. ožujka 1945. ne može primijeniti na slučaj g. Pandžića, kao ni na sve ostale, koji su riješeni prije stupanja na snagu te zakonske odredbe…

Kad i ne bi bilo zakonske mogućnosti, koja međutim postoji, da se takova protuzakonitost reparira, javni moral, čast državne uprave, pravda i državni javni probitci, koji su usko povezani sa povjerenjem u državnu upravu, traže da se na bilo koji način reparira tragični slučaj g. Ivana Pandžića… Meni ova stvar posebno leži na srcu, mogu kazati, jednako toliko radi samog g. Pandžića, koliko radi moje vjere u dobru volju mjerodavnih državnih čimbenika, da se ispravi očita nepravda i protuzakonitost, kao što je počinjena u njegovom slučaju« (str. 118.-120.).

Nisu bježali jer nisu bili krivi

Da je nadbiskupa Stepinca pogodila vijest o ubojstvu nedužnih hercegovačkih franjevaca u Širokom Brijegu 6. i 7. veljače 1945. svjedoči i zapisnik oblikovan po njegovoj odluci u Zagrebu početkom 1946. o utvrđivanju činjenica prije i nakon partizanskoga zločina:

»BK 148/BK 1945.

Afera Široki Brijeg u veljači 1945.

Provincijalat hercegovačkih Franjevaca u Mostaru br. 109/1945

Zapisnik o ispitu svjedoka s. Mr. Emerane Kozina

Sestra je bila prisegla da će govoriti istinu.

Potpisani su sama sestra, koja je bila saslušana, zatim fra Bonifacije Ruščić i fra Rufin Šilić.

Bila je ispitana sr. Velimira Primorac
Zapisnik sastavljen kod Nadb. Duh. Stola po nalogu preuzv. nadbiskup. Step. dne 8. I. 1946. u Zagrebu
Obadvije sestre su posvjedočile, da nijednog od franjevaca nisu nikada vidjele u vojničkom odijelu, ili civilu. – Franjevci nisu ni sa ustašama, niti sa Nijemcima imali ikakovih posebnih veza. – Niti iz crkve niti iz samostana nije nitko pucao. Nitko od franjevaca nije pucao na partizane. – Nisu bježali, jer su govorili, da nisu ništa skrivili. – Borbe su za ŠB (Široki Brijeg, op. a .) počele 6. II. 1945., a sam ŠB je pao u ruke partizana 7. II. 1945. prije podne. – Svi su bili zatvoreni u zbornicu, gdje ih je čuvao jedan vojnik. Došli nakon dva s. po sestre, da idu u sveć. sobama pripravljati krevete za časnike. Grdili su ih partizani, da su koljači i da su se borili protiv partizana. Kad bi koja partizanka zavirila u sobu, povikala bi – razbojnici.
Oba zapisnika se slažu. Ovaj potonji je potpisan od sestre, koja je bila preslušana i od dr. Cvetana« (str. 121.).
Zapisnik, očito, nije dovršen ili nedostaje još koja stranica, ali i iz očuvanoga teksta mogu se nazrijeti ključne okolnosti o partizanskom pokolju.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 3/2017.
Prethodni članakGAVELLINA POZORNICA ZA HRVATSKE BRANITELJE Scenom će provoditi terapiju
Sljedeći članakČAS JE DRUGAČIJEGA POSTUPANJA Svako razvodnjavanje hrvatskoga identiteta rušenje je temelja Republike Hrvatske i veleizdaja