Koliko hagiografi u izvještaje o rođenju svetaca vole uplitati sudbonosne znakove, a u opise njihovih smrti odsudne riječi, toliko se i susprežu njihovu patnju rasvijetliti podrobnošću kojom razjašnjavaju njihova djela. Razloga bi moglo biti mnogo: ponos na patnika i zazor od bolesti, manjak vlastitoga trpljenja ili višak inspirativnoga zanosa. No možda je i glavni razlog nesporazum koji palijativna skrb nastoji ispraviti već stoljećima: patnja nije tek trpno potonuće nečijega života, nego može postati i njegovim djelatnim vrhuncem. Tek su rijetki to otajstvo naslutili u predsmrtnim patnjama sv. Terezije iz Kalkute uzrokovanim višestrukim srčanim i plućnim oboljenjima – možda tek misionarke ljubavi koje su baš u njezinoj nemoći prepoznale razlog da je 1991. nanovo odaberu za poglavaricu. A jedna od njih takvo je otajstvo razaznala i u smrti 13. Terezijine sljedbenice – Hrvatice Jozefine Orzes.
Dobročiniteljica nepromijenjena posla
Sestra Franciska Ksaverija – kako se Jozefina potpisivala u pismima obitelji od ulaska u družbu 1951. – do kasnih je osamdesetih godina života radila više od 12 sati dnevno u »godownu« (humanitarnom skladištu) u matičnoj kući misionarki u Kalkuti. No kolera, upala pluća i malarija od kojih je pobolijevala ususret osvitu novoga tisućljeća dokraja su iscrpile njezino tijelo. »Sada sam već poprilično stara – 88 godina i sedam mjeseci – ali još se ne osjećam tako staro, radim sve kao i druge sestre, samo mi ruho peru novakinje. (…) Kada mi srce ne radi pravilno, onda me stave u bolnicu na 2-3 dana, a kada opet pravilno radi, radim u godownu cio dan. (…) Još uvijek imam isti posao: hranim gladnoga Isusa, oblačim ga, posjećujem ga i poučavam ga svake minute u ovom godownu«, svjedoči u pismima nećakinji Josipi i njezinoj djeci pisanima od 1995. do 2000.
Moliteljica posljednjih trenutaka
No tropske bolesti oslabile su i snage njezina uma, o čemu svjedoči sažetost posljednjih pisama, ali i činjenica da ih je uglavnom pisala na engleskom. Ipak, redovnica je i u takvu stanju pronašla novu priliku za apostolat. »Za bolest uzimam lijekove, ali se ne odmaram. Imam samo još malo živjeti pa hoću upotrijebiti svaku minutu rado za spasenje duša. (…) Uvijek sam veoma zahvalna za sve vijesti od kuće jer mi pomažu da se molim malo više za vaše duhovne i vremenite potrebe. (…) Molim te piši mi da se kako još više mogu moliti za svakoga pojedinoga.« Poruka još jedne hrvatske misionarke ljubavi privinuta uz Jozefinina pisma dočarava stanje u kojem se rascvala ta molitvena služba. »Sestra Franciska Ksaverija je dobro, samo se ne može sjetiti mnogo toga, ona vam je napisala malo. Ne znam koliko je puta pročitala vaše pismo i pismo od svoje sestre.«
Redovnica koja je govorila o nebu
No najljepši opis Jozefinine priprave za budući svijet podastrla je netom nakon njezine smrti još jedna Hrvatica u Kalkuti – s. Agneza.
»Već sam vam bila rekla da je (…) pala 29. siječnja ove godine po povratku s jutarnje mise i slomila nogu. Sve smo bile toliko dirnute jer nije ni zaplakala niti se ijednom riječju potužila o bolu, nego je sa smiješkom, velikim osmijehom rekla nakon što smo ju položile na krevet: ‘Božji putovi nisu naši putovi. Uzmi što god ti da.’ (…) Jednom sam bila tako dirnuta jer je samo pričala o Nebu. (…) Lice joj se bilo sve ozarilo i kroz veliki mi je osmijeh govorila: ‘Možete si zamisliti? Kad dođemo u Nebo i vidimo sve… Onda ćemo samo reći: I vi ste ovdje?! (…) Pa kad ste došli?! Koje će to biti radosti!’ Vratila se kući 28. veljače. Jedva je to čekala. Mi smo ju srdačno dočekale, a ona nam je samo rekla: ‘Idem kući.’«
Patnica koja je mahala Isusu
Sestra Agneza bila je uz s. Francisku Ksaveriju i na njezinu polasku istinskomu domu. »Sjetile smo se da je prije govorila da želi svršiti svoje čistilište ovdje na zemlji. A ovo što smo gledale dan za danom bilo je stvarno strašno. Zadnjega dana – na njezin 93. rođendan – nije više bilo ni jednoga komadića tijela koji nije bio trpio. A opet – nijednoga prigovora, plača, ništa. (…) Cijela se zajednica okupila na klanjanju oko nje. (…) Na kraju klanjanja, s. Nirmala prinijela je Presveto do čela s. Franciske Ksaverije i dala joj da poljubi Isusa. Dok se s. Nirmala udaljavala s Presvetim, s. Franciska Ksaverija podigla je i ruku i mahala Isusu! Cijeli taj sat je tako teško disala i mislile smo da će umrijeti svaki čas, a opet – smogla je snage mahati Isusu!«
Sestra koja pomaže odozgor
»Zadnju noć smo opet bile oko nje. (…) Nešto prije tri u noći pozvala me jedna sestra i rekla da brzo dođem. S. Franciska Ksaverija vidljivo je kopnila. (…) U 3:12 prestala je disati gotovo nečujno, imajući tako smiren izgled lica. (…) U 5 ujutro kada smo počele svoju jutarnju molitvu, tijelo joj je već bilo postavljeno u kapelu i molile smo oko nje. (…) Puno sestara i ljudi dolazilo je i molilo. Došla je i grupa gubavaca iz Shantinagara gdje je bila dugi niz godina poglavaricom i brinula se za njih. Bilo je tako dirljivo vidjeti ih i čuti ih kako mole i pjevaju pjesme koje su skladali njoj u čast i zahvalu. (…) Zašto sam vam tako puno pisala o njoj? Ne znam. (…) Kroz cijeli tjedan nisam baš puno radila svoj uredski posao i puno mi se toga nagomilalo. Sad sam joj rekla da mi mora pomoći brzo završiti s poslom. I vjerujem da hoće!«
