Moderno doba vrvi mnoštvom izazova, posebno onih koji su podložni suvremenoj tehnici, tehnologiji, medijima, raznim ovisnostima, a da to često pojedinci i ne primjećuju. No i dalje prednjače ovisnosti o alkoholu, različitim drogama, kockama. U pojedinim razdobljima pojedinci se pokušavaju odreći svojih manjih ili većih ovisnosti, pogotovo u vremenu došašća ili korizme. No što ako s tim nastave? O problemima ovisnosti i načinu njihova nadilaženja govori stručnjak svjetskoga glasa prof. dr. Zoran Zoričić, koji je predsjednik Svjetskoga udruženja klubova liječenih alkoholičara. Uz brojne znanstvene i stručne radove, kao stručnjak, vjernik, održao je diljem svijeta niz predavanja. U suradnji s Crkvom nastoji oživjeti duhovnu dimenziju ljudske osobnosti u borbi protiv ljudske slabosti.
PROF. DR. ZORAN ZORIČIĆ: Zahvaljujem na iskazanu komplimentu, ali mi iskustvo i mudrost nalažu da ga odbijem ne samo iz gole uljudnosti, a građanski odgoj jest važan, nego i iz jednostavne činjenice da sa životnom zrelošću i stručnim iskustvom shvaćam koliko je veliko područje moga osobnoga i cjelokupnoga stručnoga nedovoljnoga znanja. Svjedoci smo propitivanja stajališta, znanja i autoriteta u okviru postmodernističke misli i razdoblja, kao i promjena što su se, ili se zapravo nisu, dogodile u psihijatriji u zadnjih dvadesetak godina. Ljudska psiha i misao, kao i ljudsko biće, multifaktorno su uvjetovani, čovjek je produkt kako biološkoga, genetski uvjetovanoga, tako i epigenetskih promjena, zatim psihologije razvojnoga doba formiranja ličnosti, socijalnih odnosa u društvu, kao i duhovnosti, unutar čega i religioznosti. Međuigra svih navedenih faktora utječe na razvoj pojedinca, pri čemu međusobna komunikacija ima odlučujući utjecaj na subjektivni osjećaj kvalitete obiteljskoga života, a pravednost i osjećaj mogućnosti napredovanja na zadovoljstvo društvenim odnosima.
PROF. DR. ZORIČIĆ: Čovjek je društveno biće, a grupa ili zajednica, bilo u obliku obitelji, susjedstva ili šire sredine, formira ga, prilagođava, i taj je proces kod zdravoga pojedinca stalan, traje sve do kraja života. Upravo je u prilagodbi i stalnom dozrijevanju i mijenjanju ljepota življenja i snaga pojedinca i društva. Bit socijalne psihijatrije u užem je smislu riječi da na pojedinca terapijski djeluje upravo kroz grupu, kroz zajednicu. Socijalna se psihijatrija pri tome koristi metodama terapijske zajednice, parcijalne hospitalizacije, zaštitne radionice, stanovanja u zajednici. Više od dvadeset godina svjedočim svakodnevno golemomu terapijskomu potencijalu koji čovjek ima u odnosu na drugoga čovjeka, bilo kroz grupe vođene stručnjakom, bilo kroz grupe samopomoći. U vremenima sve većega otuđenja pojedinac je sve manje navikao na grupu, ne koristi se njezinim zaštitnim potencijalima, i često vodi samotnjački život sa surogatima društvenoga i simbolima materijalnoga uspjeha. Na žalost, unatoč relativnoj funkcionalnosti, uspjeh se nema s kime podijeliti i plaća se cijena bilo kroz poremećaje osobnosti, bilo kroz prazninu sebičnosti, bilo kroz uživanje u jeftinim i lako dostupnim aktivnostima ili psihoaktivnim sredstvima.
PROF. DR. ZORIČIĆ: Unazad nekoliko godina edukator sam i savjetnik u radu klubova liječenih alkoholičara u Moskvi i nekim drugim gradovima Rusije. Naime, kao predsjednik Svjetskoga udruženja klubova liječenih alkoholičara prihvatio sam poziv kolege Alekseja Baburina, predsjednika ruskih klubova, koji je i psihijatar i ruski pravoslavni pop. On se prije tridesetak godina, boraveći u Rimu i Italiji na svećeničkoj razmjeni i suradnji, upoznao s doktrinom rada Hudolinovih klubova te me molio za pomoć u ustrojavanju sustava u Moskvi. Riječ je o vjernicima koji u obiteljima imaju problem alkoholizma te polaze klubove koje vode stručni djelatnici, po uzoru na zagrebačku alkohološku školu. Tako sada u Moskvi djeluje tridesetak klubova, a isto toliko ih imamo i izvan Moskve. Ruski klubovi, koje često vode svećenici, ili pak članovi obitelji koje su se susrele s problemom pijenja, surađuju sa strukom, koja podržava njihov rad. Uz prijatelje iz Rusije pomažemo i mnogim drugim zemljama, posebno iz okruženja, da u teškim vremenima održe kvalitetan rad na području alkohologije. Primjer međunarodne suradnje klubova jest i tradicionalni kongres duhovnosti koji se više od dvadeset i pet godina odvija u Asizu, gdje se pokraj kripte svetoga Franje, u najboljem duhu ekumenizma, sastaju klubovi koji pripadaju različitim konfesijama. Duhovnost, vjera u Boga i pridržavanje dvanaest tradicija u temeljima je aktivnosti i »AA grupa«, anonimnih alkoholičara, koje su kao najveće svjetsko udruženje samopomoći bili uzor za naše klubove liječenih alkoholičara, koji za razliku od njih njeguju obiteljski pristup i imaju stručnoga ili dostručnoga djelatnika.
PROF. DR. ZORIČIĆ: Stanje u Hrvatskoj je stabilno, rekao bih da je broj ukupnih ovisnika u stagnaciji ili blažem padu, ali imamo eksperimentiranja u sve mlađim životnim skupinama, s nizom posljedica na planu ozljeda, slabijega školskoga uspjeha, delinkventnoga ponašanja, neželjenih trudnoća… U pravilu u svijetu najviše pije bijela rasa, i to europske zemlje, ponajviše baltičke i zemlje slavenskoga svijeta. Potrošnja alkohola u zapadnoj i sjevernoj Europi je 4-8 litara čistoga alkohola po stanovniku godišnje, a na istoku Europe 10-15 litara.
PROF. DR. ZORIČIĆ: Ovisnikom o alkoholu postaje se prekomjernim dugotrajnim pijenjem alkohola. Prekomjerno je sve više od tri pića dnevno. Tu ulazi 2 dl razblaženoga vina, 2,5 dl piva, 0,3 dl žestokoga pića. A dugotrajno je kod muškaraca 5-10 godina, kod žena 2-5. Modele pijenja ugrubo dijelimo na kontinentalni i mediteranski. U okviru mediteranskoga modela pije se svakodnevno između pola litre i litre vina, sa sposobnošću kontrole, ali ne i apstinencije. U kontinentalnom modelu, na primjer kod nas u Jastrebarskom, Zelini, Zagorju, postoji mogućnost apstinencije, često se u radne dane ne pije, ali nema kontrole količine alkohola u dane vikenda. Taj kontinentalni model socijalno je vidljiviji. Mediteranci često dođu na liječenje u pedesetim godinama tvrdeći da ih nikad nitko nije vidio pijane. Često govore istinu, ali pola litre do litra vina na dvadeset do trideset godina uzrokuje teška jetrena i druga somatska oštećenja. Prometne nezgode, nasilje i socijalni problemi češći su kod kontinentalnoga modela pijenja.
PROF. DR. ZORIČIĆ: Suvremeni svijet, baš kao i Hrvatska, susreće se s tzv. bihevioralnim ovisnostima, gdje smo robovi ponašanja, a ne kemijske tvari. Primjer su igre na sreću i suvremeni mediji. Kod igara na sreću imamo simbiozu industrije igara na sreću i politike koja porezima na promet popunjava proračun. Na žalost, cijenu plaća nezreo i lakovjeran pojedinac, njegova obitelj i cijelo društvo. Civilizacija kocka već nekoliko milenija, i mi kao struka propagiramo pojam odgovornoga priređivanja igara na sreću, ali i odgovornoga pristupa pojedinca igri. Teško je pojedincu uskratiti zabavu, što kocka u početcima jest. Kockar vidi dvostruku dobit, zabavu i eventualni novčani dobitak. Ipak, jedina konstanta života kockara je manipulacija, laž, kako sebe tako i svih oko sebe. Ovisnost pak o medijima hvata sve generacije, više ili manje, i adiktolozima kao struci izazov je kako pristupiti ovisniku budući da način života i tehnologije nalažu svakodnevnu uporabu »ekrana«. Tu najviše pomaže strukturalizacija vremena provedenoga za ekranom i poticanje pojedinca da slobodnim aktivnostima i hobijima obogati život. Jer ako ne uživa u životu, nego se pati apstinencijom, uživat će u recidivu.
PROF. DR. ZORIČIĆ: Mi psihijatri i adiktolozi pomalo smo ljubomorni jer za razliku od drugih kolega za kojima pacijent trči i traži od njih pomoć, mi »trčimo« za svojim pacijentima uvjeravajući ih da imaju problem i da potraže pomoć. U toj borbi najveću pomoć možemo dobiti od obitelji čovjeka koji je u problemu tako da ona prestane biti nesvjesni sudionik u igri zvanoj »ovisnik u obitelji« saniranjem posljedica te najzad odlučno suoči člana s posljedicama tražeći ultimativno liječenje. U svijetu postmoderne zajednica je u defenzivi, stjerana u kut, povlači se u relikte društvenosti, sve više ustupajući mjesto egoizmu pojedinca, a taj egoizam ispraznošću i simbolima ne može nahraniti dušu.
PROF. DR. ZORIČIĆ: Svrha je umirivanje savjesti i pokazivanje sebi i drugima da se može prestati s uzimanjem tvari na neko vrijeme. U pravilu, tko ima takve potrebe da stane na neko vrijeme, prešao je Rubikon ovisnosti. Svaki se ovisnik samozavarava da će u trenutku kad prepozna da je pred vratima ovisnosti biti u stanju prikočiti. Rubikon nije točka u vremenu, nego proces, i ovisnik ga nikad ne prepoznaje. Tek s razvojem tjelesnih, psiholoških, socijalnih i duhovnih komplikacija, te suočen s njima od drugoga, ovisnik se suočava s vlastitom ovisnošću. I tada bi se on riješio komplikacija ovisnosti, ali ne i nje same.
PROF. DR. ZORIČIĆ: Mislim da i svećenik i psihijatar ispovijedaju, doduše »svaki na svoj način«, jer psihijatar nema sakramentalni vid opraštanja. No olakšanje savjesti i jačanje snage duše pojedinca zajednički je nazivnik. I svećenik treba određena osnovna znanja iz psihologije i psihijatrije kako bi mogao prepoznati gdje lijekovi imaju najveći potencijal djelovanja, a mi psihijatri vrišteći trebamo više vjere u važnost duhovnosti i njezin terapijski potencijal. U iščekivanju dosega desetljeća uma očekivali smo znatno potentnije i sigurnije lijekove za psihu nego što smo ih naposljetku dobili. Upravo razočaranja nedovoljno ostvarenim očekivanjima vraćaju psihijatrijsku struku na interdisciplinarnost, odnosno multikauzalnost. Godinama u radu s ovisnicima svih vrsta tražim pomoć Crkve upućujući na mogućnosti zajedničkoga pristupa obitelji. Ističem da sam u više navrata dobio potporu brojnih poznanika i prijatelja svećenika, pogotovo hercegovačkih franjevaca pošto sam u više navrata držao seminare u Međugorju. Isto tako, talijanski svećenici na čelu s otcem Danilom Salezeom, koji je nesebično cijeli život posvetio radu s ovisnicima u blizini Padove, bili su mi izvor nadahnuća, ali i vrelo znanja, za održavanje kontinuiteta motivacije i stalne dodatne edukacije.
PROF. DR. ZORIČIĆ: Uzimanje psihoaktivnih sredstava najčešće je u početcima potaknuto potrebom za pripadnošću skupini koja i sama razvija rituale, bijegom od nezrela sukoba s autoritetom, gdje je grupno »ne« jače od individualnoga »ne«. U radu s grupama adolescenata, ali i odraslih ovisnika, radimo ne samo na zrelijem »ne«, nego i na svjesnom i zrelom »da«, najprije grupe, a onda i pojedinaca u njoj. Struka pojedincu ili grupi prilazi iz različitih teoretskih i terapijskih pravaca, ponekad koristeći se elementima suportivne psihoterapije, ponekad ego-stanja transakcijske analize, a ponajviše obiteljske sistemske terapije. Ovisničke obitelji u pravilu su disfunkcionalne obitelji, u kojima je zalaganjem drugih članova uspostavljenja kakva-takva homeostaza. I upravo se ona protivi guranju obitelji u poziciju krize, koja nosi potencijal promjene. Ponekad je razrješenje apstinencija i poticanje zdravijih međusobnih odnosa, nov životni stil pojedinca i cijele obitelji, a ponekad je to rastava, koju ipak doživljavamo neuspjehom.
PROF. DR. ZORIČIĆ: Mladenačka bi lutanja do sredine dvadesetih u pravilu trebala biti okončana, ali naš društveni model iz različitih razloga, npr. zbog duga ostanka kod roditeljske kuće i nezaposlenosti, podržava regresiju mladih ljudi, odnosno projekciju odgovornosti na odrasle i učestale sukobe. U radu s mladima često navodim da nezrela osoba iznosi što bi željela, a zreo kaže »da« ili »ne«. Roditeljima nastojimo objasniti da jedino mirni ton i argumenti imaju potencijal promjene u razgovoru s adolescentom. U trenutku kad podigne glas roditelj je »izgubio« bitku, odnosno prenio je utakmicu na teren nezrela adolescenta. Terapijski je jako koristan bonus povjerenja koji mladi adolescent s problemom ovisnosti projicira na lik terapeuta kao sublimaciju (zamjenu) za lik otca. Najčešće terapeut vodi adolescenta onako kako bi ga i zreli otac vodio, ali mu to adolescent zbog narušenih odnosa i otpora ne dopušta. Jako je bitno naglasiti da u probleme ponašanja i ovisnosti nitko nije došao preko noći niti se preko noći može iz njih izvući. Potreban je višemjesečni, često i višegodišnji rad s cijelom obitelju kako bi se uspostavili zdraviji odnosi te stabilizirala uspostavljena apstinencija od sredstava. Upravo tu znatan dio obitelji posrće, želeći na brzinu rješavati probleme, odnosno tražeći promjenu a da se oni sami ne mijenjaju. Pri tome je ovisnik samo nositelj »obiteljskoga« simptoma, najtanja karika u narušenu i disfunkcionalnu sustavu. Život, godine struke i teorija naučili su me da je svaki čovjek, pa i onaj psihološki čvrst, sa zdravim stajalištima, racionalan i smiren, podložan stresu kroz cijeli život. A o visini stresa ovisi koliko će ga život zaljuljati. Rijetki su oni koji su u potpunosti otporni na egzistencijalne prijetnje, gubitak radne sigurnosti, prirodne katastrofe (o čemu svjedoči PTSP naših sugrađana nakon potresa), a o nenadanu gubitku voljenih osoba da i ne govorimo. Često rabim u terapijskom radu metaforu borbe s bikovima u koridi. Naime, ljudi su skloni sklanjati se u neurotske simptome, kao što su napadi panike, konverzivni poremećaji i povišena anksioznost, nastojeći poput toreadora bika (život) držati za rogove, ne dajući mu šansu da ih udari. To me podsjeća na onaj smijeh Boga pred čovjekom s čvrstim planovima za budućnost. Zdrava i jedino korisna reakcija jest pustiti bika jer život ne možemo kontrolirati unaprijed. Ako imamo samopouzdanje i povjerenje u ljude oko sebe, ostat ćemo na nogama nakon udarca bika. Što nas život jače udari, jače će nas i zaljuljati, ali ćemo na kraju ipak stajati. Jer, zar vrijedi unaprijed odustati od sreće i zadovoljstva i radi lažne sigurnosti provesti život u grču i strahu? Kršćanima, vjernicima, oslanjanje na Boga i Božju milost tu je od goleme podrške i važnosti.
