S prijateljem sam raspravljao vezano uz jedan nedavni slučaj o tome povlači li fizički napad na (nad)biskupa automatsku ekskomunikaciju iz Katoličke Crkve ili se tu primjenjuju neke druge crkvene sankcije. Možete li nam pomoći?
Čitatelj
Crkveni pravnik dr. fra Viktor Nuić u knjizi »Opće pravo Katoličke Crkve. Priručnik uz novi Zakonik kanonskog prava« piše: »Izopćenje – ekskomunikacija – privremeno je isključenje iz aktivnog crkvenog zajedništva člana Crkve koji se teško ogriješio. To isključenje ima određene pravne učinke koji su zakonom utvrđeni i ne mogu biti odvojeni jedan od drugoga, ali – nastavlja dr. Nuić – izopćeni ostaje pasivnim članom Crkve, jer on nije isključen iz Crkve, nego samo iz aktivnog zajedništva vjernika. Ima pravnih učinaka koji su povezani sa svakim izopćenjem i onim koje nije izrečeno ni proglašeno, tj. koje je nastupilo samim činom. A ima ih koji su povezani samo s izrečenim ili proglašenim izopćenjem.«
Podsjećamo, ekskomunikacija (izopćenje) najteža je kaznena mjera jer je njezina posljedica prema Zakoniku kanonskoga prava (ZKP) isključenje iz crkvenoga zajedništva koje vjernik stječe krštenjem (kan. 96). U dvama se paragrafima kanona 1331 ZKP-a pojašnjava koji su učinci ekskomunikacije, a u pravnom se tumačenju navode dvije vrste ekskomunikacije. Ona »prepuštena izreci« (ferendae sententiae) predviđena je zakonom i obično je primjenjuje mjerodavna vlast, to jest rimski prvosvećenik ili biskup posebnom sudskom presudom ili administrativnim dekretom. Druga je vrsta ekskomunikacija »unaprijed izrečena« (latae saententiae) i u nju se upada samim činom (ipso facto) počinjenja kažnjivoga djela. ZKP navodi da se u ekskomunikaciju »latae sententiae« upada u pet slučajeva: ako je netko obeščastio Presvetu Euharistiju (bacio posvećene čestice, držao ih ili ih uzimao u svetogrdnu svrhu), ako je fizički napao papu ili ga je ubio, ako je sakramentalno odriješio sukrivca u grijehu protiv šeste Božje zapovijedi, ako je podijelio biskupsko posvećenje (a za to nema papinskoga odobrenja), ako je ispovjednik izravno povrijedio sakramentalni pečat (odao ispovjednu tajnu), ako je otpao od vjere (apostazija), ako je upao u krivovjerje (hereza) ili raskol (šizma), kao i zbog počinjenoga pobačaja, o čemu piše još jedan crkveni pravnik dr. fra Velimir Blažević, koji navodi i odredbe kanona 1364. i 1367.
Dr. Blažević navodi »zlodjela protiv crkvenih vlasti i slobode Crkve« i upotrebu fizičke sile protiv rimskog prvosvećenika ili pape koja se kažnjava upadanjem u izopćenje samim izvršenjem takvog čina. Ne spominje napad na nadbiskupa. Katekizam Katoličke Crkve u broju 1463 navodi: »Neki posebno teški grijesi kažnjavaju se izopćenjem (ekskomunikacijom), najstrožom crkvenom kaznom, koja zabranjuje primanje sakramenata i vršenje određenih crkvenih čina; stoga, odrješenje od njih, po crkvenom pravu, mogu podijeliti samo papa, mjesni biskup ili od njih ovlašteni svećenici. U slučaju smrtne pogibelji, svaki svećenik, pa i neovlašteni za ispovijedanje, može odriješiti od svakoga grijeha i svakog izopćenja«, ali postoje i druge crkvene kazne o kojima isto tako govori Zakonik kanonskoga prava pod koje bi mogao potpadati i napad na (nad)biskupa.
