Prije oko mjesec dana u svim je domaćim medijima trubljeno o oštrim packama u godišnjem izvješću Europske komisije, u kojem su ekonomski stručnjaci iz EK Hrvatsku proglasili najgorom u Uniji po provođenju strukturnih reforma. Poražavajuće. Jedno od područja u kojem su promjene doista potrebne, a stalno se pojavljuje u navedenoj analizi, ali i u drugim domaćim i stranim analizama propuha hrvatske ekonomije, jest pravosuđe.

Tržišna ekonomija bez učinkovitoga pravosuđa ne može funkcionirati jer građevina ekonomskoga sustava stoji na stupovima pravosudnoga sustava. Ako država otvara poduzeća i najveći je poslodavac, ako država regulira ekonomiju, ako je k tomu država jednopartijski uređena, onda će državni aparat unutar sebe razrješavati eventualne nedoumice u ekonomiji. Nitko ne može sam sa sobom doista biti u sukobu. U jednopartijskom sustavu nema ni potrebe ni smisla da se jedno društveno poduzeće na sudu spori s drugim društvenim poduzećem oko bilo kojega pitanja. Tko bi koga tužio? Država samu sebe? Stvar se može razriješiti sastankom u vrhu partije. Stoga socijalizmu kao ekonomskomu sustavu kvalitetno pravosuđe nije potrebno. No taj je sustav napušten jer se pokazao daleko inferiornijim u odnosu na kapitalizam, makar je imao dobrih elemenata.

S druge strane, tržišna ekonomija počiva (i) na demokraciji, na osnaživanju pojedinca i individualnih građanskih prava. Pritom prava vrijede koliko i pijesak u pustinji ako se ne mogu prakticirati, a pravosuđe je zaduženo za to da prava ne budu samo tinta na celulozi. U demokraciji se ekonomija temelji na konkurentskom nadmetanju i tržištu, a ekonomski se subjekti oslanjaju na pravosudni sustav koji bi morao nepristrano, objektivno i učinkovito razrješavati njihove sporove; u suprotnom se u ekonomiji stvara i širi nered koji ju potapa.

Biznis se razvija dogovorima među poslovnim partnerima, a dogovori se formaliziraju ugovorima. Neispunjenje ugovora moralo bi proizvesti pravne posljedice, prikladne i pravovremene sankcije, no ako tržišni sudionici unaprijed znaju da sankcija ne će biti, ili će biti vrlo mlake, ili će možda (ali samo možda) nastupiti tek za pet ili deset godina, a sve zato što pravosudni sustav ne funkcionira pravo, onda ne će ni potpisivati ugovore, odnosno ne će ni dogovarati poslove. Bez učinkovite vladavine prava nema posla, nema ekonomskoga napretka. U globaliziranom svijetu posao će se pokrenuti prije svega ondje gdje postoji stabilno pravosuđe. Tko će investirati milijune u nekakav posao ako zna da ga može zakočiti bilo tko bilo kakvom razmiricom koja će se na sudu raspetljavati godinama? Ekonomski je svijet ionako pod stalnim pritiskom promjena, a stabilno i funkcionalno pravosuđe daje mu (barem donekle) elemente predvidivosti i okvirnu pouzdanost.

Što se može učiniti kako bi pravosudni sustav bio brži, jeftiniji i učinkovitiji? Sudovi bi morali biti neutralni, objektivni. No u praksi ni jedna vlast, iako svaka formalno i deklarativno iskazuje težnju za nezavisnim pravosuđem, zapravo ne želi nezavisno pravosuđe: svatko hoće »naše« ljude kako u vrhu sudbene vlasti tako i u bazi. Premda sudci ne smiju javno podupirati stranke i biti članovima stranaka, iza scene se uglavnom dobro zna tko kako »diše« i tko koga »gura«. Priča o nezavisnosti pravosuđa, nažalost, prečesto je samo demagoška fasada iza koje svaka realpolitika pokušava nametnuti svoje pulene i preko njih svoje interese. Pritom valja razumjeti da se doseg i utjecaj svake pojedinačne presude ne iscrpljuje i ne završava samo na strankama na koje se presuda izravno odnosi. Svaka presuda odjekuje daleko, bitno šire od zidova sudnice; ona šalje signal svima ostalima što društvo tolerira, a što ne tolerira, i tako stvara ekonomski ambijent – društveni sustav koji može biti kočnica, ali i vjetar u leđa razvoju ekonomije. I istraživanja to pokazuju: slab pravosudni sustav pridonosi nižim stopama rasta BDP-a, a u državama s razvijenijim pravosuđem BDP ima veći rast. Stoga pristrano sudstvo destruktivno djeluje na ekonomski sustav.

Iako svako lamentiranje o reformama pravosuđa započinje na sudovima i sa sudcima, malotko propituje drugi iznimno važan element toga sustava, a to su odvjetnici. Ako su »poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske, a država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu i zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja«, što jasno stoji zapisano u prvom počelu prava – Ustavu, onda bi bilo dobro razmotriti uvođenje tržišnih principa i u djelokrug rada odvjetnika.

Pravnici su jedine osobe koje se ne kažnjavaju za ignoriranje prava
Jeremy Bentham (1748. – 1832.), engleski filozof i pravnik

Konkurencija je pogonska sila inovativnosti. Onaj tko je zaštićen od vanjskih utjecaja, tko posluje pod staklenim zvonom i tko nema prave konkurencije – taj ne mora neprestano unaprjeđivati i razvijati svoj posao, ne mora biti inovativan, ne mora biti troškovno učinkovit i može nametati više cijene kupcima koji ih moraju »progutati« (premda nevoljno). Sprječavanje konkurentskoga nadmetanja može se izvesti na više načina, a najčešći je kroz protekcionističke mjere kojima državni aparat štiti povlaštene subjekte.

Ekonomski utjecaji protekcionizma široko su istraživani. Kao sušta suprotnost slobodnoj, otvorenoj trgovini, protekcionističke se mjere uvode s često plemenitim, ali kratkovidnim ciljevima zaštite domaćih poduzetnika, domaćih radnih mjesta, zaštite potrošača i djelatnosti koje su u ranim fazama razvoja. Povijest u brojnim primjerima pokazuje da u kratkom roku ta zaštita može imati pojedine željene učinke, ali da dugoročno vodi prema višim cijenama za kupce, suženju širine spektra ponude, nižoj produktivnosti, sniženju kvalitete roba i usluga (u boljem slučaju stagnaciji), nižoj konkurentnosti u međunarodnom okruženju, smanjenju uspješnosti alokacije resursa, gubitku inovativnosti, neprimjenjivanju novih tehnologija i izostanku suradnje znanosti i industrije.

Kad bi se osobe u raznim zvanjima udružile, fiksirale cijene i k tomu proglasili nadmetanje neetičkim, nastali bi široki prosvjedi, a Agencija za zaštitu tržišnoga natjecanja imala bi pune ruke posla. No kad je riječ o odvjetnicima, mogu samo slijegati ramenima

Istiskivanje konkurencije, protekcionizam i represivno nametanje prenapuhanih cijena izvodi se i kroz kartele. Kartel je udruženje koje povezuje ekonomske subjekte radi smanjenja međusobne konkurentnosti i postizanja monopolnoga ili dominantnoga položaja na tržištu. Drugim riječima, kartel je sprega čiji je moto »udružimo se umjesto da se nadmećemo«. Prema definiciji Agencije za zaštitu tržišnoga natjecanja »kartel je sporazum između poduzetnika koji su međusobni konkurenti na tržištu čija je svrha isključivanje tržišnog natjecanja između sudionika, s ciljem da povećanjem cijena ostvare dodatni profit. Zbog toga karteli predstavljaju najteži oblik povrede propisa o zaštiti tržišnog natjecanja.« Neki od najpoznatijih primjera u svijetu su karteli proizvođača nafte (OPEC) i dijamanata (De Beers).

Valja ponoviti, karteli predstavljaju najteži oblik povrede propisa o zaštiti tržišnoga natjecanja, i apsolutno su protuzakoniti. Osim kad su zakoniti. Naime, Hrvatska odvjetnička komora kao cehovsko udruženje svoje je »kartelske cijene« ozakonila i nametnula svim građanima, tvrtkama i institucijama – svim korisnicima usluga odvjetnikâ. Cijene su striktno propisane Tarifom koju objavljuje Komora. Čini se nevjerojatnim, ali je istina: u Ustavom definiranoj tržišnoj ekonomiji privilegiranoj se kasti dopušta fiksiranje cijena. Štoviše, odvjetnicima je strogo zabranjeno ponuditi ne samo niže cijene svojih usluga nego i više cijene od onih koje su propisane Tarifom jer, prema Statutu Hrvatske odvjetničke komore (čl. 96. st. 8), ako odvjetnik traži nagradu veću nego što je propisano, izaziva težu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva.

Povlastica je najveći neprijatelj prava
Marie von Ebner-Eschenbach (1830. – 1916.), austrijska spisateljica
Lijepa slova na beskorisnom papiru

Ali ne, i to nije sve. Ne samo da se zabranjuje ponuditi niže ili više cijene od »kartelskih«, nego se po odvjetničkim uzusima i sâmo tržišno nadmetanje smatra »osobito neetičkim«. Naime, prema Kodeksu odvjetničke etike »protivi se časti i ugledu odvjetništva svaka nelojalnost u poslovanju, a osobito ponude jeftinijeg zastupanja«. Čini se da Komora ignorira da se čitava Europska unija temelji na jedinstvenom i slobodnom tržištu, odnosno na slobodnom nadmetanju gdje se namjerno ruše ovakve i slične preprjeke kako bi bile ponuđene jeftinije robe i usluge (kao što je to, primjerice, nedavno učinjeno s rušenjem cijena telekomunikacijskih usluga, tj. roaminga). Jasno, nakon monopolizacije i fiksiranja cijena odvjetničkih usluga slijede logične posljedice. Prvo i najvažnije: građani, poduzeća i institucije plaćaju bitno više cijene (Nije li upravo zato Komora i fiksirala cijene? Nisu li ostali razlozi vjerojatno samo mimikrija?). Drugo, uz blokiranje cijena te zasebno naplaćivanje svakoga podneska i svakoga ročišta odvjetnici dobivaju motivaciju za odugovlačenjem postupka i zatrpavanjem suda podnescima, a to pridonosi duljim procesima i smanjenju učinkovitosti sudovanja. Treće, mladi se pravnici teško mogu probiti na ionako prezasićeno tržište odvjetnikâ jer ne smiju ponuditi niže cijene, pa stranke moraju skupo plaćati i najosnovnije pravne radnje koje bi sasvim korektno i kvalitetno mogli odraditi i mlađi stručnjaci.

Kad bi se prevoditelji, pekari, novinari, skladatelji ili drugi ponuditelji materijalnih dobara i/ili intelektualnih usluga udružili, fiksirali cijene i k tomu proglasili nadmetanje neetičkim, nastali bi široki prosvjedi, a Agencija za zaštitu tržišnoga natjecanja imala bi pune ruke posla. No kad je riječ o odvjetnicima, mogu samo slijegati ramenima jer ovi vrlo dobro znaju iskoristiti prostore u zakonima koje su sami pisali.

Većina pravnih i fizičkih osoba prije ili poslije u životu zatreba odvjetničke usluge, i nije baš da u određenoj situaciji imaju pravo izbora hoće li ili ne će angažirati odvjetnika. Jednostavno moraju. Čini se kao da na tržištu mogu odabrati nekoga iz mnoštva, jednoga koji im je po volji, no zapravo nije tako jer postoji svojevrsni monopol; monopol Komore. U zasjedi čeka cehovsko udruženje koje se nameće kao jedini izbor jer odvjetnik ne može poslovati izvan Komore, niti je moguće angažirati nekoga tko nije u Komori, a gilda određuje cijene te svojim članovima strogo zabranjuje ponudu nižih cijena. Tako Ustavom propisane tržišne slobode koje bi trebale biti temelj gospodarskoga ustroja i zabrana zloporabe monopolskoga položaja ostaju samo lijepa slova na beskorisnom papiru.

Pravo i interes su dva pojma koji mnogo puta ne idu zajedno
Frano Supilo (1870. – 1917.)
O simbiozi ekonomije i pravosuđa
Ekonomski i pravni stručnjaci (Sherwood et al., »Judicial Systems and Economic Performance«, u The Quarterly Review of Economics and Finance, 34/1994, str. 103-104) smatraju da pravosudni sustav mora imati sljedeće karakteristike:
1) jednaka pristupačnost
– sud mora biti podjednako dostupan svim strankama, odnosno troškovi suđenja ne smiju biti element koji će pojedine stranke odbiti od suda;
2) predvidivi ishodi
– presude ne smiju biti pristrane, iracionalne ili pod utjecajem vanjskih pritisaka;
3) pravovremeni ishodi
– slučajevi se moraju razriješiti u razumnim rokovima;
4) prikladna obeštećenja
– sankcije moraju kompenzirati gubitke i motivirati sve ostale na pridržavanje pravila.
Samo takvo pravosuđe može se smatrati efikasnim i podržavati optimalnu tržišnu aktivnost.
Ima ih još
Nisu odvjetnici jedini u Hrvatskoj koji su se udružili i nametnuli kartelske cijene. Ima i drugih profesionalnih zanimanja koja su učinila isto. Za sve njih jednako vrijedi: trebali bi se nadmetati povoljnim odnosom cijene i kvalitete usluga, a ne kroz trustove nametati cijene i strizati kupce. Ako je ikakva utjeha (a baš i nije), slična se pojava može promatrati i u još nekoliko članica Europske unije. Veći dio članica nije zabarikadirao odvjetništvo, no ima ih koje su im omogućile »kartelizaciju«. U studiji bečkoga Instituta za napredna istraživanja izrađenoj za Europsku komisiju samo su Grčka i Italija u promatranom uzorku članica Unije imale fiksirane cijene odvjetničkih usluga. Njemačka i Austrija specifični su slučajevi jer su cijene usluga bile regulirane samo za određene poslove, pod specifičnim preduvjetima.
U svakom slučaju, tijela Unije rade na uklanjanju zaprjeka i oslobođenju tržišta. U tom kontekstu valja istaknuti da je u komunikaciji Europske komisije o preporukama za reformu regulative u području profesionalnih usluga (COM/2016/0820) Hrvatska navedena kao apsolutno najrestriktivnija članica Unije kad je riječ o bavljenju profesijom odvjetnika. Drugim riječima, u usporedbi sa svim ostalim članicama Unije, hrvatski su odvjetnici uspostavili apsolutno najveće zaprjeke ulasku konkurencije. Kad se potom od pojedinih odvjetnika u medijima čuje naricanje o neefikasnom hrvatskom pravosuđu, slijedi neizbježna vrtoglavica od gorostasnoga licemjerja.
Neka još samo bude spomenuto to da je u okviru navedenih reforma regulative koju inicira Unija Hrvatska donijela nacionalni akcijski plan za razdoblje 2016. – 2018. U njemu je predstavljen niz mjera i akcija s ciljem liberalizacije profesionalnih zanimanja, od veterinara preko ljekarnika do arhitekata, no za pravosuđe nisu predviđene nikakve mjere te je navedeno da se »postojeći uvjeti trebaju zadržati«.

IZVORPrilika br. 4/2018.
Prethodni članakKAKO DO PUNINE KRŠĆANSKOGA ŽIVOTA? U Isusu – plodovi života u ljubavi
Sljedeći članakPROLJETNA ODLUKA Čišćenje organizma – cjelogodišnja, a ne samo korizmena praksa