Profesorica neuropatologije na sveučilištu u Novom Meksiku Elaine Bearer lovac je na plastiku u ljudskom mozgu. Ona, i mnogi drugi znanstvenici, smatra da je nakupljanje mikroplastike u mozgu okidač za pojavu neurodegenerativnih poremećaja, poput demencije, Alzheimerove ili Parkinsonove bolesti. No temeljni je problem tih laboratorijskih detektiva što ne postoje jednostavne metode otkrivanja, dokazivanja i mjerenja mikroplastike u ljudskom tkivu.
U pitkoj je vodi mikroplastika lako vidljiva i mjerljiva, a u tkivima i organima teško je dohvatljiva analitičkim instrumentima. Dakle, poznato je koliko mikroplastike čovjek pije, ali nije poznato koliko je ima u glavi. A nanoplastika, tisuću puta sitniji oblik mikroplastike, još uvijek izmiče svakomu eksperimentalnomu oku. S pravom se može nazvati jeti-plastikom jer je nitko nikada, sa sigurnošću, nije vidio.
Profesorica Bearer ima pristup banci moždanih uzoraka preminulih osoba, a pretragama je otkrila da se u mozgu onih koji su bolovali od demencije ili Alzheimerove bolesti nalazi veća količina mikroplastike. I do pet puta više. Na snimkama moždanoga tkiva uočila je staklaste mrlje i čvoriće koji su kasnije identificirani kao nakupine mikroplastike. Pritom je rabila posebne kemijske boje, antitijela, konfokalne mikroskope, spektrometre… Stoga je smatraju prvom doktoricom koja vidi plastiku u glavi.
Iako postoji mjerljiva povezanost između količine mikroplastike u mozgu i neurodegenerativnih procesa, profesorica Bearer smatra da je to još uvijek samo vizualna korelacija: »Čini se da gomilanje mikroplastike u mozgu korelira s gubitkom pamćenja i sada smo u stanju istraživati što to mikroplastika radi u glavi. To ne znači odmah da je plastika loša ili da razara krvne žile.« Ona također podsjeća da nema slijepe probe – svaki mozak koji su pregledali bio je »ukrašen« mikroplastikom. No profesorica Bearer odnedavno ima pristup zbirci mozgova ljudi poginulih u Prvom svjetskom ratu pa se nada otkriti uzorke mozga bez plastike.
Ljudi su odavna patili od demencije, ali nije oduvijek bilo plastike. Znači da postoje neuropatološki poremećaji za čiji razvoj nije potrebna izloženost mikroplastici. Poznati primjer, Alzheimerova bolest, prepoznat je i definiran u stručnim krugovima početkom prošloga stoljeća. Tada plastike baš i nije bilo. No to ne znači da u današnje vrijeme mikroplastične čestice nemaju ulogu u razvoju istih ili nekih drugih neuroloških poremećaja. U davna su vremena kemijski trovači mozga, možda, bile mikročestice olova ili aluminijeva oksida, danas to može biti poliester ili polikarbonatna plastika.
Ipak, prelistavajući (pra)stare tekstove, nije lako (ili nikako nije moguće) pronaći opise naglih i teških oblika gubitka pamćenja. Nije isključeno da su Alzheimerova ili Parkinsonova bolest poremećaji moderne, industrijske civilizacije, čiji se dio etiologije krije u onečišćenu okolišu, hrani, dnevnom boravku… Također vrijedi i opaska da danas ljudi dovoljno dugo žive da se u njihovu mozgu nakupi dovoljno plastike za mjerljiva mentalna oštećenja. To potvrđuje profesorica Bearer, koja primjećuje da mikroplastične mrlje u mozgu s vremenom postaju sve veće i vidljivije. Možda se, jednostavno, nevidljive nanoplastične čestice međusobno lijepe, grupiraju, pa njihova slika postaje stvarna.
