Mijo Samac bio je prijelomne 1941. godine sasvim običan mladić. Rođen u Slavetiću 1920. godine, ratno je vrijeme dočekao noseći u svojem srcu možda gotovo jednake nade i strepnje koje su nosili i njegovi vršnjaci. Godine 1942. mobiliziran je na odsluženje vojnoga roka. Šest mjeseci obučavao se u Karlovcu. A malo uoči Božića te godine započela je njegova životna kalvarija koja će ga preko Krašića odvesti do ruba Jazovke, a nakon toga i do Bleiburga i križnih putova.
»Oni su imali namjeru potpuno nas likvidirati«
U Krašiću početkom rujna upoznali smo njegova sina Božidara Samca, danas čovjeka koji je odmaknuo u treću dob. U slavetićkoj župi on je jedan od župnih operativaca, ljudi koji su župniku na raspolaganju »u svemu, kada god treba«. Brzo nakon upoznavanja započeo je iznositi obiteljsku povijest. Zajedno smo obišli i tri strateške točke u kojima su se u Krašiću početkom 1943. vodile najžešće borbe s partizanima – kod kapele svete Obitelji, kod krašićkoga groblja i kod kapele sv. Ivana na Hrženiku. Poput relikvije, pružio nam je papire na kojima je zapisano svjedočanstvo pokojnoga oca – kako je preživio rat, partizansko zarobljavanje i što je vidio kada je došao na Jazovku!
Na kraju 1942. godine njegov otac Mijo Samac došao je u Krašić, kao vojnik redovite vojske Nezavisne Države Hrvatske. Dočulo se tih dana da partizani sa Žumberka spremaju veliku ofenzivu prema podžumberačkim krajevima. Žumberak je u vrijeme Drugoga svjetskoga rata – do kojega su i tada vodile rijetke i teško prohodne ceste, okružen šumama i nepristupačnim terenima – bio jedna od partizanskih tvrđava. A Krašić je bio ključna strateška točka.
Borbe su započele nakon Božića, drugi dan poslije Nove godine. Za Miju Samca bio je to uopće prvi ratni okršaj. Napadao je debeo sloj snijega. Temperature su se spuštale i do više od minus 10 Celzijevih stupnjeva. Višestruko brojnije partizanske snage navirale su prema ukopanim položajima oko Krašića. »Juriš! Udri! Ubij! Kolji sve što nađeš!« – dobrano je upamtio njihove krvave pokliče tada mladi Mijo Samac. »Oni nisu mogli ni za jedan metar sa sjeverne strane, kod Hutina, prijeći na naše područje. Nije im to uspjelo ni sa sjeveroistočne strane, iz Pribića, pa ni od crkve sv. Ivana, sa sjeverozapadne strane. Borba je bila strašna. Pravi pakao. Oni su imali namjeru potpuno nas likvidirati«, naveo je u svojim sjećanjima Samac. Polako je ponestalo i streljiva. Na kraju je došla i zapovijed: »Čuvajte svaki metak, kad ne budemo imali municije, a za predaju nismo, jer znamo da bi nam se dogodilo najveće zlo, nema nam druge nego da držimo svoje položaje i stavimo noževe na puške!« Kada je partizanska ofenziva opkolila Krašić i krenula prodirati u selu, Samac se našao na položaju kod kapele svete Obitelji. Ondje je i zarobljen.
»Vi idete u jednu jamu, tamo ćete imati komfor«
Ofenzivu su predvodile Trinaesta proleterska brigada i Četvrta kordunska brigada, sastavljene mahom od partizana srpske nacionalnosti. Samac je o svojem trenutku zarobljavanja rekao: »Teško mi se toga sjećati. Mi smo bili samo vojska, redovita hrvatska vojska, nikakvi plaćenici, kriminalci ili narodni neprijatelji. A sada smo se suočili s ljudima koji nas očajnički mrze. Mislili smo da će nas odmah, po cesti, postrijeljati. Bili su to ljudi ponajviše s Korduna, srpske nacionalnosti.«
Odmah im je rečeno da ih odvode u Sošice, gdje će im »narod suditi«. Svučeni su, gotovo do gole kože, unatoč zimi, a u paru su ih zavezali žicom. Provedeni su kroz Krašić kao ratni plijen. Jedan iz Samčeve skupine dobacio je: »Kako ćemo dalje bez odjeće?« Partizan mu je odgovorio: »Vama više ništa ne treba. Vi idete u jednu jamu. Tamo ćete imati komfor. Ne će vam biti ni zima ni vruće.« Prema Samčevim sjećanjima u skupini vojnika i »narodnih izdajnika«, koje su partizani pohvatali po Krašiću i okolnim selima, bilo je između 300 i 400 ljudi. »Bili smo sigurni da idemo u smrt, samo nismo znali kako i gdje«, rekao je u svojim prisjećanjima Samac.
»Kako će biti s prvima, tako će biti i s posljednjim«
U Sošicama je dio zarobljenika raspoređen u spaljeni samostan bazilijanki, a drugi u ruševnu spaljenu školu. Dok su čekali »suđenje«, prilazili su im pojedini partizanski provokatori, vrijeđali i cinički ispitivali znaju li kamo idu. Jednoga zastavnika iz skupine izdvojili su i nasmrt istukli. A kada je suđenje započelo, da bi se »dojam« pojačao, u Sošice su dovođeni i partizanski simpatizeri iz žumberačkih sela. »Pripremali su ih da poput nahuškane rulje viču na nas riječi presude: ‘Ubiti, ubiti.’ Gađali su nas čim su god stigli ili iščeprkali ispod snijega: drvlje, kamenje…« upamtio je Samac. A onda su na pozornicu, neku vrstu »sudišta«, stupili »sudci«: Milka Kufrin, rodom iz Okića, Rade Bulat, Lutva Ahmetović i Marko Belinić. Riječ je o onima koji su u godinama nakon rata – neki od njih nažalost i dandanas – smatrani istaknutim ratnicima i velikim društvenim uglednicima.
Na mjestu događaja strijeljan je poručnik, rodom iz Duge Rese. Nije imao ni trideset godina. »Dok je prostrijeljen padao na zemlju, posljednjim je snagama raširio ruke i uzviknuo: ‘Živjela Hrvatska!’« rekao je u svojim kazivanjima Samac. Presudu skupini zatvorenika koji su kod Jazovke ubijeni i u jamu bačeni u siječnju 1943. (skupine zatvorenika ondje su dovođene i nakon svibnja 1945.) izrekao je Belinić: »U ime naroda Žumberka osuđeni ste na smrt! Svi bez razlike. Na pomilovanje nemate pravo i presuda se ima izvršiti još danas!« Tada su zarobljenici skinuti do kože. Uzeta im je i obuća. Po snijegu, na temperaturama duboko ispod ništice, usred bijela dana, iz Sošica su odvođeni prema Jazovki. A ondje su uslijedili prizori koji su imali za cilj pogaziti ljudsko dostojanstvo.
»Netko je od partizanskih vojnika, krvnika, povišenim i važnim glasom izdao zapovijed ili obavijest: ‘Sada će početi likvidacija i možete gledati kako se to radi! Kako će biti s prvima, tako će biti i s posljednjim. Nijedan ne će umaći!’ To se skoro i dogodilo. Nismo drhtali od straha samo mi. Vidio sam drhtanje i nelagodu također kod pojedinih njihovih stražara koji su pazili na nas. Bio je to jezovit čin«, rekao je Mijo Samac u sjećanjima koja je zapisala njegova obitelj. Likvidacije su, prema Samčevim sjećanjima, počele malo prije dva sata poslijepodne, a trajale su sve do navečer.
U jamu bacani i živi ljudi
Na svoje je oči Samac vidio prizore. »Naši neprijatelji nisu htjeli trošiti municiju, a željeli su izbjeći i to da se u naselju čuje pucnjava, pa su noževima klali po deset naših ljudi i bacali ih u jamu. Naši su vojnici morali prići ili biti prisilno dovedeni dvojica po dvojica, vezani, odvojeni po desetinama, i svaki je bio nožem zaklan u vrat. Jedan bi od partizana koljača žrtvu povukao za kosu prema naprijed, a drugi bi joj zabio nož u zatiljak. Neke su ubijali bajunetom. Nisu odmah bili mrtvi, nego su se po snijegu koprcali i mučili. Sav je snijeg bio krvav. Ja sam bio jako preplašen i stalno sam se molio Bogu da mi pomogne. Koljači su pokraj sebe imali nekoliko ljudi koji su poubijane i polumrtve skupljali i bacali u jamu, a oni bi u međuvremenu klali drugih deset. Bilo je strašno čuti kako bi, kada bi pri bacanju u jamu zapazili da je još neka žrtva živa, govorili jedan drugomu: ‘Nek se unutra koprca, imat će dovoljno mjesta.’«
»Ako ikad, igdje i za sto godina budete rekli što je bilo…«
Samca je od smrti kod Jazovke spasila činjenica da se našao na kraju kolone koja je iz Sošica pošla prema najstrašnijoj jami Titove Jugoslavije. Kada se polako počela spuštati noć, na mjesto egzekucije došao je partizanski kurir s naredbom da se prestane s likvidacijom. No i nakon te naredbe, pred kurirom, ubijeno je još nekoliko ljudi. Samac je preživio. S preostalih desetak zarobljenika vraćen je u Sošice. Nakon dan-dva premješteni su kao radnici u jednu od improviziranih partizanskih bolnica na Žumberku. »Ako ikad, igdje i za sto godina budete rekli što je bilo, opet ćete otići gore i tamo ćete umirati osam dana«, priprijetili su im partizani tada. Tko zna koliko je puta ta prijetnja u vrijeme rata i nakon njega izrečena pred onima koji su o Jazovki doznali ma i jedan najsitniji detalj.
S partizanima je na Žumberku proveo oko mjesec dana. Pred Svijećnicu partizani su ga, ne znajući da je on rodom iz Slavetića, poslali na poseban zadatak upravo u Slavetić. Po putu se uspio iskrasti partizanskomu pratitelju. Probio se do Karlovca i onda je opet vraćen u sastav hrvatske vojske. Do kraja rata prošao je razna bojišta: Srijem, Slavonija, Moslavina, Bosna… A onda je u svibnju 1945., zajedno s tisućama drugih hrvatskih civila i vojnika, zarobljen u okolici Klagenfurta. A onda hod, sve do okolice Novoga Sada. Nakon toga i prisilni rad, na gradnji nasipa oko Dunava. I onda mobilizacija, ponovno u vojsku, i to na granicu s Grčkom, gdje se također odigravala revolucija (na kraju neuspjela). U slučaju potencijalnoga ratnoga sukoba s tom zemljom Jugoslavija je bila spremna najprije žrtvovati potencijalno sumnjive poput Samca. Tako se tek 1948. Mijo Samac vratio u rodni Slavetić. Bila je jesen.
Nastavlja se
