Predugo, gotovo pola stoljeća, morala je o pretrpljenim zlima u vrijeme Drugoga svjetskoga rata i poraća šutjeti žumberačka obitelj Čeić. Posvjedočila nam je o tome iz prve ruke Draga Čeić, koju smo početkom rujna pohodili u Tomaševcima, u jednom od mnogih tipičnih žumberačkih zaselaka – međusobno raštrkanih nizova od nekoliko kuća, od kojih su neke naseljene i uređene, a neke opustjele i ruševne.
Njezina oca Tomu Čeića početak ratnih zbivanja 1941. godine dočekao je kao mladića. Rođen 1923., u ratu se našao u redovima hrvatskoga domobranstva. Fotografije golobradoga mladića u vojničkoj uniformi do danas su ostale očuvane u obiteljskim albumima. U ratnom je vihoru i ranjen u borbama s partizanima u Garešnici te je kao ranjenik 1945. prebačen najprije u bolnicu na Svetom Duhu, a onda i u bolnicu na Rebru. Ondje ga je i dočekalo vrijeme strahovitoga prevrata, krvavoga svibnja 1945. kada su partizani, ne prezajući ni od kakvih sredstava za ostvarenje svojega cilja, redom eliminirali sve svoje stvarne i potencijalne protivnike.
»Svjedočanstva o strahotama kod Jazovke išla su od usta do usta, kako sam i ja o toj jami čula samo od svojih roditelja. No o Jazovki se inače šutjelo, nije se govorilo o tome ni javno, čak ni u nekim privatnim kružocima. Bilo je i onih čiji su bližnji bili žrtve partizanskih zločina, ali i onih koji su bili uključeni u te zločine«, podsjeća Draga Čeić, kći Tome Čeića koji je 1945. preživio Jazovku
Najprije je kao ranjenik zarobljen. Zamisao je bila da i Tomo Čeić bude bačen u rijeku Dravu, naguran u jedan vagon sa skupinom drugih ranjenika i patnika koji su tih dana pali u ruke partizana. Tek intervencijom jedne bolničarke, koja je u silnom komešanju ipak uspjela uočiti da je teško ranjen i u teškom zdravstvenom stanju, on je spašen iz takvoga »vagona smrti«. Predan je sanitetu i pješačio je do Dravograda. Onda je prebačen u ono što se tada zvalo »Rimske toplice«, a danas su to Varaždinske toplice. Već su ta trpljenja Tome Čeića, koja nam je nabrojila njegova kći Draga, bila dovoljna za jedan životni vijek. No prava je kalvarija Tome Čeića tek započela.
Postojale su dvije jame u koje su bacane žrtve?
Prema obiteljskim sjećanjima, još uvijek je bio svibanj 1945. godine kada se Tomo Čeić uspio vratiti u svoje Tomaševce na Žumberku. Sretan što se uspio živ vratiti, išao se javiti svojoj prvoj susjedi. No ona je bila u društvu partizana, a očito i sama podupirateljica njihove »nove politike«. Bez imalo premišljanja uzviknula je: »Vodite ovoga bandita!«
»Bosoga, gladnoga, izmorenoga, vezali su mojega oca i još ga pritom istukli kundacima, a zatim odveli prema Jazovki. O svemu tome pričao mi je u suzama«, opisuje Draga Čeić. Prema sjećanjima Tome Čeića postojale su zapravo dvije jame u koje su bacane žrtve partizanskih egzekucija, što je do danas nerazriješeno pitanje. »Kada su došli na prostor Jazovke, najprije su ga odveli do prve rupe kod koje su već bila tijela ubijenih koja su posipana vapnom. Jedan partizan je uzviknuo: ‘Vodite ga do druge rupe, ovdje više nema mjesta.’ Tako je moj otac odveden do jame koja odgovara današnjoj Jazovki«, kazuje Draga Čeić.
No kod Jazovke je vidio partizana poznanika iz jednoga žumberačkoga seoca, koji mu je odlučio spasiti život. »Izdvojio je mojega oca iz skupine, kazavši drugim partizanima da će se on s ‘ovime’ sam obračunati. Kada su se izdvojili dalje, na sigurno, on je mojemu ocu rekao da je već vidio kako mu je brat Pero Čeić bačen u jamu živ. Bio je ranjenik, zamotan zavojima. A po svemu sudeći u jamu su ga bacili neki njegovi žumberački susjedi«, opisala je Draga Čeić. »Partizan koji mu je spasio život kod Jazovke rekao je da se nastavi skrivati po šumi dok ‘ne prođe oluja’. I skrivao se u jednoj špilji nedaleko od našega sela, gdje je ostao sve do ožujka 1946. godine. Majka mu je nosila jesti, žgance, mlijeko, zelje, repu. Drugog ni oni sami nisu imali. Moj je otac u svemu tome bio snalažljiv i domišljat, pa je ubirao voće, sušio i čuvao ga koliko je dugo mogao. No bilo je i dana kada mu majka nije mogla donositi hranu i kada, posebice zimi, nije bilo nikakvoga voća. U takvim je prilikama jeo i crve da bi preživio. Znalo se i da mu majku koja mu je nosila hranu u to skrovište prate isti oni susjedi koji su ga i prvotno poslali na Jazovku«, govori Draga Čeić.
Ležao živ u grobu tri dana
Tomo Čeić uspio se vratiti u proljeće 1946. u svoje selo. Međutim, ponovno je »denunciran« i ponovno se našao u egzilu. Da bi preživio, morao je tada tri dana živ ležati u grobu koji si je sam iskopao. »Kada je obrastao i zapušten iz špilje u kojoj se skrivao došao natrag u selo, nije prošlo dugo i opet su ga ‘prijavili’. Bila su to strašna vremena jer su lokalni partizani kao moćnici mogli ljude osuđivati kako i kad su htjeli. Ponovno se u svemu pojavio onaj njegov partizan znanac. On ga je sada morao odvesti i odglumiti egzekuciju. Odveo ga je do prostora kod našega vinograda kod Paskovca, gdje si je otac sam iskopao jamu. Njegov ga je znanac u nju zatrpao i zapucao je u zrak tri puta. Pucnjevi su trebali biti znak da je egzekucija izvršena«, prenosi očeva sjećanja Draga Čeić, koja je o Jazovki i njezinim posljedicama od svojih roditelja slušala još od ranoga djetinjstva. Nakon što je odležao u grobu ipak se vratio u svoj dom. Nakon toga više ga nisu vodili na egzekucije. Ali trpio je u tim poratnim godinama i desetljećima razne prijetnje i neugodnosti, svjedoči Draga Čeić, no partizanski je metak ipak uspio izbjeći i dočekao je starost.
O Jazovki je zavladala potpuna tajnost
U školi, kao djevojčica, ona osobno nije imala neugodnosti što joj je otac bio na »pogrješnoj strani«. Žumberak je u političkom smislu bio miješana sredina. Premda je slovio kao »partizanska utvrda«, neki su se njegovi stanovnici našli i na ustaškoj i domobranskoj strani. Znalo se, jasno, tko je bio na kojoj strani. Ali djeca koja su odrastala u poratnim desetljećima, napominje Draga Čeić, nisu se međusobno sukobljavala zbog različitih putova svojih roditelja.
Međutim o Jazovki je zavladala potpuna tajnost. »Svjedočanstva o strahotama kod Jazovke išla su od usta do usta, kako sam i ja o toj jami čula samo od svojih roditelja. O Jazovki se inače šutjelo, nije se govorilo o tome ni javno, čak ni u nekim privatnim kružocima. Bilo je i onih čiji su bližnji bili žrtve partizanskih zločina, ali i onih koji su bili uključeni u te zločine. Naime, netko je morao i dojaviti tko je ‘sumnjiv’, ali i pokazati gdje je ta jama. Bilo je i onih koji su u tim strašnim danima čuli sve te krikove i vapaje ubijanih. I oni su morali o tome šutjeti. Inače, bio je to prilično nepristupačan i nepoznat teren, čak i nama koji smo sa Žumberka. Primjerice, mi smo do otkrića Jazovke krajem osamdesetih tek okvirno pretpostavljali gdje bi mogla biti jama. Išli smo do toga mjesta nekoliko puta, no do prave Jazovke došli smo tek nakon otkrića. Dolazili smo onamo jer smo znali da je ondje skončao moj stric Pero«, svjedoči Draga Čeić.
Nakon pada komunizma i sama je sudjelovala u nizu molitvenih i komemorativnih skupova kod Jazovke. Sudjelovala je i ove godine u kolovozu na misi zadušnici i ukopu ostataka 814 žrtava Jazovke u novoizgrađenu spomengrobnicu, nedaleko od jame koja je 45 godina čuvala jednu od najstrašnijih tajni Titove Jugoslavije. Prizor molitve i dostojanstvena ukopa žrtava, među kojima je i njezin stric, nije ju mogao ostaviti ravnodušnom, kaže nam. »Ne mogu skriti da osjećam olakšanje. Jer sada su ti ljudi, bačeni u onim strašnim godinama kao neljudi u jamu, napokon dobili dostojanstveno počivalište. Vidim to kao da su oni na tom mjestu dobili svoj stan u uređenom grobnom mjestu«, zaključila je sugovornica Čeić.
