Neki glasovi svjedoka dramatičnih zbivanja povezanih s jamom Jazovkom prvi su se put javno čuli na stranicama Glasa Koncila. Netom nakon prvih višestranačkih izbora, u ljeto 1990. za Glas Koncila o Jazovki su svjedočile tri redovnice: redovnice družbe Milosrdnih sestara svetoga Križa s. Flavina Banfić i s. Jedviga Strmelj te redovnica bazilijanka s. Irena Smičiklas. Njihova su svjedočanstva do danas ključna za rekonstruiranje zločina koji su se kod Jazovke zbivali netom nakon dolaska partizana na vlast, u svibnju 1945. godine.
Izudarani ranjenici govorili su: »Bježi, bježi sestro!«
S. Flavina Banfić u trenutku krvavoga prevrata radila je kao medicinska sestra u bolnici na Rebru. Većinu ratnih dana provela je u toj bolnici pa je dobro poznavala i cijeli sustav. Čim se pročulo da dolaze partizani, svi vojnici koji su se kao bolesnici našli u bolnici, a mogli su hodati, razbježali su se. Riječ je bila mahom o mladićima od 17 do 20 godina, među kojima su bili i oni s težim plućnim oboljenjima poput tuberkuloze ili upale pluća. No svatko tko je mogao stajati na nogama tih je dana iz bolnice – odjurio.
Uz druge bolesnike civile preostala je tako na Rebru u svibnju 1945. i skupina vojnika ranjenika, teško pokretnih ili nepokretnih. Ne mogavši se braniti, oni su pali u ruke partizanima koji su okupirali bolnicu. Taj je trenutak s. Flavina Banfić za Glas Koncila od 22. srpnja 1990. opisala potresnim riječima: »Baš kad sam ja bila dežurna, iz uprave (bolnice, op.a.) su javili da sve ustaše odmah treba premjestiti u tzv. kažnjenički odjel. Nalog je vrijedio za legionare i uopće za sve vojnike iz poražene vojske. Kad su legionari to čuli počeli su plakati, nisu se tome nadali. (…) Odmah su znali što će s njima biti, počeli su se ljubiti i opraštati jedan od drugoga.«
Sudeći po svjedočanstvu redovnice, kažnjenički je odjel bio podrumski, derutni prostor. »Bili su dolje samo madraci bez kreveta. Mnogi od njih povjerili su mi svoje sitnice: naliv-pera, satove i slično, da ih predam njihovim roditeljima ili drugima koji bi se mogli doći za njih poslije raspitivati. Neki su poslije doista došli tražiti svoje.« Tri dana ranjenici su proveli u takvim uvjetima. Bili su i zlostavljani. »Treći dan kad sam došla među njih ležali su izudarani i davali mi znakove i govorili: ‘Bježi, bježi sestro!’ Svi su bili isprebijani.« Bilo je to i posljednji put da je s. Flavina vidjela ranjenike žive. »Više ih nismo ondje našli. Ja nisam vidjela kad su ih bacali na kamione. Pričale su mi o tome druge sestre koje su bile dežurne, a od kojih više nijedna nije živa«, posvjedočila je s. Flavina. Tek godinama kasnije doznala je da su ti kamioni ranjenike vozili do Jazovke, gdje su ubijeni i bačeni u bezdan nad kojim je komunistički režim gotovo pola stoljeća priječio prodor svjetla istine.
Zbog članka u lokalnim novinama bačen u Jazovku
Partizane je samo zanimalo tko je bio ustaša i domobran
U danima krvavoga partizanskoga prevrata jednako je dramatično bilo i u bolnici na Svetomu Duhu, gdje se našla s. Jedviga Strmelj. Ona je za Glas Koncila posvjedočila: »Partizani su došli u bolnicu u ponedjeljak, ne znam koji je datum bio. Naša je bolnica bila puna ranjenika. Partizani su pošli od kreveta do kreveta i popisivali ranjenike, tko je ustaša, tko domobran i tako redom. Odmah su pobrali sva njihova odijela, bilo građanska, bilo vojnička i iznijeli iz bolnice. Onda su lakši ranjenici, koji su itekako mogli, bježali iz bolnice. Teži ranjenici, a bilo ih je mnogo, ostali su u krevetima.«
Za one koji su ostali već je u prvim satima partizanske vlasti uslijedio težak, nehuman tretman. Redovnica o tome svjedoči: »Mnogima su polomljene ruke i noge bile privezane na uređaje za istezanje s utezima. Partizani su dolazili i nemilosrdno kidali te veze, tako da su ranjeni udovi padali na krevet uz silne boli. Onda su ispraznili jedan podrum. Bio je to, koliko se sjećam, najprljaviji od svih podruma. Nisu nam dopustili da tu prostoriju očistimo i okrečimo.« U podrumske je prostore smješteno četrdesetak ranjenika. Ondje su bili oko dva tjedna. Cijeloj je skupini na raspolaganju bio tek jedan liječnik i dvije redovnice kao medicinske sestre. »Njega se svodila na najnužnije za preživljavanje. Nisu dobivali ni sve obroke kao drugi«, posvjedočila je s. Jedviga. A onda je došao i trenutak kada je unaprijed pripremljenu presudu trebalo početi izvršavati. »Jednoga dana sve su ih iznijeli na ledinu između (zgrade, op.a.) rentgena i ortopedije. Kad smo mi naišle idući na posao, ti su nas ranjenici u suzama dozivali. Skinuli su dio žičane ograde da uđu kamioni. Dan je bio vruć. Posljednji je kamion otišao o zalazu sunca«, opisala je s. Jedviga. Nakon što su iz bolnice odvedeni ranjenici partizani su poskidali sve križeve i maknuli sve svete slike.
Bazilijanka s. Irena Smičiklas u lipnju 1945. u Zagrebu je od poznanice čula za strahote kod Jazovke. Odjurila je istoga trena na Kaptol i obavijestila zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je prosvjedovao izravno kod prvoga čovjeka »nove« Hrvatske Vladimira Bakarića. Telefonski razgovor trajao je pola sata, a Stepinac je u svojoj intervenciji bio vrlo žestok»Joj, časna, veliko je zlo u Sošicama«
O strašnim zločinima partizana u svibnju i lipnju 1945., kada su nepoćudni doslovce preko noći nestajali i odvoženi na razna stratišta, među kojima i na Jazovku, u tišini se govorkalo i po zagrebačkim ulicama. Tako je glas o strahotama kod Jazovke od jedne Žumberčanke došao do s. Irene Smičiklas, bazilijanke koja je rodom iz Žumberka i koja je dio rata provela na Žumberku, a dio u Karlovcu i Zagrebu. Samostan bazilijanki u Sošicama partizani su najprije opljačkali, a onda i spalili 1942. godine. Samostan je do toga trenutka funkcionirao tek tri godine. Čuvši u lipnju 1945. u Zagrebu za zbivanja kod Jazovke, bazilijanka s. Irena Smičiklas odmah je otrčala do nadbiskupskoga dvora i izvijestila zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Među Žumberčanima Jazovka se nazivala drugim imenom – Jazbina.
»Joj, časna, veliko je zlo u Sošicama. Ljude dovažaju u Jazbinu. Bacaju ih u jamu«, rekla je vjernica sa Žumberka s. Ireni. »Potresla sam se shvativši da su naši ljudi gore na Žumberku jako uznemireni, da to doživljavaju kao užas i sramotu. Odmah sam pošla na Kaptol nadbiskupu Alojziju Stepincu. Bilo je popodne oko četiri sata jednog dana sredinom lipnja te godine. Nadbiskup me odmah primio«, posvjedočila je s. Irena Smičiklas. S njom je k nadbiskupu pošla i bazilijanka s. Vasilija Popović. Čuvši za zločine, nadbiskup Stepinac odmah je intervenirao kod novih vlasti. Zvao je prvoga čovjeka »nove« Hrvatske i jednoga od najbližih Titovih suradnika Vladimira Bakarića. »Ne znam što mu je Bakarić rekao. Čuli smo da su pogubljena u Jazbini (…) uskoro prestala«, rekla je u srpnju 1990. za Glas Koncila s. Irena Smičiklas. Nešto kasnije doznalo se i da je nadbiskup Stepinac s Bakarićem razgovarao prilično žestoko, i to čak pola sata.
Bazilijanke su se vratile u Sošice u kolovozu 1945., no ne u spaljeni samostan, nego – gdje je koja mogla – u obiteljske kuće. Sa s. Irenom Smičiklas u Sošicama se tih dana ponovno našla i njezina rođena sestra s. Makrina Smičiklas. U selu je vladalo zastrašujuće ozračje zbog zloglasne jame. No upravo su redovnice bazilijanke učinile najbolji i tada jedini mogući iskorak – onaj molitveni. O tome je s. Irena rekla: »Svi su naši ljudi znali sve o Jazovki. Makrina je odmah pošla do jame. I poslije je ona više puta išla do te jame, ondje palila svijeće i donosila cvijeće. Ja sam se bojala, bojala sam se šikare i svega. Ona se tim žrtvama molila kao svetim mučenicima za uslišanje. Govorila je da tu mora biti crkva, da mora biti proštenište.« Nakon svjedočanstava triju redovnica, ali i nakon tolikih otkrivenih i neotkrivenih stratišta u zagrebačkoj okolici preostaje pitanje: Zar je Zagreb zaista bio oslobođen u svibnju 1945. godine?
