– E, ovi čepovi, je…su li ih napravili! – samo što ne psuje moj prijatelj Debeli dok mi pokušava natočiti rođendanski gemišt lijevajući mineralnu po izvrnutom plastičnom čepu i preko njega, u čašu i mimo nje. – Kaj je falilo onim čepovima prije?! Taman smo se naučili razdvajati ih i prikupljati, klinci su ih u školu nosili pa tak’ dobra djela delali… I onda oni sad zmisle ove, »zvezane« na boce!? Nit’ ih možeš pošteno natrag zavrnut, nit’ točit nit’ iz boce piti da se ne zaliješ! Iste čepe metnuli na mlijeko, jogurte… na sve! »Velik korak«: od boljega prema lošijemu!? I, nisu ti famozni čepovi jedini gdje je čovjek »unaprjeđivanjem« sve »unatražio«! Pa vidi, ovi mobiteli… – uze Debeli u ruku svojega pa maše njime kao stolnoteniskim reketom. – Od onih prvih mobitelskih »cigli« lijepo su dotjerali do sitnih i praktičnih džepnih mobitela, savršenih u obavljanju svoje telefonske dužnosti, a onda potom… »Stručnjaci« ih pak povećali, do ovih današnjih »lopata«! Da su ih naši »metropolčelnici« dohvatili na pravi način, već bi i njima očistili snijeg, bar na prilazima do škola i vrtića. Ali nisu takvi lopate u životu ni vid’li, a kamoli držali!… I ovi novi auti na struju, kaj nisu i oni korak natrag? Pa s tim »tihopuzavcima« ne možeš ni od jednog do drugog kraja male Hrvatske, a da se pol dana ne puniš! A da i ne pričam o vešmašinama, frižiderima i drugim aparatima. Nekad su naše starce nadživljavali, a danas crknu prvoga dana nakon garancije…
– E to su već namjerni koraci unatrag! Natjeraju te da moraš kupovati novo – prekida ga pronicljivi Željac – slično kao s cipelama. Pod izlikom kojekakvih nožnih ergonomija i anatomija stavili im »zdrave« nepopravljive potplate od mekušastih materijala koji se raspadnu čim vide asfalt. Ostane ti zdrava cijela cipela, ali bez podnožja. Pa ti kupuj nove…
– Bilo kako bilo, Debeli je u pravu! – podržah najpajdaša (ne samo zato što mi je, čepu unatoč, uspio napuniti čašu). – Dokaz za to je i sam čovjek. Ljudi su nekoć živjeli puno kraće, a obavili puno više. Ne samo Šimić ili Sudeta, pjesnici za koje svi znaju da su rano otprhnuli, već i ozbiljni pisci poput Matoša ili Šenoe, koji su umrli do 40 i koje, a ostavili na kilometre ispisanih redaka prevažnih knjiga. Ili oni s drugih područja, znanstvenici koji su bez »guglanja« i umjetne inteligencije do svoje 30. uspjeli naučiti pet-šest jezika i svladati temeljna znanja o svemu. Danas ljudi u tim godinama još žive s roditeljima i tek razmišljaju u kojoj grani djelatnosti bi postali slavni i čuveni… »A da i ne pričam«, kako bi rekao Debeli, o tome što je čovjek sve učinio sa svojim temeljnim odnosima i dokud ih je, »jureći za napretkom«, otjerao i u pretpovijest zatjerao. Tako danas »otkriva« više od dva spola, »izumljuje« takozvani istospolni »brak«, proglašava za temeljno ljudsko pravo usmrćivanje ljudi, nerođenih i krajnje bolesnih… Čini se da »neskidljivi« plastični čepovi ipak nisu najgori izum dvadeset i prvoga stoljeća?
