Nagrađivani američki pisac znanstvene fantastike Clifford D. Simak objavio je 1952. zbirku od osam priča »Grad«, kao odgovor na užas Drugoga svjetskoga rata. Priče su nastajale od 1943. godine. Nagrada International Fantasy Award 1953. kojom je djelo pohvaljeno bila je svakako opravdana, budući da je riječ o neobično dobrom ZF-u koji istražuje filozofske teme, od kojih je neizostavna i stvaranje distopije (ili, možda preciznije, pustoši) iz utopije. Kao i svaka dobra fantastična literatura, Simakove priče jasno progovaraju o stvarnom suvremenom svijetu, služeći kao zrcalo. S mnogo ironije i blagoga humora, autor je o povijesti ljudskoga roda odlučio progovoriti iz perspektive – psa i robota. Nije onda čudo da je knjiga »Grad« posvećena upravo autorovu psu Scootieju. Priče koje govore o događajima u rasponu od desetak tisuća godina povezuje obitelj Webster, čija kuća na brijegu simbolizira čovječanstvo. Nakon što je Bruce prvi modificirao pse tako da mogu govoriti, a Grant Webster ostavio im svetu dužnost da oni sačuvaju ideale ljudske kulture, psi su s vremenom zaboravili na drevna vremena kada su bili tek ljubimci. Osam priča nije drugo nego osam psećih legenda o čijoj se povijesnoj utemeljenosti spore pseći znanstvenici, pri čemu je glavno pitanje: Je li Čovjek postojao? Na nj se oslanjaju tri druga ključna pitanja: Što je Čovjek? Što je grad? Što je rat? Pri tome je Simak anticipirao postmodernu i kritizirao postmoderno odbacivanje stvarnoga značenja priče: »Priča je jednostavno priča, ne postoji Čovjek, ne postoji grad, ne treba tražiti istinu u običnoj priči, nego u njoj treba uživati i na tome ostati… takva objašnjenja… nisu objašnjena. Istina se traži i u jednostavnim pričama«, kaže pripovjedač na početku sage o tome kako su ljudi izgubili svrhu.
Propast grada – samoukidanje zajednice
Za renesansne mislioce najbolji ljudski život iziskuje idealan grad; kozmos u malom, skladnu cjelinu sastavljenu prema umnim zakonitostima, po mjeri čovjeka. I dok se većina velikih distopijskih romana događa u otuđenom, tehnologiziranom gradu, Clifford je obrnuo logiku. Grad je mjesto na kojem ljudi žive zajedno iz potrebe. Radnja prve priče započinje 1988. godine; naširoko je u upotrebi atomska energija, drvo se kao materijal ne rabi, jestivo bilje uzgaja se hidroponski, obitelji posjeduju zrakoplove, Svjetska vlada zamijenila je Ujedinjene narode. Nema organiziranoga dobrotvornoga rada. Iako su zaposleni u gradu, ljudi masovno odlaze živjeti u prirodu, na velike posjede gdje imaju »petnaest hektara samoće« jer nisu više potrebni jedni drugima. Ne moraju živjeti jedni blizu drugih. U Bilješki je uz prvu priču pripovjedač-kroničar zapisao: »Stručnjaci s područja ekonomije i sociologije većinom smatraju da je cjelinu kakvu predstavlja grad nemoguće stvoriti, ne samo s ekonomskoga nego i sociološkoga i psihološkoga stanovišta. Ističu kako ni jedno biće s visokorazvijenim živčanim sustavom, neophodnim za razvitak kulture, ne bi uspjelo podnijeti život unutar toliko skučenih granica. Ako bi itko pokušao išta slično, takav bi pothvat – prema riječima spomenutoga stručnjaka – doveo do masovnoga neuroticizma, koji bi pak ubrzo uništio sveukupnu kulturu u čijem je okrilju grad stvoren.« Budući da još uvijek ima poljoprivrednika koji pokušavaju prodati svoje prirodno uzgojene proizvode, vlada se latila postupnoga »prilagođavanje ljudskih bića«. Iako je grad opustio, a kuće su zarasle, na neki se način regenerirao: skvoteri žive u starim kućama baveći se lovom i prikupljanjem plodova. Na kraju priče, plan gradske uprave da spali sve kuće propada, a simbolični završetak nosi jasnu poruku: starčeva automatska kosilica, koja se pojavljuje na početku, pokvarila se i pomahnitala. Ona je simbol tehnologije koja se, koliko god moćna bila, jednom mora istrošiti i pokvariti. Tehnika ne može pobijediti. Grad je za sada opstao.
Ako se ljudi promijene, psi će preuzeti ljudskost
U idućim pričama autor vješto dalje razvija ironiju. Kućni robot obitelji Webster po imenu Jenkins nadživjet će sve članove te obitelji; nakon što je robot nadživio čovjeka, roboti proizvode sami sebe. »Autor« bilježaka uz priče uporno nije siguran što se točno dogodilo s ljudima i koje je tumačenje točno. Cijela se povijest time mijenja i ironizira: ako čovjeka nema, sva su tumačenja moguća – jer bez čovjeka nema povijesti. Povijesni se ciklus zatvara: ljudi koji su ostali na Zemlji vraćaju se sjedilačkomu načinu života, nikamo ne idu jer nema potrebe. Dio je stanovništva »civiliziran«, a dio živi u šumama – ljudi koji ne žele sudjelovati u napretku.
U drugoj priči, »Okupljalište«, John Webster pozvan je na Mars kako bi izliječio svojega prijatelja, mudroga Marsovca Juwaina, koji je razvio filozofiju mira i razumijevanja drugoga. Webster je, međutim, s godinama boravka u kući čija tehnološka opremljenost omogućuje virtualni boravak u različitim krajolicima, razvio agorafobiju; strah od putovanja prostranstvom sprječava ga da ode. Juwain umire i njegove mudre spoznaje umiru s njime. S vremenom, nestala je potreba državne vlasti, a osamljeni ljudi počeli su mutirati u inteligentna bića kojima nije stalo ni do čega, koji jednostavno nemaju svrhe. Obitelj Webster prenijela je humane vrijednosti na pse, omogućivši im kirurškim zahvatima govor: »Dosad je Čovjek kročio sam. Jedna razumna, inteligentna vrsta, potpuno sama. Zamislite koliko bi se dalje, koliko bi se brže dospjelo da su postojale dvije vrste, dvije razumne, inteligentne vrste koje surađuju«, govori John Webster. »Ljudi možda ne će biti ovakvi kakvi su danas. Možda će se promijeniti. A ako se promijene, vi morate nastaviti: vi morate preuzeti taj san i održati ga. Morate se pretvarati da ste ljudi«, rekao je svojemu psu Nathanielu, koji je obećao ispuniti zahtjev.
Bolje je biti druga vrsta
S vremenom, stanovništvo se smanjilo zbog odljeva na druge planete, tako je i sin Thomasa Webstera otputovao na Alphu Centauri. Pojavljuje se lik samotnjaka Joea; on je genijalac i »mutant« u smislu da ga nije briga za napredak čovječanstva – što je i logično, jer mu drugi nisu potrebni. S druge strane, ljudi pokušavaju istražiti Jupiter i, možda, živjeti na njemu. Da bi to bilo moguće, biološki se konvertiraju u »skakače«, vrstu koja živi na Jupiteru, čija je percepcija i spoznaja mnogo šira od ljudske. Iskusivši blaženstvo života u novom tijelu, sve se više ljudi odlučuje živjeti na Jupiteru, sve dok ljudi gotovo ne nestane sa Zemlje. Znanstvenik Fowler i njegov pas Towser zaključuju da se ne žele vratiti iz novoga tijela, kako ne bi ponovno bili pretvoreni u psa odnosno čovjeka.
Prijetnja mora postojati da bi se svijet obnovio
Preostalo je oko pet tisuća ljudi. »U svijetu u kojem je svega bilo mnogo, više nego što je ikome trebalo, pravo vlasništva gotovo se preko noći pretvorilo u šuplju frazu. (…) Religije, koje su stoljećima gubile utjecaj, potpuno su nestale. Obiteljska jezgra, koju su održavale tradicija i potreba za opskrbom i zaštitom, raspala se. Muškarci i žene živjeli su zajedno kako su god htjeli«, piše Jon Webster. Juwainizam – filozofija mira i razumijevanja tuđe perspektive – neutralizirala je sva važna pitanja i teme rasprave. Posljednji ljudi, Jon Webster i Sara, roditelji Toma koji s prijateljima lovi po šumi, odlučuju se na Počinak, tj. trajnu hibernaciju. »Nemamo stvarnoga posla, nemamo stvarna radna mjesta. Ni oko čega se ne trudimo, nikamo ne idemo. Ja sam radio dvadeset godina i napisat ću knjigu koju nitko živ ne će pročitati. Sve što bi trebali učiniti jest utrošiti neko vrijeme na čitanje, ali oni ne će odvojiti to vrijeme. Ne će ih biti briga«, govori Jon Sari, slikarici čije slike nitko ne će gledati. »Da smo barem ostali zajedno, bilo bi nečega za što vrijedi živjeti. Da smo ostali zajedno, Sara ne bi otišla na Počinak – ne bi ležala u spremniku ispunjenom tekućinom, u stanju hibernacije, s ‘kapom za snove’ na glavi«, napisao je Jon. Nakon nekoga vremena, ljudi gotovo više nema. S vremenom, civilizirani psi donose zakone prema kojima nije dopušteno ubijanje. Sve životinje žive u pacifizmu, no potajno ipak gaje ubilačke želje. Peter, jedan od posljednjih ljudi, izumi luk i strijelu koji se pokažu ubojitima. Prijetnja nesumnjivo postoji; tajnovite sablasti koje nazivaju »kvrgavci« stvarne su i izazivaju smrt. Kultura i civilizacija ponovo započinju, i ponovo uključuju borbu. Rijetki potomci Websterovih bit će njezini protagonisti. »Trebat će nam sjemenje. Sjemenje da zasadimo nove vrtove i zasijemo nova polja – da opet počnemo uzgajati hranu. Reći ću im da se odsad brinu sami za sebe. Reći ću im zašto. (…) Jer ovo je potpuno novi svijet«, govori robot Jenkins. Na kraju, ljudi više doista nema. Međutim, novu i prijeteću civilizaciju grade – inteligentni mravi čiji je napredak nekoć davno znanstvenim eksperimentom omogućio Joe.
