Mnogi misle da znaju sve o kockanju i da se ta vrsta ovisnosti njima ili njihovima ne može dogoditi. No pročita li se što je o toj temi nedavno pisao Jutarnji list, mnogi bi se mogli iznenaditi. »Sve je krenulo s prvim izlascima u klubove. Oni su radili negdje do jedan u noći pa bismo prijatelji i ja odlučili poslije popiti još pokoju pivu i zabavljati se na drugi način. Tada sam imao 13 godina. U društvu s nama bila je osoba koja je imala 18 i uz pomoć nje smo ušli. Dao mi je svoj ključ od automobila, a nakon što su mu provjerili osobnu došao je red i na mene. Zaštitaru sam zamahnuo ključem i rekao kako mi je ostala na sicu. Tako sam ušao prvi, drugi, treći i stoti put a da me nitko ništa nije pitao. Te je noći sve počelo.«
Upravo je tim riječima mladić, liječeni ovisnik o kockanju, opisao u članku novinarke Veronike Koprek svoj prvi posjet kasinu. Psihijatar i subspecijalist za alkoholizam i druge ovisnosti iz Klinike za psihijatriju »Sveti Ivan« u Zagrebu, u sklopu koje radi jedina dnevna bolnica za liječenje ovisnosti o kockanju u Hrvatskoj, rekao je da gotovo 20 posto ukupne populacije kocka na mjesečnoj razini, od 1,5 do 2 posto ljudi ovisno je o igrama na sreću, a brojke samo rastu. »Ovi postotci možda se ne čine veliki, ali apsolutni brojevi su poražavajući jer to znači da je oko 40 do 50 tisuća ljudi ovisno o kockanju. Još je gora činjenica da oko 10 do 13 posto naših srednjoškolaca ima ozbiljnih psihosocijalnih problema vezanih uz kockanje. Adolescencija je vrlo osjetljiva dob u kojoj se kod mladih javlja želja za zabavom i preuzimanjem rizika. Oni nemaju percepciju o tome koliko su igre na sreću zapravo opasne i koliku im mogu nanijeti štetu«, upozorio je liječnik.
No iznenađuje sljedeće: »Nekada su zapravo aparati za klađenje i kladomati u kafićima bili dominantni oblik inicijacije za ulazak djece i mladih u svijet klađenja. Danas je to malo drugačije. Jako puno pacijenata nam prijavljuje kako su prvi kontakt s igrama na sreću, osim s kladomatima, imali upravo zahvaljujući influencerima koji su svoje kockanje prenosili uživo preko društvenih mreža«, rekao je dr. Bodor i dodao da je to veoma opasno jer je među njihovim pratiteljima velik broj djece i maloljetnika.
Večernjak je opisao i kako funkcionira suradnja influencera s kladionicama. Naime, trend u kojem se kockanje prenosi uživo prvo je zaživio u Americi. »Balkanski su influenceri počeli kockati i to prenositi uživo, ali nisu kockali svojim novcem, nego su sklapali posebne ugovore s priređivačima koje su promovirali, što je naravno ilegalno, a uplate su im najčešće stizale u obliku kriptovaluta.
Ti prijenosi najčešće privlače mladu publiku, a kockanje je većinom namješteno kako bi se pridobilo što više novih igrača. O popularnosti te metode svjedoči i činjenica da se i na TikToku mogu vidjeti prijenosi kockanja ili grebanja srećki. Navodno influenceri dobivaju povećane dobitke…
Jedan od influencera navodno je danas najpoznatiji srpski influencer, koji gotovo u svakom videozapisu ističe automobile, svoj skupi stan ili pokazuje vreće pune novca. Nedavno je bio upleten u skandal u kojem se tvrdilo da je sve prokockao, no opovrgnuo je tu priču. Takvi videozapisi, kako kaže naš sugovornik psihijatar, imaju jak utjecaj na mlade ljude koji također žele tako zarađivati. »Ti influenceri uvijek imaju nekakav link ili promo kodove kojima pozivaju publiku da naprave svoje račune i tako ostvare bonuse. Većina mladih ljudi tako uđe u svijet online kockanja, a gotovo ništa od toga nije regulirano zbog lažnih licenci«, stoji u Večernjaku.
Na zgražanje javnosti naišlo je iskustvo samohrane majke iz Splita čije su dijete u školi vršnjaci ismijavali jer je nosilo odjeću iz donacije. Pokazalo se da nije prvi put da na podsmijeh nailaze djeca koja su u školu došla u doniranoj odjeći iz udruge »Empatija«. Božidar Lončar za Slobodnu Dalmaciju prenio je svjedočanstvo majke čije dijete pohađa jedan od prva četiri razreda škole u blizini Splita. Dijete je iz škole došlo uplakano i uznemireno te zamolilo majku da više ne nosi omiljenu majicu koja je bila donirana. »Srce mi se steglo kada je došla iz škole plačući. Primijetila je da svi šapuću, a na odmoru su djeca počela vikati ‘fuj, fuj’ i bježati od nje. Krenula je trčati za njima i pitati može li se igrati s njima, a djeca su nastavila bježati od nje. Nije shvaćala zašto. Onda je dječak iz razreda do njezina viknuo ‘otpadnica, otpadnica, nosi što drugi odbace’. Ona i dalje nije razumjela što se događa«, svjedočanstvo je majke. Učitelj je nazvao majku i ispričao joj se. Očito nisu kriva djeca, nego roditelji.
