Topusko je u Glinskom dekanatu i Gorsko-zrinskom arhiđakonatu, a nalazi se između Petrove (Gvozd) i Zrinske gore na Banovini. Od davnine je poznato po rudnim bogatstvima te posebno po termalno-vulkanskim izvorima, koji nadiru iz dubine od 1500 m. Naselje je bilo urbanizirano u vrijeme rimske vladavine te je važno za hrvatsku povijest po pogibiji Petra Svačića g. 1097. na Gvozdu i gradu koji je g. 1201. bio u vlasništvu kralja Andrije II. On je na Nikolinu brdu izgradio istoimenu župnu crkvu, koje danas nema. U gradu na Opatovini nalaze se ostatci cistercističke crkve Blažene Djevice Marije, od koje je ostalo monumentalno pročelje od 23 m. Hrvatsko-ugarski je kralj Andrija II. g. 1208. pozvao cistercite u Topusko te im uz crkvu izgradio velik samostan. Tada najveća gotička crkva toga područja imala je tlocrt od 50 x 50 m. Sredinom 16. st. opasnost od Turaka primorala je redovnike da napuste Topusko. Zidovi samostana pojačani su u svrhu obrane, ali se nisu oduprli naletima Osmanlija, koji su poharali čitavo područje g. 1548. i 1565., kada su srušili samostan i crkvu.
Kralj Ferdinand I. prava napuštene opatije dodijelio je zagrebačkim biskupima, koji od tada nose i naslov »opat Blažene Djevice Marije od Topuskoga«. Oslobođenjem od Turaka biskup Martin Borković, a kasnije i Stjepan Selišković, dovodio je katolike iz Bosne na opustošenu zemlju. Nekadašnja stara župa, koja ima spomen od g. 1334. u popisu župa Zagrebačke biskupije s naslovnikom sv. Nikole, obnovljena je 1749. godine. Pod upravom Vojne krajine opatija je od g. 1784., ali se grad oporavljao tek od g. 1801., kada je biskup Maksimilijan Vrhovac istaknuo važnost termalnih izvora za liječenje vojske. Na ostatcima crkve Blažene Djevice Marije i samostana, koji je danas zatrpan zemljom, istraživanja su vršena od 1877. do 1879. godine i u novije vrijeme. Tako je danas pročelje crkve okruženo skelama, a obnovljen je djelomično portal i središnji dio pročelja.
