Prva, dijecezanska faza sinode o sinodnosti završila je sredinom kolovoza, sada slijedi kontinentalna razina, a u Glavno tajništvo Biskupske sinode stiglo je više od 100 nacionalnih sažetaka sinodskih rasprava koje su poslale biskupijske konferencije, među kojima je i sažetak iz Hrvatske biskupske konferencije. To je sažetak rasprava koje su održane diljem župa, vjerskih zajednica i udruženja, duhovnih pokreta, a na temelju rezultata savjetovanja s Božjim narodom i razlučivanja biskupskih konferencija slijedi novi korak Sinode. Kakav je doprinos dao dokument koji je Hrvatska biskupska konferencija poslala u Vatikan govori za Glas Koncila pastoralni teolog dr. Stanislav Šota s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Đakovu koji je imao uvid u nacionalni sinodski sažetak.
O hrvatskim specifičnostima sažetka sinodskih zasjedanja u odnosu na univerzalnu Crkvu naš sugovornik kaže: »Čini mi se da Crkva u Hrvatskoj može obogatiti univerzalnu Crkvu činjenicom da njezini članovi naglašenije, ili u većoj mjeri, žele primati i slaviti sakramente. Sinodski je hod pokazao da vjernici očekuju pobliže upoznavanje naravi i značenja slavlja sakramenata. Naime, ne samo da velik broj djece pristupa prvoj pričesti, mladići i djevojke sakramentu Duha Svetoga, nego i mnogi mladi žele sklopiti i sklapaju crkvenu ženidbu. U tom kontekstu pred Crkvom u Hrvatskoj stoji velika zadaća i poslanje, ne samo sakramentalizirati djecu i mlade, nego i evangelizirati, posebice katehizirati.
Učiniti važne i nužne iskorake u župnoj katehezi te pastoralu braka i obitelji.«
Zamoljen da iz sinodskoga sažetka Hrvatske biskupske konferencije istakne dijelove koji u pastoralnom i eklezijalnom pogledu imaju posebnu važnost i težinu, dr. Šota je odmah primijetio da se u sinodskom hodu prepoznala komunitarna narav Crkve. »Znakovita je činjenica da su vjernici, živeći u svijetu individualizma, svjesni da je hod u vjeri nemoguć bez zajednice. Uočeno je da su vjernici zainteresirani za izgradnju kvalitetnijih odnosa u zajednici kako bi zajednički hod u vjeri bio što vjerodostojniji. Istaknuta je važnost uključivanja svih krštenika u život župne i (nad)biskupijske zajednice. Svjesni svih teškoća, vjernici izražavaju spremnost i osobno se uključiti u pastoralno i evangelizacijsko poslanje Crkve. Uočena je velika spremnost zajedničkoga hoda u vjeri među mladima i obiteljima, što je također poziv Crkvi u Hrvatskoj da sustavnije, kvalitetnije i sveobuhvatnije prione na pastoral mladih i pastoral braka i obitelji. Izražena je želja za što boljom kvalitetom slušanja i uzajamne komunikacije između župnika i vjernika. Uočena je određena distanca između hijerarhije i vjernika. Predlaže se da Crkva u dijalogu bude jasna, da se poboljša komunikacija između klera i laika. Iako je prepoznata važna uloga vjernika laika i njihovih karizma u izgradnji i životu Crkve, znakovito je da se svećenici župnici žale da teško pronalaze suradnike te da je otežano suodgovorno dijeljenje, napose supsidijarni način života i rada u župnim zajednicama«, rekao je đakovački pastoralni teolog dr. Šota.
Nastavio je naš sugovornik nizati teme koje su još spomenute u nacionalnom sažetku, poput ekumenizma i ekumenskih nastojanja, posebno prema istočnim Crkvama, iskazane želje za transparentnijom Crkvom, krize autoriteta i poslanja, očitovane u klerikalizmu, pogrješnom shvaćanju autoriteta i autoritarnom modelu župnika… Sve je sažeo dr. Šota pod zajednički nazivnik sinodnosti. »Sinodska su zasjedanja pomogla vjernicima da postanu svjesniji potrebe vidljivoga zajedništva, aktivnijega sudjelovanja i hrabrijega ulaženja u prostore evangelizacijskoga poslanja Crkve. Snažno je naglašena potreba razvijanja sinodnosti kada su u pitanju marginalizirani u vjeri, zatim rastavljeni i civilno vjenčani, oni koji ne vjeruju itd. Potrebni su iskoraci u hrabrijem sinodskom, a time i pastoralnom praćenju, razlučivanju i odlučivanju. Vrlo je važan (samo)odgoj u sinodnosti, utemeljen na molitvi i zajedništvu, kao i umrežavanje raznih župnih struktura i zajednica, napose živih vjerničkih krugova koje nerijetko djeluju odvojeno, ponekad i konkurentno.
Zajedničko je mišljenje da odgoj za sinodnost počinje malim koracima, a prolazi kroz otvoreni odnos i izgradnju odnosa povjerenja između svećenika i laika.«
Na tragu rečenoga dr. Šota daje i osobnu ocjenu viđenoga sažetka riječima: »Sinodski hod ima vrlo dobrih dijagnoza stanja, pa i usmjerenja, no ne iščitavam sveobuhvatniju eklezijalnu i pastoralnu dijagnozu Crkve u Hrvatskoj jer je izostala dublja i cjelovitija rasprava.« Na pitanje jesu li u središtu završnoga dokumenta dobro »dijagnosticirani« izazovi za Crkvu u Hrvatskoj pastoralni teolog uočava dvije »loše dijagnoze«. »Prva dijagnoza leži u činjenici da Crkva u Hrvatskoj u zadnja tri desetljeća, nakon tvrde sekularizacije i sekularizma tijekom komunističkoga režima, umjesto da je postala naglašenije aktivan dio procesa humanizacije društva i demokratizacije, umjesto da je stavila naglasak na evangelizaciju i razvoj civilnoga društva, umjesto da je od početka logikom kapilarnoga i kategorijalnoga pastorala pružila veći obol u stvaranju društva koje počiva na evanđeoskim vrijednostima, ona se gotovo utopila u nastojanjima oko restitucije nekadašnjih odnosa, prava, posebice materijalnoga vlasništva koji joj je komunizmom oduzet i usredotočenošću na (iz)gradnju materijalnoga, zatvorila se u sebe, izgubila vjerodostojnost te na taj način napustila pastoralnu poljanu, omogućivši pri tome nesmetano tržišnomu fundamentalizmu u potpunosti obuzeti individualiziranoga čovjeka«, kaže dr. Šota. Drugi prisutni problem vidi u klerikalizmu te klerikalno obojenu pastoralu i mentalitetu u Crkvi. »Tegobe klerikalizma očituju se i u tome što se daje prednost moći pred istinom, zakonu pred ljubavlju, posjedovanju istine pred traženjem istine, improvizaciji vjere pred osobnom vjerom, moraliziranju i osudi pred poniznošću i milosrđem«, govori dr. Šota.
A što je s nuđenjem rješenja u dokumentu sinteze sinode HBK-a, ima li naznaka na koji način u duhu nove evangelizacije i aktualnoga hrvatskoga društvenoga trenutka pastoralno djelovati? Naš sugovornik odgovara da je istaknuta velika potreba njegovanja kulture susreta u Crkvi: »Smatram da kulturom srca u kulturi susreta Crkva danas treba i može uspješno pastoralno djelovati. Kulturu susreta u pastoralnom djelovanju treba promatrati, doživljavati, u konačnici i živjeti logikom mnogobrojnih svakodnevnih susreta, u osobnoj disponiranosti i raspoloživosti susretati se s ljudima oko nas. Kultura susreta u pastoralu sadrži živi hod i svjedočanstvo osobe, vjernika i pastira koji će nenametljivom ljubavlju obogatiti i prenijeti osobne življene vrjednote, nadahnute i utemeljene na Isusovu i evanđeoskom duhu.«
