*Nizanka donosi naglaske iz knjige »Pisma iz tamnice: Politički progoni Hrvata« (Naklada Alfa, 2024.) povjesničara dr. Anđelka Mijatovića, u kojoj je sabrano dvjestotinjak pisama koja su protagonisti borbe za hrvatsku slobodu od 16. do 21. stoljeća iz raznih zatvora – često i neposredno uoči pogubljenja – slali svojim bližnjima
»Premila slatka i jedina moja dušice! Vidio sam danas u Tvojim dragim očima, da su zaplakane i izmorene suzama; vidio sam, i ako si na žalost morala biti veoma daleko od mene. Ti znaš, koliko Te ja razumijem; Ti osjećaš, koliko ja osjećam s Tobom. Pa ipak ja – ne plačem. Često i prečesto dodje, kada mislim na Tebe i dječicu, da moram stiskati zube, da moram gušiti osjećaje, ali – ne plačem. Dušice moja zlatna, i kada su medju nama zidine, ja sam i tada uza Te i svojim usnama dočekujem svaku Tvoju suzu i svaki Tvoj uzdah. Razumijem, da ih Ti ne možeš svladavati, da ih ne možeš suzdržavati. Neka teku, kad drukčije ne može biti: neka teku, da Ti bude lakše snašati teške kušnje i pregaranja, kojima smo podvrgnuti.«
Tako je u pismu iz zatvora u Zagrebu iz travnja 1930. godine svojoj supruzi Ivki pisao Mile Budak, kasniji ministar bogoštovlja i nastave te ministar vanjskih poslova u NDH, jedna od povijesnih ličnosti čija se uloga jednostavno ne može tumačiti u crno-bijeloj prizmi. Prilog takvu pogledu na Budaka prethodno je citirano pismo koje u knjizi »Pisma iz tamnice: Politički progoni Hrvata« donosi povjesničar dr. Anđelko Mijatović.
»Bolje izgubiti sve na svijetu nego li dušu«
Budakovo je djelovanje prije 10. travnja 1941. podrobno istraženo i opće je poznato da je on bio i respektabilan književnik – njegov opus čini šesnaest naslova objavljenih u dvadeset i pet knjiga, a od 1926. bio je i član PEN kluba – te odvjetnik i političar koji je u ozračju represivne karađorđevićevske diktature držao do starčevićanske linije. Kao jedan od protagonista zagrebačkoga kruga intelektualaca pravaške orijentacije koji se odupirao beogradskoj diktaturi Budak je 1929. godine završio u zatvoru. Razdoblje je to neposredno nakon uvođenja šestosiječanjske diktature, kojoj je prethodio atentat Puniše Račića na prvake HSS-a u beogradskoj skupštini. Smrću Stjepana Radića hrvatska je politička scena bila privremeno obezglavljena, a uvođenjem diktature »suspendirani« su i oni posljednji, krnji oblici parlamentarizma i privida »demokracije« u karađorđevićevskoj Jugoslaviji.
Stoga je i Budak iz zatvora, pred naoko bezizlaznom situacijom, svoju suprugu Ivku u pismu iz travnja 1930. hrabrio riječima: »Niti se jedna travica ne osuši bez Božje volje; niti se listić na grani ne zanjiše bez Njegove volje; pa zar bi se onda moglo zamisliti, da se ljudska sudbina može odvijati bez te Svevišnje volje?! Može biti crno, može biti teško, može biti i strahovito, ali je sigurno, da Bog zna, što komu daje, a još sigurnije, da svojih ne ostavlja. (…) Ja vjerujem, kao što znam da postojim, da je bolje izgubiti sve na svijetu nego li dušu, jer koji je spasio svoju dušu, spasio je sve svoje najvrjednije.« Pismu – koje je datirano na 18. travnja 1930. godine – dodatnu je težinu davala činjenica da je napisano na Veliki petak.
Zastrašujući epilog jugoslavenske tamnice
Premda je iz zatvora izišao relativno brzo, tragična događanja nisu mimoišla Budaka. Godine 1932. na njega je u srcu Zagreba – u Ilici – pokušan atentat. Možda je upravo taj događaj »radikalizirao« Budaka i utjecao na njegovo tješnje povezivanje s Antom Pavelićem. Uostalom, 1931. godine sličnomu je napadu, ponovno u središtu Zagreba, u Dalmatinskoj ulici, izvrgnut bio i Milan Šufflay, koji je i preminuo od posljedica premlaćivanja.
Nakon višegodišnjega boravka u inozemstvu i kao jedan od protagonista ustaškoga pokreta vratio se u Hrvatsku 1938., a ponovno je u zatvoru završio 1940. godine. No to je zatvorsko iskustvo imalo zastrašujući epilog – dok je bio u zatvoru njegovu suprugu Ivku ubila je tajna srpska policija. Nakon sloma NDH, u povlačenju prema Sloveniji i Austriji, Budaka i njegovu kćer Grozdu u Koruškoj su Britanci izručili partizanima. Kći mu je ubijena bez suđenja i presude, a Budaka je malo nakon toga u Zagrebu »u ime naroda« na smrt osudio student prava.
Državljanin »zarobljene Hrvatske«
Dr. Mijatović u knjizi »Pisma iz tamnice« predstavlja i niz drugih hrvatskih domoljuba koji su u ozračju represivnoga režima monarhijske Jugoslavije umjesto miroljubivoga političkoga djelovanja izabrali radikalne metode borbe protiv Beograda. Među njima je osobito potresan slučaj Matije Soldina i Marka Hranilovića, dvadesetogodišnjaka koji su 1929. godine bili izvrgnuti istomu režimskomu udaru koji je pogodio i Budaka. Glavni razlog njihova uhićenja – proces je vođen protiv dvadesetak osumnjičenika – bilo je ubojstvo prorežimskoga novinara i direktora »Jugoštampe« Tonija Schlegla u ožujku 1929. godine. Usto im se pripisivao i niz diverzija po gradu, poput udara na zgradu vojnoga oružništva u zagrebačkoj Branimirovoj ulici, povezivanje s pripadnicima ustaškoga pokreta u Mađarskoj i Italiji te otvoreno iskazivanje nezadovoljstva spram jugoslavenskoga državnoga ustrojstva uspostavljenoga 1918. godine.
Kazne su bile uglavnom dvoznamenkaste, a za neke – poput Hranilovića i Soldina – izrečene su i smrtne presude. Hranilović se osobito hrabro držao na suđenju u svibnju 1931. godine iako je kao i drugi sudionici procesa bio izvrgnut i strahovitomu fizičkomu maltretiranju u zatvoru. Na pitanje predsjednika sudskoga vijeća čiji je on državljanin Hranilović je odgovorio: »Zarobljene Hrvatske«. Na sudu ga je branio Ivo Protulipac, istaknuti katolički intelektualac i zagrebački odvjetnik, kasnije i sam žrtva jugoslavenske Udbe. Kada su mu u rujansku zoru u zatvoru u Petrinjskoj ulici zavezali omču oko vrata, Hranilović je proročanski uzviknuo: »Vješajte slobodno, koliko hoćete, ali Hrvatska je bila slobodna i bit će opet slobodna! Živjela Hrvatska! Živjela slobodna Hrvatska!«
»Molim samo Boga, da primi žrtvu, koju pridnašam«
Večer uoči pogubljenja Hranilovića i Soldina ispovjedio je isusovac Josip Müller. Sudjelovali su na misi i pričestili se. U noći je pred smrt, 24. rujna 1931., Hranilović majci Milki pisao: »Ti si za mene zaista najveća mučenica, jer podnesti sve ono što si Ti podnijela nije ni malo lahko. A sada evo imaš podnijeti još jedan, za Tebe najveći udarac do sada. Ja te, draga moja mučenice, molim, podnesi taj udarac hrabro, kao što si i sve do sada podnijela. To je meni najveća utjeha. Ja se nadam, da ćeš zaista hrabro sve to podnijeti, jer Te ja to molim. (…) Niti se bojim smrti, a niti se bojim doći pred Boga svojega, jer sve što sam god učinio, učinio sam s uvjerenjem, da pridnašam i ja svoj obol na oltar domovini. Molim samo Boga, da primi žrtvu, koju pridnašam.«
Posljednja prekretnica Ante Vokića
