PJESNIK I SLIKAR ILIJA BLAŽANOVIĆ S Isusom Kristom može se popričati

Snimio: T. Šovagović

Razgovor s Ilijom Blažanovićem doslovno je poetski doživljaj. U stihovima, na pomalo zaboravljen način, taj pjesnik, slikar i hrvatski branitelj, rodom iz Donjega Hasića (22. lipnja 1965.), župa Hrvatska Tišina, u Bosanskoj Posavini, s višedesetljetnim zagrebačkim stažem, ribarski plete mrežu riječi, podcijenjenih u užurbanoj svakodnevici. Suprug je Danijele i otac trojice sinova, referent u velikoj hrvatskoj tvrtki, a između obiteljskih i poslovnih obveza vrijeme najradije provodi u ateljeu na Trešnjevci, gdje se ono vizualno nadopunjuje s Blažanovićevim riječima, a strofe s kistovima i bojama.

»Slikam pjesme i pišem slike. Želim s dvije strane sagledati i opisati isti doživljaj. S vremenom sam htio opravdati epitet pjesnika koji su mi prišili, biti odgovoran prema poeziji, tražeći više, drugačije«, iskreno priznaje, rado pred bližnjima recitirajući vlastite i tuđe pjesme, još od mladenačkoga doba kada su stihovi »tekli« satima, posebno Ujevićevi, Matoševi i Cesarićevi.

»Umjetnost je potrebna svijetu. Gledam ju kao pojavu, a grane umjetnosti promatram preko ljudi koji se njome bave. I pitam se što je moja malenkost u njoj. Ne znam jesu li moje riječi i slikarska djela umjetnost. Vjerujem da drugačije promatram svijet, evo primjerice dovoljno je vidjeti izlazak i zalazak sunca«, tumači Blažanović.

Povezivanje dviju ljubavi

»Želim taj trenutak zabilježiti, pomalo i zaustaviti. Pojedinci imaju senzibilitet prema pojavama i stvarima. Ako i nije umjetnost, sama vještina pokazuje uspješnost. Volim poeziju i slikarstvo, vjerujući da i u meni čuči sposobnost pridonijeti svijetu, ne gledajući ga posve surovo i realno«, opisuje sugovornik stvaralački proces.

»Vjera mi mnogo znači, osobito u današnjem vremenu kada je svijet postao bezbojan, nejasan. Jedini oslonac i jedino sigurno utočište čovjek može sebi naći u vjeri. Imam prekrasan, živi lik Isusa Krista koji je svakodnevno s nama u društvu, s kojim se može popričati, uteći mu se, potražiti savjet. Divna je spoznaja da se čovjek Kristu može obratiti za sve životne probleme.«

Nakon zbirke »Pjesme moje duše«, objavljene još 1995. godine, Blažanović je dovršio drugu zbirku poezije, svojevrsni multimedijalni projekt. Naime, u planu mu je istodobna objava knjige i otvaranje izložbe, kako bi se povezale autorove dvije ljubavi.

»Lijepo je vidjeti reakciju i radost ljudi, kako je njima drago slušati poeziju. Čovjek u reakciji čitatelja nađe opravdanje svom djelu, i inspiraciju za nastavak pisanja novih stihova. Uživam ako napišem dobru pjesmu«, napominje pjesnik. Puninu životne zrelosti iskazuje desetljećima pred platnom i praznim listovima papira. Umjetničko mu je ime Blaž, u šali kaže da je to među starijom braćom bilo jedno od rijetkih preostalih imena budući da dolazi iz obitelji (akademskih) slikara, glazbenika i pravnika.

Kiša za čišćenje duše

»Odredio me ambijent u kojem sam odrastao, u kući s puno djece. Bilo nas je petero braće i dvije sestre. Rano sam ostao bez majke, bio sam peto dijete, otac se ponovno oženio i imao još dvoje djece. Kasnije sam spoznao da je moja majka bila prava umjetnica, iako po struci krojačica i šivačica. Šila je za potrebe puka, mnogo je pomagala ljudima, darivala sirotinji. Otac je bio stolar, tesar, majstor u svemu. Najstariji brat Vladimir završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, i mi smo pomalo uz njega zavoljeli umjetnost«, prisjeća se Blažanović ranih dana, svih boja i mirisa.

»Slikanje i pisanje u prvom su trenutku bili zabava. Kako je otac radio u tvrtki, nismo imali mnogo zemlje, bili smo više okrenuti školi, olovci i papiru. U srednjoj školi počeo sam više čitati, i uvidio da bih mogao na svoj način izraziti se riječima. Tri brata su studirala, otac nije imao novca za školovanje, trebali smo se sami snalaziti. Tako sam počeo slikati i prodavati slike, zaljubivši se u slikarstvo«, naveo je Blažanović.

»Uvijek sam znao sebi pronaći kut, osobito kada padaju kiše. U kiši nalazim sebi vremena, kako ona čisti i pere zrak, ulice i krovove, tako i čisti moju dušu«, spominje i navodi da je, detaljno analizirajući i upoznajući slikare i pjesnike, pokušao svakomu djelu dati svoj pečat. Uvjeren je da ovjekovječiti nadahnuće, prožeto svjetlom vjere, daje jedini smisao čovjekovu postojanju.

Naći način za intiman susret s Isusom
»Djelo se dogodi kao viša sila koja složi stvari u intervalu života. Čovjek ‘ukrade’ pojedini trenutak za slikanje i pisanje, no lijepo je osvrnuti se i vidjeti da se nakupilo radova. Želja za stvaranjem traje čitavoga dana, dok je čovjek budan. Nešto ‘zuji’ u glavi i tjera čovjeka na rad.«

»Vjera mi mnogo znači, osobito u današnjem vremenu kada je svijet postao bezbojan, nejasan. Jedini oslonac i jedino sigurno utočište čovjek može sebi naći u vjeri. Imam prekrasan, živi lik Isusa Krista koji je svakodnevno s nama u društvu, s kojim se može popričati, uteći mu se, potražiti savjet. Divna je spoznaja da se čovjek Kristu može obratiti za sve životne probleme, tražiti u njemu oslonac i snagu, bez imalo straha, jer što god netko o tome mislio, siguran sam u Krista. I svijet bi bio mnogo ljepši kada bi se što više ljudi otvorilo toj mogućnosti. Privilegij je kao kršćanin i katolik imati taj oslonac i susresti se s prijateljem. Najjače je ‘oružje’ naći način za intiman susret s Isusom«, svjedoči Blažanović o vjeri koju zrači, ali i prenosi na svoja umjetnička djela. Svjestan je i da su u materijalnom smislu potrebe jednoga dana jače od čovjeka.

»Dok čovjek ne stigne sve ni razabrati i odgonetnuti, već prođe dan, a sutra počinje novi. Od ustajanja, škole, posla, sve to uz logistiku koja sve slijedi, kuhanje, pranje, čišćenje, življenje. Sva trojica sinova igraju nogomet, mnogo je treninga i utakmica, tisuće sati proveo sam s njima, a tek ono preostalo vrijeme provedem u ateljeu, slikajući i razmišljajući o svojim pjesmama«, otkriva Blažanović i potvrđuje da je zapravo nemoguće u potpunosti planirati umjetničko stvaralaštvo.

»Djelo se dogodi kao viša sila koja složi stvari u intervalu života. Čovjek ‘ukrade’ pojedini trenutak za slikanje i pisanje, no lijepo je osvrnuti se i vidjeti da se nakupilo radova. Želja za stvaranjem traje čitavoga dana, dok je čovjek budan. Nešto ‘zuji’ u glavi i tjera čovjeka na rad, na pročišćavanje srca i mozga, kako bi, izražavajući se umjetnošću, ostavio i mjesta drugim stvarima i potrebama«, naveo je Blažanović, recitirajući na rastanku i svoju najnoviju pjesmu, posvećenu svim brižnim majkama koje čekaju povratak svojih sinova iz noćnoga života ili putovanja. Simbioza autorovih stihova i slika je ljepota, dokaz nepresušnoga vrela žive poezije, riječju i kistom.

IZVORGlas Koncila br. 3/2017.
Prethodni članakCRKVA UZ KOJU JE BIO POKOPAN VATROSLAV LISINSKI Kapela sv. Roka na Rokovu perivoju
Sljedeći članakSTROJOBRAVAROV FINANCIJSKI POUČAK Čuvati se hirova, sentimentalnosti, nekontroliranih emocija i strasti