PJEVAČ, KARITATIVAC I ZALJUBLJENIK U ISTRU ZORAN TOMAIĆ »Pjevanje je poput molitve, poput prisutnosti Boga uz pjevača«

Zoran Tomaić

Glazbenicima, a napose pjevačima, blagdan sv. Blaža, zaštitnika grla, posebno je drag – jer on zagovara »instrument u čovjeku« bez kojega ne bi bilo pjevanja. Mogao je to biti razgovor samo o pjevanju, no u njemu je tenor Zoran Tomaić, akademski glazbenik, otvorio niz tema iz područja glazbe, napose crkvene. Ima za to dvostruk legitimitet. Prvo, on je magistar glazbene umjetnosti, diplomirani pjevač. Završio je Konzervatorij »Agostino Steffani« u Castelfrancu Venetu kod talijanskoga tenora Osvalda Alemanna, učenika Marija del Monaca. Završio je studij solopjevanja u jednoj od najpoznatijih škola belkantističkoga pjevanja poznate pjevačke škole u Italiji. I drugo, voditelj je kulturnih projekata koji promiču hrvatsku kulturu i očuvanje hrvatske tradicijske baštine. Zato ponosno ističe: »Producent sam manifestacije ‘Volim Istru’, najveće i najpoznatije humanitarne akcije u Istri, koja traje već dugi niz godina i doživjela je velik uspjeh u javnosti. Suradnja koja je u realizaciji projekta ostvarena u suradnji s Caritasom Porečke i Pulske biskupije i njihovim volonterima bila je, na radost potrebitih, stvarno izvrsna«, rekao je, sretan jer su za Caritas Porečke i Pulske biskupije u sklopu trogodišnje akcije »Volim Istru« prikupljena znatna sredstva.

Studij je bio poput lijepa sna

On je na svoj pjevački put krenuo od pjevanja u crkvenom zboru, a danas je solopjevač na brojnim svečanostima u Italiji i Hrvatskoj. To je opisao rekavši: »Od ranoga djetinjstva iskazivao sam interes za ritam dok sam još kao dijete skakao na koljenima svoga dida Jure. Pokazivao sam i zanimanje za sviranje harmonike ponajviše jer je to bio jedini instrument koji mi je bio tada dostupan pa sam krenuo u glazbenu školu i upisao studij harmonike. Kasnije sam počeo pjevati u crkvi, u crkvenom zboru, i zavolio sam pjevanje. Tada sam intenzivno razmišljao o učenju pjevanja, i ne sluteći da će želja postati stvarnost.

»Smatram da bi trebalo više pozornosti posvetiti izboru zbora, orguljaša i dirigenta jer se može dogoditi da s vremenom ljudski poj izgubi onu ljepotu radi koje je i nastao kroz stoljeća upravo u Crkvi.«

Prilikom boravka u Italiji u Castelfrancu posjetio sam njihov konzervatorij i raspitao se o uvjetima za upis na studij solopjevanja. Uvjet je bio polaganje prijamnoga ispita. Uspješno sam položio audiciju među 40-ak kandidata i bio jedan od dvojice primljenih u doista velikoj konkurenciji. Tada je započela moja prava i istinska predanost glazbenoj umjetnosti koju sam upoznavao kroz studij pjevanja. Studirao sam u klasi maestra Osvalda Alemanna koji me naučio sve što znam o pjevanju. U njegovoj se školi uči belkantističko pjevanje zasnovano na tehnici pjevanja slavnoga tenora Marija del Monaca, s kojim je on intenzivno surađivao, a i maestro Alemanno savršeno poznaje cijelu staru talijansku školu pjevanja od Carusa preko Giglija di Stefana do Corellija… Moj boravak i studij na konzervatoriju bio je poput lijepa sna, sa mnom su studirali kolege iz cijeloga svijeta: Kine, Japana, Koreje, Albanije, Španjolske, Azerbajdžana, Engleske, Argentine, SAD-a. Veliko je bogatstvo upoznati toliku različitost na jednom mjestu. Na neki način kroz život me uvijek pratila sreća jer sam uvijek kada mi je bilo potrebno naišao na dobre ljude koji su se kasnije pretvorili u istinske prijatelje i koji su mi pomagali na mom putu. Među ostalima moram spomenuti vrsnu korepetitoricu Tatjanu Lučić iz Pule koja me je od 1992. bezbroj puta pratila na klaviru na svim mojim važnim nastupima.«

Da ljudski poj ne izgubi ljepotu

Crkva je nekoć bila izvorište i u odgoju pjevača. Uspoređujući to s današnjim vremenom, Tomaić je rekao: »Crkva je kao institucija beskrajno pridonijela u procesu razvitka glazbe, najprije za potrebe liturgije, a nakon što su glazbenici ovladali materijom stvarali su i sve druge glazbene oblike koje danas poznajemo. Nekada se puno više pozornosti posvećivalo pjevanju za vrijeme liturgije, a za takav pristup treba beskrajno uvježbavati glazbenike i pjevače. Danas prevladava mišljenje da svi vjernici trebaju sudjelovati u slavljenju mise pjesmom pa je umjetnička i izvođačka razina vrlo niska, ali je zato velika radost sviju koji se usude uključiti u pjesmu i time slaviti Gospodina. Međutim, smatram da bi trebalo više pozornosti posvetiti izboru zbora, orguljaša i dirigenta jer se može dogoditi da s vremenom ljudski poj izgubi onu ljepotu radi koje je i nastao kroz stoljeća upravo u Crkvi.«

Glazbene škole ne smiju biti same sebi svrha
Pokušali smo izazvati maestra Tomaića da komentira dojam da su u Hrvatskoj na akademijama pozicije ponekad »rezervirane« »maminim i tatinim sinovima i kćerima«. Spremno je odgovorio: »O uhljebima i rodbinsko-prijateljskom klijentelizmu ne želim razmišljati jer bi me to rastužilo i donijelo negativne misli u moj život. Smatram da je život u našoj domovini prilika za sve nas da pronađemo svoje mjesto u društvu i realiziramo se prema našim sposobnostima i sklonostima. U Hrvatskoj treba poticati mišljenje koje prevladava i u ostalim zemljama, ne samo u EU-u, nego svagdje gdje je glazbena umjetnost prepoznata kao jedan od kulturnih stupova koji stvaraju identitet naroda i njegova izričaja. Pozornica i pljesak publike onaj je faktor koji krijepi diplome i daje legitimitet izvođaču. Glazbene škole ne smiju biti same sebi svrha, da bi nastavnici imali gdje raditi. Zaboravlja se da su to ponajprije umjetničke škole. Naše glazbene škole ne će proizvesti same Beethovene i Mozarte, a u stvarnosti, unatoč našoj razvijenosti, postoje gradovi u kojima kazališta nemaju orkestar ili zbor i ti mladi ljudi nemaju mogućnosti primijeniti ili usavršiti svoje umijeće.«
Benediktinac izmislio notno crtovlje

Ipak, ne dvoji: »Crkva je veliko vrelo gdje se okupljaju ljudi i samim time stvara se velik potencijal u svim segmentima umjetnosti, ali i drugih znanja. Iz povijesti znamo da su veliki glazbenici postavili temelj glazbi upravo iz crkvenih redova. Spomenuo bih samo da je benediktinac Guido d’Arezzo (991. – 1050.) izmislio notno crtovlje, a franjevac dijecezanski svećenik rodom iz Benkovca, koji je živio u Trevisu, Petar Nakić (Pietro Nacchini, 1694. – 1770.) život je posvetio izgradnji i unaprjeđenju crkvenih orgulja kakve danas poznajemo. Crkva je kolijevka glazbene tradicije. Najdraže mi je pjevati u crkvi u prirodnoj akustici, a poseban je dar pjevati za vrijeme mise. Sveti Augustin je rekao da tko pjeva dvostruko moli.«

Pjevanjem se najbolje izražavaju otajstva vjere
»Od ranoga djetinjstva iskazivao sam interes za ritam dok sam još kao dijete skakao na koljenima svoga dida Jure. Pokazivao sam i zanimanje za sviranje harmonike ponajviše jer je to bio jedini instrument koji mi je bio tada dostupan pa sam krenuo u glazbenu školu i upisao studij harmonike. Kasnije sam počeo pjevati u crkvi, u crkvenom zboru, i zavolio sam pjevanje.«

Na pitanje kako opisati odnos vjere i glazbe, svjedočki je odgovorio: »Prva kršćanska slavlja oblikovana od molitve i bdjenja u nadi bila su protkana pjevanjem psalama i himana Kristu Gospodinu jer se slavljenje njegova Otajstva i nadu u njegov dolazak moglo ponajbolje izraziti pjevanjem. Glazba je po svom nastanku slavljenje. Iz povijesti glazbe znamo da prvi kultni oblici nisu bili prinos žrtve, nego glazba i ples. Za mene je pjevati senzacija i ne razumijem do kraja zašto je pjevanje tako dubok osjećaj kada se zvuk materijalizira. Teško je to iskazati, ali ponekad čujem toliko melodija u svojoj glavi koje nisam ranije čuo i stvaraju mi ugodu, rekao bih da je to približavanje Bogu poput otvaranja neke nama nepoznate dimenzije u prostoru i vremenu. A u trenutku same izvedbe, same interpretacije glazbe, rekao bih da je to poput molitve, poput prisutnosti Boga uz vas. Vremena se mijenjaju pa se mijenja i odnos vjere i glazbe. Mislim da svaka glazba koja slavi čovjeka time slavi i Stvoritelja i obrnuto. Ako se pjeva sa srcem, svaka je glazba lijepa. Čovjek je duhovno biće i nitko na zemlji nije u stanju slaviti s ekspresijom melodiju i tekst osim njega.«

»Svećenici trebaju učiti vokalnu tehniku«

U razgovoru je na red, u kontekstu crkvenoga pjevanja, došla i tema svećenika koji nužno za vrijeme liturgijske službe moraju pjevati. O tome je tenor Tomaić rekao: »Za vrijeme studija u Italiji imao sam priliku mnogo puta nastupati po crkvama, bazilikama i katedralama kao solist na koncertima i za vrijeme slavlja mise. Talijanski svećenici solidno poznaju tehniku impostiranoga pjevanja, stoga je pravo zadovoljstvo slušati ih kako pjevaju psalme. Crkve su projektirane kao velike dvorane koje imaju svoju prirodnu akustiku, a velike katedrale mogu primiti i nekoliko tisuća vjernika. Zamišljeno je to kako bi svećenik svojim glasom za vrijeme mise mogao ispuniti tako velik prostor. Međutim za to je potrebna velika govornička vještina i pjevačko umijeće. Mislim da bi trebalo mlade svećenike učiti mnogo o crkvenoj glazbi, s posebnim naglaskom na umijeću pjevanja i govorenja, a svakako bi svi trebali učiti vokalnu tehniku pjevanja koja je od velike pomoći i pri glasnom govorenju. Za pjevanje s oltara nije dovoljno imati dobru volju i biti pobožan, nego treba i vladati tehnikom pjevanja. Ponekad bude neugodno ako svećenik ne poznaje tehniku pjevanja i ne vlada glasom, pogotovo u izvođenju moćnih psalama koji trebaju krijepiti duh. U novije vrijeme u crkve su postavljeni mikrofoni i zvučnici pa se ponekad gubi osjećaj da riječ dolazi s glavnoga oltara, nego zvuk odjekuje sa svih strana. Moram priznati da nisam pobornik instaliranja razglasa i električnih uređaja u crkvu. Smatram da se time narušava prirodna akustika svake crkve i tako pasivizira propovjednika te na taj način izostane ona potrebna strast za svjedočenjem vjere pred mnoštvom.«

U Istri su ponosni na ulogu u Domovinskom ratu
Na pitanje zašto se često u javnosti prešućuje da je istarski narod dao velik obol u Domovinskome ratu Tomaić je odgovorio: »Istra je dala svoj doprinos Domovinskom ratu kao i svi drugi dijelovi napadnute domovine. Odaziv na mobilizaciju bio je veći od 90 posto, najviši u Hrvatskoj. Želio bih samo spomenuti da su na području Istarske županije za vrijeme Domovinskoga rata djelovale dvije brigade: 119. brigada (istarska) i 154. (pazinska) brigada. Tijekom djelovanja 119. brigada izgubila je sedam pripadnika, koji su dali živote za domovinu, a 154. brigada imala je jednoga poginuloga pripadnika i nekoliko ranjenih. Obje postrojbe, 119. i 154. brigadu, karakterizirao je visok stupanj odgovornosti svih zapovjednih sastava i pripadnika brigade, vrlo visok odaziv na mobilizaciju, visoka razina profesionalnosti i stručnosti časnika i dočasnika i visoka razina borbene spremnosti snaga. Predsjednik dr. Franjo Tuđman učinio je sve da Istru očuva od velikosrpske agresije i to je uz dugotrajno i uspješno pregovaranje s vojnim zapovjednicima JNA prilikom povlačenja iz Istre pridonijelo očuvanju mira u Istri. Jedini napad JNA na području Istre, na civilni aerodrom u Vrsaru, odnio je dva života. Možda se ne govori često javno o toj temi, ali znam iz svakodnevnih razgovora da su u Istri svi ponosni na njezinu ulogu u Domovinskom ratu.«
Govorio je i svojem sudjelovanju devedesetih u organizaciji koncerata za mir. »Koncerte za mir organizirao sam još kao mlad student solopjevanja. Po dolasku na konzervatorij odmah sam se uključio u veliki polifonijski zbor ‘Salvarosa’ kojim je ravnao maestro Renzo Simonetto, koji je bio i tajnik konzervatorija. Godinu dana kasnije maestro Simonetto mi je predložio, budući da dolazim iz Istre, da napravimo turneju od nekoliko koncerata u Puli, Poreču, Vodnjanu i Medulinu. S obzirom na to da se 1993. naša domovina branila od velikosrpske agresije, koncerte smo nazvali ‘Za mir – Per la pace’. Bila su to jako teška vremena za Hrvatsku i hrvatski narod pa se pjesmom senzibiliziralo talijansku javnost. Koncerte smo izvodili svake godine do 1998. kada je došlo do mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja.«

IZVORGlas Koncila br. 4/2017.
Prethodni članakO LIKU MARTINA LUTHERA U POVODU 500. OBLJETNICE REFORMACIJE (2) Duboka pobožnost, ali i velika nesnošljivost
Sljedeći članakKADA JE KRŠĆANSKO SVJEDOČENJE PRAVO Život zauzetosti za drugoga njegovu životu daje smisao