Glazbenicima, a napose pjevačima, blagdan sv. Blaža, zaštitnika grla, posebno je drag – jer on zagovara »instrument u čovjeku« bez kojega ne bi bilo pjevanja. Mogao je to biti razgovor samo o pjevanju, no u njemu je tenor Zoran Tomaić, akademski glazbenik, otvorio niz tema iz područja glazbe, napose crkvene. Ima za to dvostruk legitimitet. Prvo, on je magistar glazbene umjetnosti, diplomirani pjevač. Završio je Konzervatorij »Agostino Steffani« u Castelfrancu Venetu kod talijanskoga tenora Osvalda Alemanna, učenika Marija del Monaca. Završio je studij solopjevanja u jednoj od najpoznatijih škola belkantističkoga pjevanja poznate pjevačke škole u Italiji. I drugo, voditelj je kulturnih projekata koji promiču hrvatsku kulturu i očuvanje hrvatske tradicijske baštine. Zato ponosno ističe: »Producent sam manifestacije ‘Volim Istru’, najveće i najpoznatije humanitarne akcije u Istri, koja traje već dugi niz godina i doživjela je velik uspjeh u javnosti. Suradnja koja je u realizaciji projekta ostvarena u suradnji s Caritasom Porečke i Pulske biskupije i njihovim volonterima bila je, na radost potrebitih, stvarno izvrsna«, rekao je, sretan jer su za Caritas Porečke i Pulske biskupije u sklopu trogodišnje akcije »Volim Istru« prikupljena znatna sredstva.
On je na svoj pjevački put krenuo od pjevanja u crkvenom zboru, a danas je solopjevač na brojnim svečanostima u Italiji i Hrvatskoj. To je opisao rekavši: »Od ranoga djetinjstva iskazivao sam interes za ritam dok sam još kao dijete skakao na koljenima svoga dida Jure. Pokazivao sam i zanimanje za sviranje harmonike ponajviše jer je to bio jedini instrument koji mi je bio tada dostupan pa sam krenuo u glazbenu školu i upisao studij harmonike. Kasnije sam počeo pjevati u crkvi, u crkvenom zboru, i zavolio sam pjevanje. Tada sam intenzivno razmišljao o učenju pjevanja, i ne sluteći da će želja postati stvarnost.
Prilikom boravka u Italiji u Castelfrancu posjetio sam njihov konzervatorij i raspitao se o uvjetima za upis na studij solopjevanja. Uvjet je bio polaganje prijamnoga ispita. Uspješno sam položio audiciju među 40-ak kandidata i bio jedan od dvojice primljenih u doista velikoj konkurenciji. Tada je započela moja prava i istinska predanost glazbenoj umjetnosti koju sam upoznavao kroz studij pjevanja. Studirao sam u klasi maestra Osvalda Alemanna koji me naučio sve što znam o pjevanju. U njegovoj se školi uči belkantističko pjevanje zasnovano na tehnici pjevanja slavnoga tenora Marija del Monaca, s kojim je on intenzivno surađivao, a i maestro Alemanno savršeno poznaje cijelu staru talijansku školu pjevanja od Carusa preko Giglija di Stefana do Corellija… Moj boravak i studij na konzervatoriju bio je poput lijepa sna, sa mnom su studirali kolege iz cijeloga svijeta: Kine, Japana, Koreje, Albanije, Španjolske, Azerbajdžana, Engleske, Argentine, SAD-a. Veliko je bogatstvo upoznati toliku različitost na jednom mjestu. Na neki način kroz život me uvijek pratila sreća jer sam uvijek kada mi je bilo potrebno naišao na dobre ljude koji su se kasnije pretvorili u istinske prijatelje i koji su mi pomagali na mom putu. Među ostalima moram spomenuti vrsnu korepetitoricu Tatjanu Lučić iz Pule koja me je od 1992. bezbroj puta pratila na klaviru na svim mojim važnim nastupima.«
Crkva je nekoć bila izvorište i u odgoju pjevača. Uspoređujući to s današnjim vremenom, Tomaić je rekao: »Crkva je kao institucija beskrajno pridonijela u procesu razvitka glazbe, najprije za potrebe liturgije, a nakon što su glazbenici ovladali materijom stvarali su i sve druge glazbene oblike koje danas poznajemo. Nekada se puno više pozornosti posvećivalo pjevanju za vrijeme liturgije, a za takav pristup treba beskrajno uvježbavati glazbenike i pjevače. Danas prevladava mišljenje da svi vjernici trebaju sudjelovati u slavljenju mise pjesmom pa je umjetnička i izvođačka razina vrlo niska, ali je zato velika radost sviju koji se usude uključiti u pjesmu i time slaviti Gospodina. Međutim, smatram da bi trebalo više pozornosti posvetiti izboru zbora, orguljaša i dirigenta jer se može dogoditi da s vremenom ljudski poj izgubi onu ljepotu radi koje je i nastao kroz stoljeća upravo u Crkvi.«
Ipak, ne dvoji: »Crkva je veliko vrelo gdje se okupljaju ljudi i samim time stvara se velik potencijal u svim segmentima umjetnosti, ali i drugih znanja. Iz povijesti znamo da su veliki glazbenici postavili temelj glazbi upravo iz crkvenih redova. Spomenuo bih samo da je benediktinac Guido d’Arezzo (991. – 1050.) izmislio notno crtovlje, a franjevac dijecezanski svećenik rodom iz Benkovca, koji je živio u Trevisu, Petar Nakić (Pietro Nacchini, 1694. – 1770.) život je posvetio izgradnji i unaprjeđenju crkvenih orgulja kakve danas poznajemo. Crkva je kolijevka glazbene tradicije. Najdraže mi je pjevati u crkvi u prirodnoj akustici, a poseban je dar pjevati za vrijeme mise. Sveti Augustin je rekao da tko pjeva dvostruko moli.«
Na pitanje kako opisati odnos vjere i glazbe, svjedočki je odgovorio: »Prva kršćanska slavlja oblikovana od molitve i bdjenja u nadi bila su protkana pjevanjem psalama i himana Kristu Gospodinu jer se slavljenje njegova Otajstva i nadu u njegov dolazak moglo ponajbolje izraziti pjevanjem. Glazba je po svom nastanku slavljenje. Iz povijesti glazbe znamo da prvi kultni oblici nisu bili prinos žrtve, nego glazba i ples. Za mene je pjevati senzacija i ne razumijem do kraja zašto je pjevanje tako dubok osjećaj kada se zvuk materijalizira. Teško je to iskazati, ali ponekad čujem toliko melodija u svojoj glavi koje nisam ranije čuo i stvaraju mi ugodu, rekao bih da je to približavanje Bogu poput otvaranja neke nama nepoznate dimenzije u prostoru i vremenu. A u trenutku same izvedbe, same interpretacije glazbe, rekao bih da je to poput molitve, poput prisutnosti Boga uz vas. Vremena se mijenjaju pa se mijenja i odnos vjere i glazbe. Mislim da svaka glazba koja slavi čovjeka time slavi i Stvoritelja i obrnuto. Ako se pjeva sa srcem, svaka je glazba lijepa. Čovjek je duhovno biće i nitko na zemlji nije u stanju slaviti s ekspresijom melodiju i tekst osim njega.«
U razgovoru je na red, u kontekstu crkvenoga pjevanja, došla i tema svećenika koji nužno za vrijeme liturgijske službe moraju pjevati. O tome je tenor Tomaić rekao: »Za vrijeme studija u Italiji imao sam priliku mnogo puta nastupati po crkvama, bazilikama i katedralama kao solist na koncertima i za vrijeme slavlja mise. Talijanski svećenici solidno poznaju tehniku impostiranoga pjevanja, stoga je pravo zadovoljstvo slušati ih kako pjevaju psalme. Crkve su projektirane kao velike dvorane koje imaju svoju prirodnu akustiku, a velike katedrale mogu primiti i nekoliko tisuća vjernika. Zamišljeno je to kako bi svećenik svojim glasom za vrijeme mise mogao ispuniti tako velik prostor. Međutim za to je potrebna velika govornička vještina i pjevačko umijeće. Mislim da bi trebalo mlade svećenike učiti mnogo o crkvenoj glazbi, s posebnim naglaskom na umijeću pjevanja i govorenja, a svakako bi svi trebali učiti vokalnu tehniku pjevanja koja je od velike pomoći i pri glasnom govorenju. Za pjevanje s oltara nije dovoljno imati dobru volju i biti pobožan, nego treba i vladati tehnikom pjevanja. Ponekad bude neugodno ako svećenik ne poznaje tehniku pjevanja i ne vlada glasom, pogotovo u izvođenju moćnih psalama koji trebaju krijepiti duh. U novije vrijeme u crkve su postavljeni mikrofoni i zvučnici pa se ponekad gubi osjećaj da riječ dolazi s glavnoga oltara, nego zvuk odjekuje sa svih strana. Moram priznati da nisam pobornik instaliranja razglasa i električnih uređaja u crkvu. Smatram da se time narušava prirodna akustika svake crkve i tako pasivizira propovjednika te na taj način izostane ona potrebna strast za svjedočenjem vjere pred mnoštvom.«
