Na području Sisačke biskupije u Domovinskom ratu agresor je porušio 24 župne crkve i osamdesetak kapela, a 2020. godine razorni je petrinjski potres oštetio još 14 župnih crkava, od kojih je 11 bilo neupotrebljivo. U Martinskoj Vesi, na desnoj obali Save, potres je oštetio barokno-klasicističku župnu crkvu sv. Martina iz 1731. g. Nju je biskup Vlado Košić blagoslovio 17. ožujka 2024. nakon djelomičnoga obnavljanja. Crkva je poveznica događanja i života u bogatoj povijesti mjesta i čitave Sisačko-moslavačke županije. Naselje Martinska Ves u 13./14. st. pripadalo je Moslavini te je jedno od najstarijih u Gornjoj Posavini. Župa i crkva spominju se u popisu župa Ivana Arhiđakona Goričkoga 1334. g. Nadbiskup Toma Bakač Erdődy za zasluge u ratu s Turcima dobio je od kralja 1493. posjede Martinske Vesi. Zbog teških socijalnih i životnih uvjeta posavski su seljaci dizali bune od 1653. do 1670., zbog čega su bili kažnjavani smrću ili robijom.
Kanonske vizitacije spominju župu i crkvu 1574. i 1588. g. Temeljito je crkva uređena 1669., sa svođenim svetištem, tabulatom nad lađom (oslikani ravni strop) i ulazom kroz zvonik. Drugi je put uređena početkom 18. st., kada je crkva nadsvođena, povišen zvonik s novom kapom, izgrađena krstionica (1736.) i propovjedaonica s baldahinom (1750.). Takvu je crkvu posvetio zagrebački biskup Stjepan Putz 1756. ili 1760. g. Godine 1830. za uređenje crkve i izgradnju nasipa uz Savu zaslužan je župnik Stjepan Tolvajčić. Njegov se grob nalazi uz južni vanjski zid crkve. Godine 1882. montirane su Hefererove orgulje, a 1886. g. talijanski je majstor Marco Antonini iscrtao freske na stropu crkve. Križni je put nabavljen 1898. g. Oltari i kipovi u crkvi su barokno-klasicističkoga stila, kao i procesijski kip Blažene Djevice Marije. U crkvi je i svileni barjak Presvetoga Srca Isusova iz 1921.
Mise su nedjeljom u 8, 9.30 i 11.30, a radnim danima u 18 sati.
