PJEVAČ S DUGAVA ANDRO BOJANIĆ »Bog je imao plan kako da me vrati za svoj stol«

Splićanin sa zagrebačkom adresom, ostvaren suprug i otac, glazbeno obrazovan diplomirani geodet, župljanin župe sv. Mateja u Dugavama Andro Bojanić svojim glazbenim darom i aktivnošću višestruko pridonosi u bogatim zagrebačkim crkvenim aktivnostima.

Kolebanja uz euharistiju

»Rođen sam u Splitu 9. travnja 1981. od oca Nikole i majke Jasne rođene Vlajčić, a kršten u crkvi Gospe od Pojišana početkom lipnja 1981. U istoj su crkvi godinu dana ranije vjenčani moji roditelji. U rujnu 1984. rođen je moj brat Mario, također kršten u istoj crkvi«, pripovijeda Andro. »Rano djetinjstvo proveo sam s obitelju na Gripama, a 1986. preselili smo se u novoizgrađenu četvrt Pujanke, gdje sam pohađao osnovnu školu. Prvu vjersku formaciju primio sam na vjeronauku od vlč. Stjepana Lončara koji je bio naš župnik na Pujankama, u župi svetoga Pavla. Vjeronauk i mise održavali su se u jednoj kući, a kasnije u atomskom skloništu, sve dok nije izgrađena crkva. Svećenika Lončara pamtim po toplini i zdravom, blagom autoritetu, zbog čega sam imao osjećaj da mu se uvijek mogu obratiti za savjet, bez ustručavanja. Kao dijete uvijek sam vjerovao u Boga i osjećao sam njegovu prisutnost u Bogu posvećenim osobama i na misi ili u crkvi. Međutim moj je odnos prema euharistiji oscilirao. Zanos koji sam imao prije prve pričesti iz nekoga je razloga splasnuo, tako da sam do primanja potvrde, a i nakon toga, jako rijetko išao na misu, pogotovo na ispovijed i pričest.

Poslije završene osnovne škole upisao sam 3. gimnaziju u Splitu, koju sam završio 1999., kada sam počeo studirati na Geodetskom fakultetu u Zagrebu. U gimnaziji nam je vjeronauk držala časna sestra Darija Bota, koja me uspjela zainteresirati sa svojim susretima molitve i razmatranja, propitivanja i bratske rasprave o pitanjima vjere i života. Nažalost, nakon toga mladenačkoga proplamsaja, koji je trajao jedno vrijeme, s prestankom odlaska na molitvene susrete, moj odnos prema euharistiji opet je postao hladan i dalek. Ipak, sada to s odmakom mogu reći, Bog je imao plan kako da me vrati za svoj stol, makar obilazno.«

1 od 2

Zvuk koji je usmjerio život

»Tijekom cijeloga djetinjstva pratila me ljubav prema glazbi, pogotovo prema pjevanju, i to višeglasnomu pjevanju a capella. Imao sam sreću što su moji roditelji, ujaci, očeva sestra teta Vesna i majčin otac pokojni dida Drago, jako voljeli i znali pjevati višeglasno, točnije četveroglasno. To je razlog zbog kojega sam još kao dijete zavolio klapsko pjevanje. Rado sam slušao emisije s klapskim pjesmama, a rado sam i pjevao klapske i zabavne pjesme sa svojom obitelju«, rekao je Bojanić, prisjetivši se i snažnoga dojma kad je kao 11-godišnjak bio na prvom klapskom koncertu te iste godine na pjevanoj procesiji u Starom Gradu na Veliki petak. »Nakon toga sam imao svoju zvijezdu vodilju. Počeo sam tražiti takvu vrstu zvuka i iskustva slušajući klape, zborove i ansamble. Čak je i moj sadašnji posao pjevača u zboru HRT-a produžetak toga iskustva iz djetinjstva i zahvalan sam dragomu Bogu na glazbenom talentu i na svojem poslu pjevača u profesionalnom ansamblu.«

Ispunjenje dječačke želje

»No od geodezije i hladnoće prema euharistiji do profesionalnoga pjevanja i praktičnoga vjerničkoga života nije bilo jednostavno doći. Nakon početka studija u listopadu 1999., u prosincu te godine, potaknut prijateljima, počeo sam pjevati u zboru Palma kod otaca isusovaca u bazilici Presvetoga Srca Isusova. Pjevajući sam se polako počeo ponovno sretati s misom. Euharistija mi je, nažalost, bila sporedna u odnosu na pjevanje i druženje, ali ipak ozračje je, polako i sigurno, počelo utjecati na mene. Godine 2000. počeo sam pjevati u klapi ‘Grdelin’ i moja dječačka želja bila je ispunjena. U toj sam klapi pjevao do 2016. godine i s momcima iz klape, u raznim sam sastavima, prošao jako lijepe i zanimljive trenutke i nastupe, od brojnih nastupa na Omiškom festivalu klapa do raznih putovanja, smotra i druženja.«

Lurdsko »čudo«

»U želji za glazbenim napredovanjem na trećoj godini fakulteta upisao sam Glazbenu školu Vatroslava Lisinskoga, smjer solopjevanje, u klasi prof. Bojana Pogrmilovića. Glazbenu naobrazbu nastavio sam i nakon diplome na geodeziji i za vrijeme mojega rada kao diplomiranoga inženjera. Ključni trenutak za moj vjernički život dogodio se 2004. godine. Kolega s fakulteta pozvao me da navratim na susret zajednice ‘Molitva i Riječ’ na Zavrtnici. Susrete je tada vodio, sada pokojni, prof. Tomislav Ivančić. Došao sam na susret preko volje i bez puno očekivanja, ali na kraju sam doživio susret sa živim Bogom i iskustvo beskonačne, optimistične očinske ljubavi i snage. Nakon toga više ništa nije bilo isto. Kao što sam nekad krenuo za glazbom nakon intenzivnoga iskustva muškoga zborskoga zvuka, tako sam sada krenuo za Bogom, nakon intenzivnoga iskustva njegove ljubavi.«

»Na valu te potrage upoznao sam Emiliju, tadašnju djevojku, sadašnju suprugu. Godine 2007. bivam pozvan na mjesto voditelja i pjevača u klapi ‘Janjevo’ iz Zagreba. Uz njih sam upoznao vjeru na drugačiji način. S njima sam otišao na hodočašće u Lurd 2008. u povodu 150. godišnjice ukazanja. Nakon toga hodočašća i iskustva potpunoga oprosta imao sam osjećaj kao da lebdim po zemlji, ali nakon toga mi dolazi period suhoće i tame koji je trajao oko tri godine. Sve su to vrijeme uz mene bili, i molitveno i fizički, moja Emilija i klapa ‘Janjevo’. Nakon ‘povratka na svjetlo’, godine 2011. Emilija i ja sklopili smo brak, a 2016. rođena je naša kći Kjara. Od vjenčanja, od 2011., s obitelju živim u Dugavama u župi svetoga Mateja, gdje sam član župnoga zbora pod vodstvom prof. Tihomira Prše.«

Glazbom za nerođene

»Godine 2012., nakon krize u geodetskoj struci u Hrvatskoj, i odluke da supruga i ja ne ćemo odlaziti iz Hrvatske, potpuno sam se prebacio na glazbu, otišao sam na audiciju za zbor HRT-a, i nakon položene audicije postao sam vanjski suradnik, a od 2018. i stalni, zaposleni član ansambla. Godine 2019. naišao sam na svjedočanstvo Stojana Adaševića, srpskoga ginekologa koji je pobačajem ubio desetke tisuća djece, a nakon obraćenja postao je vatreni zagovornik zaštite nerođene djece. Njegovo mi je svjedočanstvo, na trenutke, bilo kao da čitam knjigu strave. Toliko me potreslo da sam odlučio nešto poduzeti vezano za nerođene. Kako sam dio pjevačkoga, zborsko-klapskoga miljea, po nadahnuću sam spoznao da je najbolje kroz glazbu probati nešto učiniti na polju borbe za nerođene. Došao sam u kontakt s Antom Čaljkušićem, predsjednikom udruge ‘Hrvatska za život’, i nakon nekoliko susreta i razgovora došli smo na ideju da pokrenemo Marijansku procesiju s pjevanom molitvom krunice za nerođene, koja ide od Kamenitih vrata do bazilike Presvetoga Srca Isusova, i to dan prije početka jesenske kampanje molitve pred bolnicama za prestanak pobačaja.«

Kad bude najpotrebnije…

»Druga, slična manifestacija je križni put za nerođene, s pjevanim dijelovima, koji se održava za vrijeme korizmene kampanje molitve pred bolnicama i ide od Kamenitih vrata do katedrale. Skupili smo pjevače iz klapa i zborova, koji su bili voljni sudjelovati u tim projektima, uglazbio sam dijelove molitve i, Bogu hvala, zaživjelo je. Danas zato imamo pjevani križni put za nerođene u korizmi i pjevanu marijansku procesiju za nerođene u rujnu. U svemu tome posebno zahvaljujemo župniku Damiru Ocvirku, mons. Zlatku Korenu i ocima isusovcima na potpori i izlasku u susret u svakom smislu. Čini se da me dragi Bog preko glazbe vratio euharistiji i da me izabrao da preko glazbe radim na njegovoj njivi i duboko sam mu zahvalan na tom pozivu i daru. Nadam se samo, svjestan svoje grješnosti i slabosti, da ću biti na visini zadatka, pogotovo kad bude najpotrebnije, i da ne ću razočarati svojega dragoga Otkupitelja i Spasitelja, Isusa Krista.«

»Grijota je krast Bogu dane«